Kritika Kustoski kolektiv Što, kako & za koga / WHW na zagrebačkoj likovnoj sceni do sada je bio najvidljiviji vodeći Galeriju Nova u Teslinoj 7 do ljeta 2023. godine kada je dotadašnji gradski prostor vraćen privatnim vlasnicima. Kolektiv je ostao itekako aktivan organizirajući izložbe u Hrvatskoj i inozemstvu, te nastavljajući višegodišnji projekt WHW akademije. Putem natječaja raspisanog od gradske institucije Novi prostori kulture, WHW je 2024. odabran za vođenje nove galerije na adresi Draškovićeva 31. Prostor je trenutno u procesu adaptacije i trebao bi početi s redovitim programom iduće godine.
Pet bijelih stepenica, aktualni projekt kolektiva WHW i kustosice Ane Kovačić, odvija se na šest lokacija koje su na neki način vezane uz kulturu no nisu tradicionalni izlagački prostori, među kojima je i budući prostor u Draškovićevoj ulici. Uvodni tekst najavljuje ovaj program kao pokušaj ispitivanja “različitih načina gostoljubivosti” koje ovi prostori nude. Treba napomenuti da je WHW sličan princip izlaganja primjenjivao u ciklusu događanja Janje moje malo (Sve što vidimo moglo bi biti drugačije) i u Retrospektivi po dogovoru Davida Maljkovića – čini se da se uvijek iznova pojavljuju razlozi za preispitivanje uhodanih izlagačkih prostora.
Ciklus je otvoren u Kleti zvučnim performansom Himne za slušanje koji izvodi Anton Kats pod pseudonimom ILYICH. Umjetnik je u bijelom odijelu s maskom s koje vise trake, smješten iza kontrolera poput klasičnog DJ-a, puštao preko atmosferične zvučne kulise glasove umjetnica_ka među kojima su bell hooks, Pauline Oliveros, Ruth Wilson Gilmore, Chick Corea i Ursula K. Le Guin. Izjave preuzete iz radijskih emisija, predavanja i sličnih izvora mahom su bile vezane uz glazbu te kulturu i diskriminaciju Afroamerikanaca. Ovi segmenti razgovora nude bliski pogled na ove autorice_e, no izvedba je popraćena samo kraćim tekstom u letku koji prati čitav projekt i time joj nedostaje čvršće kontekstualizacije, a prezentiranje spomenutih autorica_a se svodi na estetsku gestu bez mogućnosti da ona vodi ozbiljnijem razumijevanju i dijalogu s njihovim radom.
Instalacija Zvučna rešetka Antona Katsa u knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića služi kao nadopuna i nastavak spomenutog performansa. Kod samog ulaza u prostor na stalku je smješten kasetofon iz kojega bi trebala biti emitirana snimka performansa, a pored njega je polica s knjigama autorica_a čiji su govori uključeni u zvučnu kompoziciju. Knjige ostaju knjižnici nakon zatvaranja izložbe, a funkcioniraju kao zgodan izbor djela autorica_a koji nisu osobito zastupljeni u hrvatskim knjižnicama i izdavaštvu. Iako se ova polica vrlo lijepo uklapa i pridonosi ambijentu i funkciji knjižnice, zvučni dio instalacije u izravnom je sukobu s tišinom koju prostor koncentracije i rada zahtijeva – vjerojatno zato za vrijeme mojeg posjeta kasetofon nije bio upaljen.
U neposrednoj blizini knjižnice, na zgradi na uglu Tesline i Preradovićeve, iznad prostora Francuskog instituta nalazi se bijeli upitnik na crvenom platnu, rad slovačkog umjetnika Júliusa Kollera pod nazivom Upitnik kulturna situacija (U.F.O.). Riječ je o jednoj inačici simbola koji je umjetnik u brojnim tehnikama reproducirao od kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Pojavljujući se u Čehoslovačkoj nakon Praškog proljeća ovaj simbol dobiva značenje kritike i otpora, no za Kollera on je označavao “situaciju”, način života koji općenito propituje odnos pojedinca i društva i tako stvara nove načine življenja.
