U sferama privatnog i javnog

Piše: Kasja Borić

U okviru projekta Freiraum, 38 europskih Goethe-Instituta s lokalnim partnerima radilo je na propitivanju teme prostora slobode. Rijeka i Luxembourg, odnosno Goethe-Institut Kroatien i riječko Drugo more, uz luksemburški Institut Pierre Werner, Sveučilište u Luksemburgu, Luksemburški centar za arhitekturu (LUCA) i Kasemattentheater, zajedno su razvili projekt naziva Luxflux. Projekt obrađuje odnos javnog prostora u korelaciji s individualnim slobodama, zapravo odnos privatnog i javnog. 

Kao rezultati projekta nastale su dvije samostalne, ali ujedno i suradničke manifestacije. Instalacija i performans The Place, It Has a Name dramatičara Iana De Toffolia, glumice Else Rauchs i umjetnice Lise Kohl  predstavljena je 30. studenog u velikoj dvorani Filodrammatice. Rad tematizira prostore slobode, a njegovo su polazište izjave o slobodi nastale tijekom radionice koju je s riječkim studentima održao dizajnerski dvojac Maša Poljanec i Leo Kirinčić. Oni su također autori trodnevne izložbe istovremeno predstavljene u galerijskom prostoru Filodrammatice Studija slučaja Crvene i Plave, nastale kao rezultat luksemburške radionice o slobodi prostora pod vodstvom dr. Katrin Becker. 

Eklektični performans The Place, It Has a Name započinje fokusom na viseća platna koja nalikuju na zavjese te služe kao medij na koji se projicira autorski imaginarij. Rad se manifestira kao igra auditivnog i vizualnog: uz projekcije na visećim instalacijama slušamo intimni monolog glumice koja opisuje početak svoga dana. Performans je podjednako ispunjen nemirnim i umirujućim prijelazima između intimnih monologa i pomičnih projekcija na instalaciji u rasponu od postapokaliptične livade i njenog pejsaža do mikroskopskog prodiranja u materiju. Kako se radnja razvija, naizgled rutinski početak dana doživljava svoj preokret.

Glumica izlazi iz prostora svoje intime, a ono s čime se susreće nalikuje na nešto posve nepoznato i pomaknuto. U jednostavnoj potrazi za stanicom na kojoj bi čekala autobus postaje uznemirena i delirična. Performans se dalje razvija kao reakcija na bespomoćnost koju izaziva iluzija slobode u kontekstu autonomije i individualnih želja. Protagonistica na koncu intervenira u prostor izvedbe ispunjen visećim platnima čime dolazi do kulminacije performativnog dijela. Monolog nastavlja uznemireno, tjeskobno i šizofreno, utjelovljujući sve migracije odnosa intimnih sloboda i nesloboda. Kako što sama govori – All is unfinished – što savršeno opisuje osjećaj nedostatnosti te teret izolacije. Ispreplićući te elemente, djelo se nadograđuje na postojeća pitanja osobnih sloboda u sferama privatnog i javnog.

Studija slučaja Crvene i Plave instalacija je usmjerena na arhitektonski projekt socijalističke stambene gradnje Ninoslava Kučana na Krnjevu iz 1978. godine. Arhitekt je želio osmisliti kompleks koji bi omogućio stanovanje, ali i zajednicu. Unutar zgrada postoji promenada koja sadrži sve što bi moglo biti potrebno stanarima (kafići, trgovine, vrtić), a sam je kompleks projektiran s idejom stvaranja zajednice, kao centar susreta gdje stanari grade svoje susjedske veze i pokreću društvena zbivanja, dok njihove privatne slobode ostaju netaknute. 

“Početna točka istraživanja nije bila u urbanom planiranju i arhitekturi, već u polju društvene organizacije”, objašnjavaju Poljanec i Kirinčić svoj case study. Samo ime izložbe upućuje na kontekst projekta koji proučava nešto veće od estetizacije arhitektonskog prostora i njegove urbanističke funkcije. Izložba komparativno analizira Crveni i Plavi stambeni kompleks kao ideal ostvarenja zajednice, pritom se oslanjajući na odnos pojedinačnih sloboda sa zajedničkim prostorima življenja. 

Izložene fotografije nisu zakovane statično u zidove, već su postavljene na palete na kotačima tako da ih gledatelj može samostalno pomicati duž prostora. Izložba tako poziva na interakciju te intervenira u prostor kao instalacija. Rezultate su, osim u obliku izložbenih instalacija, prikazali i u formi informativnih povezanih novina (jedne su crvene, a druge plave) kako bi dočarali fragmentiranu društvenu zbilju, kolažiranjem sadašnjeg stanja s idejama o budućnosti tih javnih prostora.

Koncepti performansa i izložbe nisu zaključni niti konačni, već nude postojećim pitanjima prostora individualnih i kolektivnih sloboda nove dimenzije, ali i otvaraju nove važne teme unutar naizgled ustaljenih okvira tih sloboda. Iako raznorodni, performans i izložba vođeni su sličnim pitanjima, te su upravo korištenjem rezultata radionica održanih u drugom gradu omogućile univerzalnost primjera: slobode koju propituju i javnih prostora u kojima obitavaju.