Blic Piše: Una Bauer
U svibnju 2005, njemački koreograf Thomas Lehmen gostovao je u Zagrebu s četvtom epizodom iz serije Station(s) – Station 4. Station(s) 1, 2 i 3 prethodno su izvedene u Berlinu, Bruxellesu i Ghentu. Svaka verzija nastala je uz sudjelovanje lokalnih izvođača, do kojih se došlo objavom oglasa (u Zagrebu, primjerice, na web portalu MojPosao) o jednokratnoj poslovnoj prilici. Za novčanu naknadu, izvođač je publici ispričao kojim se poslom bavi(o). Nikakvo prethodno scensko iskustvo nije bilo potrebno, oglas je bio otvoren svima koji su nekad u životu nešto radili. Dok su svi zajedno sjedili za stolom, Lehmen je postavljao pitanja svakom pojedinačno, usmjerena tome da na površinu izađu strukture i sistemi obavljanja različitih vrsta poslova. Iz tih inicijalnih pitanja, razvila bi se diskusija među sudionicima, budući da su oni ubrzo jedni druge počeli ispitivati ono što bi ih zanimalo. Inspiriran Niklasom Luhmannom i njegovom tezom o komunikaciji kao o procesu u kojem sistemi komunikacije komuniciraju jedni s drugima, umjesto osobe s osobama, Lehman je u dvosatnom razgovoru – predstavi, proizveo prvenstveno zanimljivu nelagodu oko proizvodnje umjetničkog djela, ali i oko procesa komunikacije. U tom pokušaju da izvuče apstraktna promišljanja, Lehmenova metoda je bila induktivna: s pojedinačnog na opće, s osobnih priča na promišljanje sistema, struktura i organizacijskih modela.
Predstava Stop spot iranskog koreografa Mehdija Farajpoura, s bazom u Parizu, koja je premijerno izvedena na ovogodišnjem Zadru snova, dio je serije predstava pod istim nazivom kao i Lehmenov projekt: Station(s). Farajpour je također tražio izvođače lokalno, dakle u Helsinkiju, Minsku, Parizu, Tchewu, Kashanu i Opolu, gdje su Stanice izvođene, ali je radio i s izvođačima koji su putovali s njim, pa su tako u jednoj Stanici sudjelovali ljudi iz različitih zemalja. Stanica u Zadru pod nazivom Last station ili Stop spot zamišljena je tako da objedinjuje sve prethodne stanice. Zadar snova bio je i producent ove predstave (zajedno s Oriantheatrom te Tanzplanom, Arts Promotion Centrom i Centre National de la Dance), čija je zadarska verzija nastala u samo 9 dana. Prema Farajpourovom tekstu, predstava tematizira dva koncepta: jedno je pitanje značenja riječi stanica i paradoksa kojeg Farajpour vidi u tome da je stanica povezana sa zaustavljanjem (stani), sa mirovanjem i tišinom, dok su istovremeno stanice najživlja i najbučnija mjesta; drugi se, pak, koncept bavi preopterećenošću informacijama, uronjenošću u riječi, i nasuprot tome, vapi za Istinom, odnosno Pravdom. Genealogije takvih univerzalističkih ideja lako je locirati u Farajpourovo bavljenje jogom i butohom, koje nadilazi sam interes za pokret, i uključuje pretenzije prema cjelokupnom svjetonazoru, etosu i filozofiji ovih praksi.
