Blic TV serije: The Good Fight
U nekom paralelnom univerzumu, ja trenutačno nestrpljivo iščekujem treću sezonu jedne od najdražih mi aktualnih serija, BrainDead. Nakon što su u iznimno zabavnoj prvoj sezoni vanzemaljski kukci izvršili invaziju na mozgove washingtonskih političara, na red su potom došli mešetari Wall Streeta: druga sezona nije bila ništa lošija od prve, pa se jako veselim nadolazećem desantu svemirskih mozgokradica na Silicijsku dolinu…
No u ovom, našem univerzumu – BrainDead, nažalost, nije dogurao dalje od prve sezone. Iako su autorski i bračni tandem Robert i Michelle King napravili jako pitku i pristupačnu seriju, i to netom nakon završetka njihove dosta popularne The Good Wife, najhvaljenije odvjetničke serije ovog desetljeća – BrainDeadu je presudila slaba gledanost, svi planovi za četiri sezone pali su u vodu (zadnja bi se bavila Hollywoodom), a Kingovima je preostalo u potpunosti se posvetiti spin-offu serije koja ih je proslavila.
Taj spin-off se zove The Good Fight, i u onom mom hipotetskom paralelnom univerzumu, u kojem su Kingovi prepustili uzde nekom drugom jer su skoncentrirani na BrainDead – vjerojatno nije tako dobar kao ovaj iz naše stvarnosti. No ja bih isto preferirao više BrainDeada po cijenu lošijeg Good Fighta, jer… pa, što ja mogu kad se ne ložim baš nešto na spin-offove? Čisto stvar mojih osobnih preferencija, jel, ali nakon što sam proveo nekoliko godina u nekom fiktivnom TV-svijetu, ja gotovo nikad ne poželim produžetak boravka u njemu, ma koliko god da sam ga zavolio: ono, vjerujem ja da je Better Call Saul super serija i sve, ali šta ću kad mi se to naprosto ne da gledati. Ne. Da. Mi. Se. NE DA, i točka!
Zašto onda ipak gledam The Good Fight? Zato što Robert i Michelle King imaju stil kojem je teško odoljeti, specifičan ritam i dinamiku s kojima mi uspijevaju čak i žanr koji inače nimalo ne gotivim – onaj odvjetničkih serija – učiniti uzbudljivim. Kad su u top-formi, akrobatski se šepure s time koliko puno radnje mogu ugurati u jednu epizodu, a da pritom ostane potpuno pregledna. Njihov dar za stvaranje živopisnih likova ne staje samo na glavnim akterima nego se širi i na cijelu armiju sporednih igrača, ekscentričnih sudaca, odvjetnika i klijenata koje srećemo tek sporadično ali svakog odmah zapamtimo i zavolimo (lefty sudac Abernathy! luda Elsbeth Tascioni! devijantni Colin Sweeney! Itd itd!). Uvijek se trude držati proceduralni dio serije zanimljivim i variranim, provlačeći slučajeve kroz desetke različitih sudskih procedura koje odudaraju od klasičnih odvjetničkih TV-šema. Kingovi se usto i entuzijastično bave aktualnim društvenim zbivanjima i trendovima, do te mjere da su neki slučajevi gotovo doslovno preslike priča s novinskih naslovnica.
Ovo ne samo da je nastavljeno u The Good Fight – nego je tu još i odvrnuto do daske. U središtu spin-offa je jedna od glavnih junakinja serije The Good Wife, Diane Lockhart (uvijek izvrsna Christine Baranski), koja se u prvoj verziji scenarija pilot-epizode povukla iz odvjetničkog svijeta jer je “probila svaki stakleni strop” te, kao šlag na tortu, doživjela prvu ženu na čelu SAD-a… Taj scenarij je, naravno, bio napisan prije posljednjih američkih predsjedničkih izbora – pa u konačnoj verziji vidimo samo Diane kako u nevjerici gleda TV-prijenos Trumpove inauguracije, i zgranuto gasi TV.
Bio je Trump spomenut još pokoji put tijekom te prve sezone, kojom su prohujale raznorazne pojave što su postale dijelom mainstreama usred Trumpove kampanje (Dianina nova firma se, primjerice, u jednom trenutku sučeli s ekstravagantnim desničarom Felixom Staplesom, više nego očitim doppelgangerom Mila Yiannopoulosa)… No ipak se osjetilo da je sezona većinom osmišljena prije nego što je Trump došao na vlast i da njezini autori – ponosni liberali – pritom nisu vjerovali da će narančasta neman stvarno pobijediti.
