Kritika Šezdesete godine 20. stoljeća smatraju se jedinstvenim razdobljem u povijesti koje je bilo obilježeno društvenim i političkim pokretima, vjerovanjem u rušenje postojećih vrijednosti i institucija, propitivanjem kapitalističkog poretka te promišljanjem alternativnih ideologija. Ambivalentan i mitološki karakter tog desetljeća veže se uz revolucionarne procese poput studentskih pobuna, antiratnih pokreta, borbe za ljudska prava i dekolonizacije afro-azijskog teritorija. Međutim, ta povijest uglavnom se temelji na dihotomiji između centra i periferije, pri čemu se događanja na područjima poput Bliskog istoka, Afrike i post-socijalističkih zemalja obično čitaju kroz prizmu događanja na Zapadu, a ne kao procesi složenih pregovaranja i prilagodbi, traženja vlastitog nacionalnog identiteta i pomirenja s prošlošću. Proglašenje nezavisnosti nije jednostavno otvorilo novu stranicu u tim zemljama, izbrisavši tragove prošlosti ispunjene nasiljem i opresijom, već je to vrijeme, kako navodi Daho Djerbal, obilježeno mnogim kontradiktornim procesima koji su stremili prema (ponovnom) otkrivanju “vlastitog ja bez Drugoga”. Utjecaj 1960-ih na ne-zapadne zemlje obično se promatra kao pokušaj intelektualaca i umjetnika da se pomire s vlastitim inferiornim statusom i barem donekle uhvate korak s “tektoničkom silom” Zapada. Sohrab Mahdavi izdvaja dva ključna pitanja s kojima su umjetnici iz Trećeg svijeta bili suočeni 1960-ih: kako biti moderan u vrijeme koje zahtijeva nekonformizam, buntovništvo i raskid s tradicijom, te kako sačuvati vlastiti identitet kao jedini način borbe protiv podlijeganja zapadnjačkim idealima, čiji je izvor uvijek negdje drugdje?
Izložba Slatke šezdesete: priče i pouke (Galerija Nova, 12.4. – 18.5.), koju je kurirao kustoski kolektiv WHW u suradnji s Georgom Schöllhammerom, bavi se upravo tim pitanjima: možemo li se osloniti na sjećanja, na percepciju; kako prenijeti svjedočanstva i postaviti se prema rekonstrukciji memorije i mogućnosti njenog gubitka? Izložba je dio višegodišnjeg eksperimentalnog projekta koji istražuje, kako stoji u deplijanu, naslijeđe paralelnih modernizama 1960-ih godina u odnosu na njihove sadašnje geopolitičke, ekonomske i kulturne implikacije, s posebnim naglaskom na postsocijalistički, bliskoistočni i afrički kontekst. Središnji interes projekta je komparativna analiza utjecaja globalnog preokreta na zemlje koje su izostale iz povijesnih razmatranja tog revolucionarnog perioda te ukazivanje na skrivene ili manje poznate narative koji danas umjetnicima služe kao inspiracija za proučavanje odnosa lokalnog i globalnog, centra i periferije, Zapada i ne-Zapada.
Već početkom 1960-ih u umjetnosti “na periferiji” javlja se modernistički duh i nova kreativnost te ona poprima internacionalni karakter: u Istočnom bloku kao reakcija na socrealizam pojavljuje se alternativna umjetnička scena, a u arapskom svijetu i dijelovima Afrike i Azije oformljuju se grupe čije je djelovanje obilježeno duhom modernističkog univerzalizma. Unatoč tome, upozoravaju organizatori izložbe, umjetnost centra je ona koja je u konačnici kanonizirana. “Priče i duh ove paralelne avangarde”, ističe Schöllhammer, “čije siluete tek trebamo pronaći na zidovima zapadnog kanona”, tema su ovog projekta, u sklopu kojeg izložba Priče i pouke u Galeriji Nova funkcionira kao tek jedan dio cijele priče. U tom smislu, postavlja se pitanje kako pisati ili uopće kako pristupiti izložbi koja je proizišla iz takvog dugoročnog, raslojenog i razmještenog projekta? Malo koji zainteresirani gledatelj u mogućnosti je vjerno popratiti sva događanja, od konferencija u Beirutu, Istanbulu i Beču do prezentacija publikacija i projekcije filmova. Očigledna neizvedivost takvog poduhvata ukazuje da cilj projekta nije stvoriti cjelovitu, dovršenu priču, već kroz različita umjetnička događanja, koja se najčešće fokusiraju upravo na lokalni kontekst, potaknuti kritičko razmišljanje o trenutnoj situaciji u okviru naslijeđa “slatkih šezdesetih”. Iz tog razloga ovo čitanje temelji se prvenstveno na mom razumijevanju samog koncepta projekta te na Pričama i poukama. A ako se pitate zašto još uvijek nisam spomenula konkretne umjetnike koji izlažu u Zagrebu, to je stoga što su oni manje bitni. WHW jedan od onih kustoskih kolektiva čiji koncept gotovo uvijek nadilazi samu izložbu i radove, i to do te mjere da se često gubi jasna poveznica između njih.
