Piše: Nina Čalopek
Sine Linea je mala, nenametljiva i samozatajna manifestacija, no ipak, iako aspekt dugotrajnosti i kontinuiteta ne bi trebao biti zrcalo vrijednosti, vrijedi istaknuti da broji svoje 11. izdanje, odnosno deset godina od pokretanja. U kontekstu nezavisne scene koju šiba, razlama i rastače kulturna politika posebno neprimjerena žanrovski rubnim umjetničkim praksama kod kojih je stabilizacija bilo kakvog tipa platforme načelno otežana, pravilan i živahan puls Sine Linee nada je, možda čak i potvrda da će sve biti u redu. S obzirom na vrijednosti sadržaja koji predstavlja, na spomenutu dugovječnost te njezinu inicijalnu, danas donekle i realiziranu želju da preuzme ulogu platforme, ali prije svega zbog izrazito dobro odrađenog i posjećenog ovogodišnjeg izdanja, bilo bi sjajno kada bi Sine Linea proširila svoje aktivnosti ili ih barem aktivirala frekventnije. Jednogodišnje, gotovo pa rekreativno pojavljivanje moglo bi biti dostatno kada infrastruktura same scene ne bi bila u recentnom razdoblju svedena na minimum.
No usprkos trenutnom beznađu, scena se i dalje ne da, živa je i kvalitetna, raznorodna i raznovrsna. Upravo je to pokazao i dvodnevni program ovogodišnje Sine Linee, koja se održala u četvrtak i petak, 24. i 25. listopada, u podrumu Kulturnog centra Mesnička, predstavivši šest programa sasvim različitih stilistika. Jedini koji se posebno istaknuo, u potpunosti podbacivši, je Villi. Zanimljiv setup koji je sadržavao i kazetofon, odnosno kazete sa snimkama glazbe radiopostaja s nekog neodređenog prostora Kariba, koje je njegov otac snimio prije 40 godina, obećavao je. Međutim, u realizaciji se pokazao formom nezgrapan, a muzički nedovoljno iskorišten.
Još jedan program koji je posegnuo ispod prašine obiteljskog ormara je i suradnja Ane Horvat i Ivane Pinjušić Bužančić čija je baza rada bila reinterpretacija, odnosno poigravanje sa i oko metrike čitane poezije Karin Boye, nedovoljno poznate švedske međuratne književnice čija je poezija ispala s police djeda jedne od izvođačica. Horvat, koja je kao akademski obrazovana skladateljica već dulje vrijeme prisutna i na sceni eksperimentalne glazbene scene, ujedno je i jedna od suradnica DIY udruge Radiona, te je ovom prilikom i posegnula za instrumentima koji su nastali u njezinom kombinatu. Pinjušić Bužančić, koja prije svega ipak iza sebe ima iskustvo interpreta, ovom je duetnom kreativnom sklopu zasigurno doprinijela svježinom i spremnošću da se ti jednostavni, ali efektni instrumenti iskoriste puno hrabrije nego što je njihov pasivni inicijalni potencijal. Ova izvedba svakako je pokazala da treba poticati njihovu sve češću upotrebu, ne samo unutar scene iz koje potječu, već načelno kao još jednu, jednakovrijednu varijantu proizvodnje instrumenata. Upravo bi takvo istraživanje DIY instrumenata, pogotovo od strane izvođača koji su klasično obrazovani – a koji nose u sebi interes, razumijevanje i znanje potrebno i za alternativno u glazbi, kao što Pinjušić Bužančić ili Horvat nose – otvorilo nove mogućnosti iskorištavanja svih njihovih karakteristika, prije svega boje i timbra.
Sine Linea je ove godine ispod radara izvukla i Branimira Štivića (Die Zoone) koji se predstavio audiovizualnim radom kod kojeg je interaktivnost elemenata – kako zvuka, tako i slike – osnovni gradbeni element. Štivić je vrlo čist u formi, tehnički higijeničar, muzički talentiran i dosljedan, no ipak ostaje dojam da je ovom izvedbom igrao malo previše na sigurno te da u ladici čuva neke bolje ideje i radove.