Kada sam vidio Kollerov upitnik odmah sam se sjetio fotografije na kojoj Tomislav Gotovac izlazi kroz prozor galerije Forum na gređe te iste zgrade samo na stranu koja gleda prema Teslinoj. Ova dvojica autora vrlo su slična po izrazu i vremenskom razdoblju u kojem djeluju što je bio povod za njihovu zajedničku izložbu u Zbirci Richter 2019. godine. Kollerov poziv na kritički odnos prema društvu vrlo je relevantan u današnjem vremenu i svakako bi mu trebalo posvetiti pažnje. Moja asocijacija na njegovog zagrebačkog kolegu je slučajna i za izložbu nije bitna, no ukazuje na to koliko prostor svojim brojnim asocijacijama na neočekivan način može doprinijeti radu.
U programu kina Kinoteka, prije redovnih projekcija prikazan je video marokanskog kolektiva Tizintizwa pod nazivom Pjesma veslu. Film prikazuje skandiranje nogometnih navijača koji imitiraju veslanje gusara na galiji. Sjevernoafrički gusari slave se jer su se opirali imperijalističkoj španjolskoj sili. Nogometni navijači – ultraši, bitna su revolucionarna snaga regije, a njihovo je zajedništvo, pri čemu se zaboravljalo na klupska rivalstva, bilo jedno od važnih pokretačkih sila Arapskog proljeća. Ubačen u uobičajen filmski program, ovaj kratak i intenzivan video nudi pogled u logiku otpora neke druge sredine.
Osnovana 1990., grupa Škart studentske prosvjede u Srbiji počela je pratiti Budnicama, svakodnevnim parolama objavljivanim na društvenim mrežama. Kratke poruke podrške napisane karakterističnim rukopisom kombinacijom crvene, crne i bijele postupno su prenošene na naljepnice, bedževe i plakate. U Centru mladih Ribnjak koji održava iznimno bogat i šarolik program, a zidovi su također ispunjeni raznim obavijestima, fotografijama i informacijama, upečatljive Budnice ipak su se uspjele istaknuti. Postavljajući eksplicitno politički rad u mladenački kulturni centar (a isto se odnosi i na kino i javni prostor) prešutno se daje komentar o tome da je za bilo kakav politički govor važno da se odmakne od poznatih oblika i kanala komunikacije kako bi doista bio učinkovit.
Prostor Bookse koji je također vizualno veoma ispunjen natpisima, knjigama i plakatima udomio je fotografije Rene Matić koje tematiziraju marginalno iskustvo queer osobe u dijaspori. Tri fotografije smještene su na staklu i vidljive izvana, a jedna je kod ulaza na ormariću za plakate. S obzirom na to da prostor nije namijenjen izlaganju i ima snažan vizualni karakter, fotografije nisu u središtu pažnje promatrača, no one prikazuju intenzivne trenutke, tijela u plesu i intimnom kontaktu i ne zahtijevaju blagi okoliš da ih se primijeti.
Galerija Nova do sada je nekoliko puta mijenjala mjesto, od otvaranja 1975. do 1979. bila je smještena u Teslinoj 1, zatim se selila u Mihanovićevu 28, a od 1992. do njenog nedavnog zatvaranja bila je u Teslinoj 7. WHW je izrazio namjeru da naziv Galerija Nova koji sa sobom nosi bogato nasljeđe održi, stoga se može pretpostaviti da će novi izložbeni prostor kolektiva u Draškovićevoj ulici 31 nositi to ime.
No, za vrijeme ovog projekta prostor se označava samo svojom adresom, čime se naglašava da je on i dalje u prijelaznom stanju, nedovršen. Pet bijelih stepenica ispituje prijemčivost različitih prostora za likovnu umjetnost, a njime Što, kako & za koga istovremeno ispituje vlastiti još uvijek nepoznati prostor. Umjesto da publici novu etapu svojeg programa predstave koristeći prostor, ovaj kolektiv koristi program da ispita novi prostor.
