Blic Piše: Borna Vujčić
Gledajući fikcionalne pravne drame, bilo koji iole informirani gledatelj promatrat će prizore u sudnici sa zrnom soli. Gledao ih on s gorljivim zanimanjem ili jedva izdrživom dosadom, gledatelj će pretpostaviti da takvi procesi u stvarnosti ipak izgledaju malo drugačije. Sudnicu zamišljamo kao hladno i formalno mjesto, gdje riječ zakona i činjenice ipak imaju prevlast nad retorikom, odnosno načinom na koji tužiteljstvo ili obrana predstavi slučaj u pitanju – trud filmskih advokata koji drže impresivne govore o univerzalnim vrijednostima poput slobode, ljudskosti ili pravde čini nam se uzaludan kad znamo što će na koncu presuditi. Kad ovo primijeti, na gledatelju je hoće li to prihvatiti (jer svaki fikcionalni svijet traži od gledatelja veću ili manju susretljivost ove vrste), ili odbaciti do te mjere da će zbog toga dotični rad proglasiti neuvjerljivim i pretjeranim.
Specijalist Eyala Sivana ove ustaljenosti aktivno dovodi u pitanje. Od same uvodne špice, ovaj dokumentarni film čini se kao igrani – navodi imena “likova” i njihove uloge: sudac, optuženi, tužitelj i slično. Nakon kraćeg uvoda imamo priliku vidjeti dotične ljude koji se ponašaju kao prema naučenim, vrlo razrađenim i pažljivo uvježbanim ulogama. Imamo tako tužitelja, Giddeona Hausnera, koji se postavlja kao glas više milijuna pogubljenih ljudi. Ovu pozamašnu samonametnutu dužnost Hausner opravdava jakim emotivnim, ali nikad patetičnim nastupom: spremno barata činjenicama i ne oklijeva kad treba istaknuti kontradiktornosti ili apsurde u riječima obrane.
U spomenutim pravnim dramama, klasična dramska struktura koja zahtjeva središnji sukob u priči često je upotpunjena antagonizmom između dvaju odvjetnika ili odvjetničkih timova. Uloga Hausnerovog oponenta u ovom filmu čini se gotovo kao subverzija te norme: Robart Servatius, pravnik na kojeg je pala nezahvalna zadaća Eichmannove obrane, govori tek toliko koliko mora da bi minuciozni sudnički red ostao neprekršen. Kada dođe njegov red u ispitivanju svjedoka ili pregledu dokaza, on će brzinski ustati i reći da nema ništa za dodati, pa sjesti i nastaviti svoju očitu namjeru minimalnog utjecanja na tijek ovog povijesnog suđenja.
Slično se postavljaju i trojica sudaca na čelu slučaja, koji (rječnikom fikcije) djeluju kao kolektivni lik u težnji da suđenje bude uredno, brzo i dostojanstveno koliko je to moguće u danim okolnostima. Iako se suđenje događa u Jeruzalemu i iznad njih je prominentno istaknut grb izraelske države, suci opetovano potvrđuju poziciju nepristranosti stišavajući često i opravdani nemir nad Eichmannovim riječima. U odnosu sa samim optuženim su korektni, pa često i neshvatljivo susretljivi. U više navrata, mirnim, ispovjedničkim tonom obraćaju mu se na njemačkom jeziku ispitujući ga o konkretnim događajima, kao i o njegovim intimnim osjećajima.
U duhu poigravanja sa zakonitostima igranog filma koji se mogu vidjeti u ovom dokumentarnom radu, treba reći da bi uloga Adolfa Eichmanna, kad bi je odradio glumac, a ne on sam, bila plodno tlo za najprestižnije umjetničke nagrade. Ali, igranje uloge ovdje može biti i prikladniji termin nego što se na prvu čini – ipak se radi o stvarnom čovjeku čiji je život ovisio o tome što će tamo reći, a i da je svoju sudbinu prihvatio kao gotovu stvar, nije mu moglo biti svejedno kako će ga pamtiti povijest. Eichmannova obrana naširoko je poznata: on je samo slijedio naredbe. Oslikava se kao kap u moru, kotačić u golemom mehanizmu koji bi funkcionirao s njim i bez njega. Govoreći ovako o svojem udjelu u holokaustu, on mirno premeće papire i bilješke, zapisuje i priprema odgovore, a kad ih daje, uvježbano ustaje i potom se izražava pedantno, formalno, uz pristojnost i poštovanje. Kao da se trudi uvjeriti prisutne u svoju povijesnu ulogu: ulogu tihog i nezainteresiranog birokrata koji ne zna puno o široj slici, nego mu je svijet sveden na papirologiju koja mu se u tom trenutku nalazi pred očima.