Način na koji se Farajpour uhvatio u koštac s tim konceptima počiva na jakom naglasku na simboličkom i metaforičkom, uz koji dobro pristaje logika snova kao organizacijski model, odnosno njegov izostanak. Po ulasku u dvoranu, vidimo plesača (Antonio Izquierdo Martínez), uronjenog do koljena u more izgužvanog novinskog papira koje zauzima gotovo čitavu pozornicu. Martínez isprva “troši vrijeme” predstave, u fizičkoj realizaciji interesa koreografa za mirovanjem. Zatim počinje sam sebe potezati za kožu, vući se za kosu i navlačiti za donje rublje. Tu će istu gestu povlačenja same sebe za kosu nešto kasnije varirati izvođačica golih grudi (Neus Canalias Avila). Preko njegova tijela, a kasnije i preko svih tijela projicirane su pravilne prugice, kao u lošem prijemu analogne televizije. Ispod naslaga novinskog papira, iznenada, na djelić sekunde, iskače jedno tijelo, zatim njih nekoliko, sve dok nam ne postane jasno da je pod prekriven ljudskim tijelima, kojih nismo bili svjesni jer im njihovi kostimi, sačinjeni također od novina, omogućavaju visok stupanj mimikrije. Farajpour svoju temu informacijskog zagađenja materijalizira u doslovnu borbu s novinskim papirom: izvođači ga šutaju nogama, probijaju se kroz njega hodajući u svim smjerovima, pokušavajući čitati naglas što piše na tim razbacanim komadima, umnažajući zbrku. Novinski papir, dakako, proizvodi iritantno šuškanje, dodajući komentaru o informacijskoj zagađenosti komentar i o onoj zvukovnoj. Pritom je među izvođačima naglašena rodna polarizacija, naime, osim Leene Ritve Koskinen i Neus Canalias Avila (posve nemotivirano golih grudi), ostalih 12 izvođačica kreću se često kao jedno tijelo, jedna masa. Martínez, pak, u kontrastu s tim ženskim korom, ima svoju definiranu, posebnu ulogu, koja čak seže i do toga da pri kraju predstave doslovno omotava cijeli ženski korpus plastičnom trakom dok one mašu u daljinu, potom omotavajući i sebe. Uloga Leene Ritve Koskinen specifična je, ne samo zato što je ona jedina izvođačica koja govori, već i zato što je ona jedini “lik” u predstavi. Svojom ekspresivnom pojavom s koferom u ruci i karakterističnim izgovorom engleskog kao nematerinjeg jezika, zaziva dramski tip starije, intenzivno našminkane “lude” žene, koja se vječno nada odlasku, prvenstveno iz vlastitog života. Pritom je neizbježan motiv onaj u kojem je upravo taj lik, socijalno neprihvaćen i usamljen, na čija pitanja se ne odgovara, u čekanju vlaka koji ne dolazi, u kontaktu s velikim životnim istinama.
I u tome leži glavna slabost predstave: za razliku od Lehmenovih Stanica, koje kreću od specifičnog, da bi se, uspješno ili neuspješno, probile do veće razine apstrakcije, Farajpourove Stanice kreću od visoke razine poopćavanja. Toliko visoke, da ona više ništa ne govori, u posvemašnjem izjednačavanju svega sa svime: “…pod mojom kožom vijesti, laži, lažne vijesti, pod mojom kožom ratovi, glad, revolucije, pod mojom kožom fast food, McDonalds, George Bush, pod mojom kožom KFC, David Cameron, Putin, pod mojom kožom Izrael, Gaza, masakr, pod mojoj kožom benzin, rat, Perzijski zaljev, pod mojom kožom Sirija, Tunis, Egipat, pod mojom kožom Hirošima, Auschwitz, Vijetnam, Gruzija…” Ako mu je namjera bila da se kritički odnosi prema tom stanju zagušenosti informacijama, zašto ga onda reproducira, pokazujući isti prezir prema bilo kakvoj obradi informacija, evaluaciji, kritičkom odabiru, istu izvrnutu logiku zbog koje se slike s vjenčanja trenutnih celebrityja plaćaju desetke tisuća dolara, dok ratne novinarke dobivaju 70 dolara po tekstu da izvještavaju s prve linije fronte? Razine relevantnosti tih informacija nisu iste, i jedini način smislene organizacije života jest upravo u tome da se borimo kako bi zadržali to razlikovanje, makar i uzaludno. Dok Farajpour tvrdi da sudionici ovog projekta donose u njega specifičnost svojih nacija i lokacija, jedino specifično u ovoj predstavi jest što je sloj novina od pola metra napravljen od Narodnog lista.
Ipak, ako zanemarimo to iritantno brljavljenje s konceptima, i izlizanu snovitu simboliku u vidu, primjerice, noževa koji se pretvaraju u ruže, Stop spotu ostaje jedna velika kvaliteta, a to su izvođači i njihova posvećenost: uz već spomenute, tu su još i Maria Korpi-Anttila, Minja Mertanen, Lucija Mikas, Kate Marušić, Magdalena Bodrožić, Ena Begović, Anna Frederika Wilke, Luca Marei Endell, Lara Morlang, Pauline Michel, Samantha Stegbauer i Liliane Koch. Također, predstava je vrlo atmosferična, i posjeduje jednu zavodljivu retro-ekspresivnost kazališta 1980-tih. Međutim, bilo bi još i bolje da se koreograf svjesno i namjerno poigrao s nespretnostima koje su nužne kada se izvedba tako kratko priprema, umjesto da ih je pokušao sakriti.
Fotografija: Rūta Pirtniece
ObjavljenoObjavljeno