Trenutno se iznad ulaza nalazi natpis “Caffe bar all in”, a na ostalim površinama na žutoj pozadini napisano je niz riječi koje započinju slovom “a” – radi se o prvih 15 riječi partiture Anti-ambijent ceremonijalnih cigareta. Nakon izložbe Napusti zdjelu i kreni prema ptici (vraćam se odmah) Nike Mihaljevića u Galeriji SC, autor je uglazbio tekst kritike koju je za izložbu napisala Jozefina Ćurković te ga izveo uz vokalisticu Ivanu Bojanić. Tekst se ne pjeva onako kako je napisan nego su riječi kritike raspoređene abecednim redom, a tako su napisane i na prozorima.
Ovaj začudan postav usmjeren prema ulici ujedno je i najava performansa koji je Niko Mihaljević izveo u galerijskom prostoru u Draškovićevoj. Spomenuta izvedba skladbe nastale prema tekstu kritike Jozefine Ćurković bila je povod kritici Borisa Greinera koja je prevedena na engleski, a riječi od kojih se sastoji raspoređene su abecednim redom te su postale libreto opere Singing snake (Sometimes Staged). Operu izvode Niko Mihaljević na oganetu, vokalistica Ivana Bojanić, Miodrag Gladović kao trombonist i Leonardo Losciale svirajući triangl. S obzirom na to da rad ima vrlo zanimljivu genezu, drago mi je da se autori njome nisu kreativno potrošili nego su proizveli vrlo zanimljivu muzičku izvedbu.
Posljednji prostor koji sam obišao je ured WHW-a na osmom katu nebodera Napredak na križanju Bogovićeve i Gajeve. Zvučni dio rada Carbon based love priča je o oproštajima s bliskim osobama – članovi obitelji odlaze, a stabla ih zamjenjuju i ostaju malo duže. Vizualni dio rada sastoji se od snimaka borova kroz različita godišnja doba i fotografija istog krajolika. Ovaj materijal je nenametljiv, ali čini se da je proizveden s puno otvorenosti i truda zbog kojeg mu vrijedi posvetiti pažnju. Spomenuo sam kako je Kollerov rad zbog prostora na kojem je smješten za mene nadopunjen jednom slučajnom asocijacijom, tako je za mene, a vjerujem i druge nemoguće doživjeti rad Ane Opalić bez snažnog doživljaja mjesta, tj. Planićevog nebodera.
Po ulasku u zgradu ušao sam u mali starinski lift s vratima koja se ručno zatvaraju, stigao na osmi kat i tamo na balkonu s kojeg se vide meni dobro poznate ulice, koje su iz ove vizure potpuno drugačije, na slušalice slušao zvučni rad. Zvučni dio rada Carbon based love priča je o oproštajima s bliskim osobama – članovi obitelji odlaze, a stabla ih zamjenjuju i ostaju malo duže. Vizualni dio rada sastoji se od snimaka borova kroz različita godišnja doba i fotografija istog krajolika. Ovaj materijal je nenametljiv, ali čini se da je proizveden s puno otvorenosti i truda zbog kojeg mu vrijedi posvetiti pažnju.
“Mogućnost da je volio borove, spajala nas je”, govori Ana Opalić, a ja gledam kako listovi žednjaka hvataju male kapi kiše – nisam očekivao da ću usred grada pronaći prostor koji je dovoljno svečan da dopusti ovako krhke veze.
Stihovi pjesme Vlade Kristla po kojoj je izložba dobila naziv opisuju ulazak u prostor bez straha i očekivanja:
“U pekaru se uspinjalo pet bijelih stepenica i
ja sam duboko uvlačio mirise
bez potrebe da budem dobrohotan.
Miran da me tu neće poniziti.”
Čini mi se da spretno zrcale odnos kakav radovi imaju prema nekonvencionalnim prostorima u koje su smješteni. Uspjeh kojim su se radovi u njih uklopili varira, no i oni najuspjeliji slučajevi u velikoj mjeri ovise o nepredvidivim faktorima. Birajući ovakav princip izlaganja kustosice se odlučuju za nesigurnost, a ona je negativna samo kada je prati strah. S povjerenjem prepušteni nepoznatim prostorima i situacijama, radovi se nadopunjavaju novim vizurama i značenjima, pokazujući da kontaminiranje može biti obogaćivanje. Pet bijelih stepenica je širok i raznolik projekt koji uspijeva istovremeno ukazati na važne probleme, ali i pokazati kako bez malodušnosti nastaviti dalje.
Objavljeno