U teoriji, ova izložba u okviru projekta trebala bi funkcionirati kao ilustracija dotične problematike kroz različite primjere, pri čemu bi njena vrijednost prije svega trebala biti edukativna – svojevrsna lekcija iz povijesti – a tek sekundarno umjetnička. U praksi, dobar dio izloženih radova doista tematizira manje poznate događaje ili fenomene koji su se odvijali na marginama sustava, ali mu istovremeno pripadali. No, ima i radova za koje, moram priznati, nisam shvatila kako se uklapaju. Primjerice, Hotel Roccalba, odličan kratki film Josefa Daberniga, ima nešto od estetike Béle Tarra (što i ne čudi – Dabernig je 2010. kurirao izložbu posvećenu Tarru u Beču), a prikazuje dvanaest ljudi koji borave u istom zdanju i obavljaju svakodnevne aktivnosti; međutim, uskraćena nam je informacija o tome tko su oni, kako su povezani te da li je riječ o scenama iz staračkog doma, hotela ili sanatorija. Ta nedoumica, piše WHW, “navodi gledaoca da sam sebi postavi dublja i važnija pitanja”. Pitanja o čemu? Dublja i važnija od čega? Dabernigovu dekontekstualiziranu, poetičnu i suptilno koreografiranu svakodnevicu teško je percipirati kao politički rad koji se bavi naslijeđem 1960-ih.
S druge strane, ciklus fotografija Restaged (2012) Joane Hadjithomas i Khalila Joreigea dio je višegodišnjeg projekta Lebanese Rocket Society u kojem se bave zaboravljenim projektom skupine znanstvenika sa sveučilišta Haigazian u Beirutu iz 1960-ih koji su se bavili istraživanjem raketa i svemira. U sklopu projekta napravljena je prva raketa u arapskom svijetu, a u periodu između 1960. i 1967., na vrhuncu panarabizma, lansirano je desetak raketa Cedar. Ono što začuđuje je činjenica da su fotografije i dokumenti vezani uz taj događaj gotovo u potpunosti nestali, što je potaknulo umjetnike na istraživanje i propitivanje uloge slika u formiranju sjećanja, odnosa sjećanja i fikcije te (ne)mogućnosti rekonstrukcije povijesti. Fotografije uprizoruju prijevoz rakete Cedar IV kroz Beirut na način da je ekspozicija svake fotografije definirana brzinom kretanja rakete ulicama. Zamućena slika rakete nalikuje na duha (raketa je bijele boje) te nam onemogućuje jasan pogled, čime umjetnici impliciraju da je prošle događaje nemoguće ponoviti zato što je svako ponavljanje izvedba za sebe, novi događaj. Njihovi radovi ne baziraju se na vjernosti originalu i točnoj rekonstrukciji, već se referiraju na prošlost, ali odvijaju u sadašnjosti.
Anna Artaker se pak bavi slikama u kontekstu historiografije, a polazište za njen rad Geschichte (2010) su posmrtne maske istaknutih ličnosti iz kulturnog i političkog života SSSR-a koje je izradio čuveni kipar Sergej Merkurov (1881–1952). Poigravajući se riječima lice (“Gesicht”) i povijest (“Geschichte”), Artaker maske najprije fotografira, a zatim prezentira u formi stereoskopskih instalacija na kojima identiteti prikazanih pojedinaca nisu navedeni, već gledatelj biva uvučen (gotovo doslovno, jer mora spustiti glavu tik uz staklo) u svojevrsnu ikonografsku igru pogađanja – koja maska prikazuje Lenjina, koja Ejzenštejna, Gorkog ili Dzeržinskog? Baveći se konceptom aure i medija, umjetnica za polazište uzima formu vezanu uz religiju te je transponira u suvremeni medij, izmještajući fokus s komemoracije na re-kontekstualizaciju i mogućnosti čitanja simbola nacionalnog identiteta. U Galeriji Nova instalacija je sasvim prikladno smještena u mračni podrum, poput kakve kripte, čime dobiva veliku ambijentalnu vrijednost.
Mjesta su, navodi Michel de Certeau, fragmentarne i prema unutra zaokrenute povijesti, prošlosti koje drugi ne mogu čitati, nagomilano vrijeme koje se rastvara samo u obliku priča. Povijest nam je potrebna, ali možemo li je zapisati bez da pritom budemo zavedeni memorijom, bilo osobnom, bilo kolektivnom? Kako prikazati prazninu, kako ispričati zaboravljenu priču u sadašnjosti? Radovi na izložbi Slatke šezdesete: Priče i pouke hvataju se u koštac upravo s tim pitanjima, nudeći moguća rješenja i uspješno izbjegavajući zamku nostalgičnosti. Jedino što je problematično je već ustaljeno podilaženje zapadnjačkom umjetničko-teorijskom diskursu i padanje u zamku kolonijalizma upravo kroz pokušaj njegova nadilaženja: isticanje “periferije” i potreba za njenim svojevrsnim “otkrivanjem” pokazuju kolonijalistički impuls jer se na taj način učvršćuje binarna podjela svijeta te se “periferija” pokušava prikazati u obliku koji će biti “čitljiv” Zapadu. Ove radove možemo promatrati kao popunjavanje praznina ili kao interpretacije prošlih događaja izmaknutih iz njihove povijesne lokalizacije, ali oni ne predstavljaju nove narative na sjecištu historiografije i umjetničke reprezentacije, već samo sadržajno, no ne i formalno nadograđivanje već postojećih modela. Ako se vratimo na pitanje Sohraba Mahdavija s početka teksta – kako sačuvati vlastiti identitet kao jedini način borbe protiv podlijeganja zapadnjačkim idealima – možemo reći da ova izložba na njega ne odgovara.
Na fotografiji: Joana Hadjithomas i Khalil Joreige, Lebanese Rocket Society
ObjavljenoObjavljeno