Drugu večer veselo je otvorio dvojac Cura i Dečko. Ovaj glazbeno-privatni par bio je – u žanrovskom smislu – iznenađenje programa. Vrlo specifičan pop background, koji u eksperimentalu ide samo kako bi naglasio vlastiti glazbeni karakter, ipak odlično se uklopio u koncept programa Sine Linee. Dobar groove, opuštena i uigrana izvedba, bili su samo kontekst za vrlo zanimljiv spoj melodike koja dolazi iz zone s jedne strane vrlo raspjevanog i melodijski bogatog sevdaha, pa sve do tonski skučenog i repetitivnog popa. Posebno treba istaknuti Curin (Vanesa Petrac) vokal koji je vrlo dobro kontroliran i čist što je nužnost kod upotrebe istog za potrebe sempliranja, dočim se Dečko (Ivan Marojević) pokazao vrlo muzikalnim i spretnim u vrlo bogatom i slojevitom kolažiranju zvukova.
Nažalost, nedovoljno dosljedni sebi bili su duo Madaktari, odnosno Miro Manojlović na udaraljkama i Marin Živković na saksofonu, čiji prvi dio nastupa nije bio dostatno profiliran, niti svojom zvučnom materijom funkcionalno prilagođen nekoj potencijalnoj razradi. Uz previše praznog hoda, dosta nedorečenosti i nezgrapnosti u kontroli samog izraza, iskustvo ovog dvojca na impro i/ili jazz sceni nažalost nije bilo prezentno ovom prilikom. Šteta, jer se u drugom dijelu nastupa, čim su počeli koristiti više tonskog materijala, a manje improvizacije na saksofonskim klapnama, pokazalo da je narasla i razina njihove međusobne komunikacije, ali i kvaliteta glazbenog produkta.
Sine Lineu su zatvorili Marina Džukljev, Richie Herbst i Miodrag Gladović, koji su ponaosob međunarodno ili barem regionalno prepoznati, a i kao trojac već imaju zajedničkog iskustva. Premda je i bilo za očekivati da će njihova izvedba biti kvalitetna, Džukljev, Herbst i Gladović su oduševili. Idejno pregnantno i snažno, potresno i meditativno, inteligentno postavljeno i formalno u odličnom odnosu sa samim sadržajem i njegovim pojedinim elementima. Ovi epiteti nisu samo nacrt perceptivnog dojma, već su oni pokušaj mapiranja glazbene ideje ili glazbenih ideja koje su se mogle nalaziti iza odlične realizacije ovoga trojca. Njihova glazba se ovaj put temeljila na zvuku orguljske klavijature za kojom je sjedila Džukljev. Odličan instrument, kao i mnogi koji su s nepravdom ostali zapostavljeni u 70-im i 80-im godinama prošloga stoljeća, a čiji zvuk – naravno uz rad Richieja Herbsta i Miodraga Gladovića – nadilazi vintage zvuk na koji smo navikli kod suvremenih pokušaja revitalizacije sličnih instrumenata. Otišlo se pak kompletno u smjeru pojačavanja efekta dronova, koji proizlaze iz materije samih električnih orgulja, a koje su Herbst i Gladović na najbolji mogući način istaknuli i prenijeli u neku drugu glazbenu zonu učinivši ovu izvedbu dobro balansiranom i zaokruženom.
Iako po izboru vlastitog naziva žanrovski neopredijeljena (“bez linije”), ova manifestacija na najbolji je način, konceptom sadržaja, izborom izvođača i programa, definirala svoju poziciju te se utjelovila po 11. put kao poligon žanrovsko-stilske slobode, ali i osobnih kreativnih prepoznavanja te ukrštavanja. Jer to upravo jest Sine Linea: iako možda po broju programa mala, samozatajna i nenametljiva, kakvom smo je uvodno opisali, istovremeno je i jedna od najvažnijih platformi zagrebačke (i hrvatske, pa čak i regionalne) eksperimentalne glazbene scene, koja svake godine, kao i sami njezini akteri, istražuje, propituje, eksperimentira, donosi nove izvođače, otkriva i vraća na scenu stare, spaja raznorodne i promišlja nove perspektive.
ObjavljenoObjavljeno