Da će druga sezona pričati drugu, ili bar nabrijanije antitrampovsku priču, bilo je jasno već iz nove, produljene verzije špice, čijoj su kolekciji eksplodirajućih predmeta pridodani televizori na kojima se prikazuju pecaroš Putin, neonacisti sa skupa u Charlottesvilleu i – naravno – Donald Trump. I to je samo početak, jer jedva da ima ičega što ima veze s Trumpom, a da u drugoj sezoni nije pokriveno: od protuimigracijskih uredbi i fake newsa, preko epizode koja se u cijelosti vrti oko famoznog pee-pee tapea (da, stvarno!), pa sve do Melanije i Stormy Daniels.
Sa svim time se najteže nosi Diane, koja početkom sezone upoznaje konobara-dilera te se preko njega navlači na mikrodoziranje psilocibinom. U narednim će epizodama svako toliko naletjeti na neku bizarnu vijest o Trumpu, i neće joj biti jasno je li to uistinu čula, ili je samo halucinirala pod utjecajem droge – baš kao što i nama u stvarnosti brojni Trumpovi tweetovi i potezi znaju djelovati potpuno suludo i nadrealno.
Diane će tako veći dio sezone provesti naizmjence ošamućena i ogorčena, izgubljena u svijetu u kojem se sve preko noći izvrnulo naglavce. I sve pet, osim što me cijelo vrijeme kopkalo što Diane… zapravo i nije baš toliko izgubljena u Trumpovoj Americi. Ili bar nema osobito opravdanih razloga da se tako osjeća. Jer Diane Lockhart je – baš kao i njezini tvorci – bogata bijela heteroseksualna cisrodna Amerikanka. Što će ga reći da na svom listiću za tombolu privilegija ima pokrivene manje-više sve rubrike osim one u kojoj piše “muško”, i da je stoga među posljednjima koji bi trebali strepiti za egzistenciju pod Trumpom.
To naposljetku i biva adresirano u jednoj od zadnjih epizoda, kada ju njezin osobni računovođa obavijesti kako upravo zahvaljujući Trumpovim poreznim olakšicama za bogate -financijski stoji bolje nego ikada. Jedan je to od momenata koji natjeraju Diane da se trgne iz svog liberalnog samosažalijevanja, i moment koji mi jest podigao generalni dojam druge sezone The Good Fight… Ali svejedno ne mogu ne usporediti je s, primjerice, zadnjim sezonama Atlante i Dear White People, dviju serija o crncima u Americi koje su politične svaka na svoj način (jedna implicitno, druga eksplicitno) – a ne znam je li Trump u njima ijednom spomenut! Pa mi, u usporedbi, all-Trump-all-the-time kuknjava über-privilegiranih Kingovih, to jest Diane kao njihovog avatara, djeluje pomalo… pretjerano? Ako ne i degutantno?
S druge strane, valja reći da smještanje Diane u dominantno crnačku odvjetničku firmu nije tek puki gimmick za izbjegavanje kritika nalik onima na račun The Good Wife, čije je bavljenje rasnim pitanjima bilo ili nespretno, ili forsirano didaktično: u prvoj sezoni Dianini novi kolege su nam kao likovi uglavnom bili nepoznanice, no u drugoj se već počinjemo polagano upoznavati s njihovim privatnim životima. I kao što je The Good Wife sagledavala načine na koje odvjetnička profesija tjera bijele liberale da nerijetko gaze svoja načela, The Good Fight čini isto to i za crnačke odvjetnike posvećene slučajevima policijske brutalnosti.
Druga sezona serije The Good Fight je općenito osjetan napredak u odnosu na prvu, koja se em još tražila, em je patila od fokusa na ne baš osobito zanimljivu golgotu druge glavne junakinje, mlade odvjetnice Maie Rindell čiji je otac vodio Ponzijevu shemu u stilu Bernieja Maddoffa (kojim je ionako već – sedam godina prije The Good Fight! – bila nadahnuta pomalo podcijenjena treća sezona Damages). Sve što ste voljeli kod The Good Wife je tu, s manje proceduralnog balasta zahvaljujući manjem broju epizoda po sezoni, te s dovoljno osvježenja da zadrži pažnju i spinoffobima poput mene… Samo da još mrvicu olade s Trumpom, i na konju su.
ObjavljenoObjavljeno