U Specijalistu, dakle, prikazane povijesne ličnosti ne odaju dojam kao da djeluju isključivo prema sudskoj proceduri iz razloga što im je to posao, već se osjeti za sudnicu neočekivana doza osobnog i emotivnog angažmana: oni kao da imaju svoje dramske težnje, silnice koje ih gone prema određenom cilju, do kojeg dolaze ponašajući se u okvirima karaktera koji se čine gotovo striktno zadanima.
Osmomjesečno Eichmannovo suđenje koje se odigralo 1961. samo po sebi bilo je osmišljeno kao svojevrsni spektakl ili barem sa sviješću da će tako ostati zapamćeno. Počevši od Jeruzalema kao “mjesta radnje”, organizacija je osigurala temeljitu dokumentaciju: četiri kamere u vodstvu redatelja Lea T. Hurwitza ostavile su za sobom 500 sati ovog znamenitog susreta, od čega je sačuvano oko 350. Te snimke (u Specijalistu uz dodatnu intervenciju umjetničkog tima na čelu s redateljem Eyalom Sivanom) doimaju se tehnički i estetski naprednima, slično kao što su se dva desetljeća prije doimali filmovi Hitlerove miljenice Leni Riefenstahl.
Sivanove intervencije doimaju se minimalnima, što ipak govorim uz opasku da mi nisu dostupne cjelovite snimke suđenja te da ne mogu znati u kojoj je mjeri redatelj iskoristio moć montaže da konstruira zbivanja u filmu. U svakom slučaju, autorski komentar i ekspresiju nalazimo daleko od prvog plana, tek u povremenim igrarijama zvukom i slikom koje naglašavaju bol ili pak apsurd pojedinih situacija. Dodatna svrha ovome je dinamičnost, koja filmu kronično nedostaje. Trinaest prizora koje je odabrao, Sivan se ne trudi učiniti međusobno različitima ili komplementarnima, pa gotov proizvod često zabrazdi u ponavljanja – bilo da je riječ o beskrajnim citiranjima dokumenata s njihovim potpunim nazivima i birokratskim odrednicama, ili opetovanom Eichmannovom lamentiranju o tome kako je samo slijedio naredbe – gledatelju s razvijenim dramaturškim osjetom mnogi prizori ili njihovi dijelovi učinit će se suvišnima, kao da bi se mogli izbaciti bez ikakve štete cjelini.
Na viškove i prazan hod gledamo pogrdno kad oblikujemo fikcionalnu priču u želji da bude što jasnija i probavljivija gledatelju. Ali, iako sam se služio takvom terminologijom, ovo nije fikcija. Priča je jasna u startu, a probavljiva nikako ne može ni postati. O holokaustu se može govoriti na bezbroj načina, ali nijedan neće do kraja objasniti užas vlakova, logora i geta koje prikazuju. Ovaj film ne ide tom linijom – umjesto hrpama leševa, bavi se pravnim neredom koji je netko trebao počistiti nakon rata, u ovom slučaju 16 godina kasnije. Dugi i iscrpni prizori pravničkih zavrzlama i suprotnih tumačenja stavljaju nas na lice mjesta, u minuciozni osmomjesečni proces koji je završio ishodom koji ne iznenađuje – Eichmanna su objesili. Neki će reći da je “sve njih” trebalo pogubiti odmah i bez razmišljanja. Ali, ovaj film velikim uspjehom prikazuje heroje koji ne nose ratne uniforme, nego kravate, koji su se u svijetu nakon traume najvećeg pokolja otkad je čovjeka, borili za pravedno suđenje i najvećim monstrumima.
Omča oko vrata po mnogima je vjerojatno premala kazna za Eichmannov udio u mašineriji nacizma. Ali, jedan prizor u filmu sugerira da pravu kaznu ne dijeli sud, već njegova savjest koju se sustavno trudi utišati i prikriti. Kad na red dođe projekcija snimaka iz logora koje je logistički podržavao, Eichmann, inače usredotočen i pažljiv za cijelog suđenja, kao da iznenada izgubi koncentraciju: kad snimka počne, od zaroni u papire raširene po stolu, prelazeći olovkom preko njih kao da će baš tada među njima naći nešto važno. On igra svoju ulogu. Ulogu poslušnog birokrata.
Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju su u suradnji s Festivalom filma o ljudskim pravima provodili Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.
Objavljeno
