U potrazi za autorskim potpisom

Filmovi prikazani na ADU Shorts odišu ekonomičnošću dramaturške i stilske izvedbe te susprezanjem od dijaloga i prepuštanjem komunikaciji između redaka.

piše:
Matej Beluhan
nova630

Nova (2020), r. Lucian Mirdita

Piše: Matej Beluhan

Kratka igrana filmska forma u pravilu ne dopušta suvišne narativne ekskurzije, a ponekad čak i u potpunosti odbacuje koncept “pričanja priče” te svoj fokus i energiju usmjerava na evociranje specifične emocije ili stanja posredstvom pojedinačnih fikcionalnih iskustava. Upravo zato, nauk o tome kako u kratkom formatu sažeti temu i prenijeti željeni utisak te istovremeno biti kompleksan u sadržaju i izrazu, ali jednostavan u izvedbi, vještina je koju svaki filmski umjetnik nastoji savladati u potrazi za svojim autorskim potpisom.

Sasvim razumljivo, ekonomičnost ovakve proizvodnje u našoj je kinematografiji najvidljivija na Akademiji dramske umjetnosti. Studentski igrani film je naime poligon za reduciranje izražajnih postupaka i apostrofiranje teme, no rijetko kad i za istraživanje ili poentiranje, a mnogi ga čak promatraju kao ništa više od neophodne stepenice na kreativnom putu do realizacije dugometražnog ostvarenja. Stoga i ne čudi što većina ADU-ove produkcije ostaje u domeni “studentske vježbe” i što se svake godine tek u nekolicini filmova istakne individualna artistička poetika koja zasluženo poleti u svijet festivalske distribucije.

Organizatori ovogodišnjeg izdanja Tabor Film Festivala podignuli su s tla deset filmskih poletaraca koji nisu uspjeli uletjeti u glavni konkurencijski program te su ih brižno postavili na sigurno, na zidine Velikog Tabora u sklopu popratnog programa studentskih filmova ADU Shorts. Među tim poletarcima se našao i redatelj Jan Kervatin s igranim filmom Anton (2021), slice of life psihologizacijom mladog muškarca koji se jedne zimske zagrebačke večeri upusti u potragu za odbjeglom mačkom te pritom zaluta u udvaranje nepoznatoj djevojci u noćnom baru. Nakon Antonovog povratka s mačkom u naručju otkrivamo kako je njegova partnerica trudna, no njegova krivica se u gledateljskim očima relativizira nakon što ona posegne za dimom iz njegove cigarete te se u zagrljaju zajedno fejd autaju u završetak filma. Naivnost i blaga patetika u ovom su slučaju čak i prednost Antona jer su veoma jednostavnoj filmskoj crtici dali glavu i rep. Dramaturški gledano, filmu nedostaje više naznaka unutarnjeg sukoba ili pak jači režijski naglasak tijekom scene u noćnom baru kada je naš protagonist na prijelomnoj točki, a mi kao gledatelji nismo sigurni kamo nas priča vodi. Nedostatak režijske inventivnosti osjeti se kroz cijeli film – kadriranju kao da nedostaje kreativnosti, a glumačkoj izvedbi nedostaje posvećenosti mikrodetaljima i nepravilnostima koji krase stvaran život, a koje oko kamere jednostavno voli prenositi na veliki ekran.

Jednako kao Anton, i Slova (2019) Bojana Radanovića počinju krupnim kadrom našeg protagonista – Slobodan se nakon 25 godina susreće s ocem Nenadom koji je njega i Hrvatsku napustio tijekom rata devedesetih godina. U odnosu na Antonov unutarnji sukob, susret oca i sina u Slovima već donosi jaču dramaturšku rezonancu, no Radanović se u svom slučaju mogao osloniti i na glumačke performanse mladog Marija Knezovića i veterana Žarka Savića. Osim što se prepustio instinktu mikroglume, dvojac je uspješno portretirao šutljivu narav muškog sukoba, a redatelj ih je pomirio u pravom trenutku, pred sam kraj, postavljajući ih zajedno u posljednji, rustikalno idiličan i gotovo nostalgičan kadar pred njihovom nekadašnjom razrušenom kućom. Opet, jednostavnoj, no potencijalno snažnoj dramaturgiji nedostaje jači redateljski upliv; promišljenije raskadriravanje i tempiranje emocija kroz naglašenije rezove. Film kao da je “zapeo” u krupnom planu, što u kombinaciji s nekreativnim rezovima nekako oduzima od glumačke izvedbe, te cjelina ostavlja nedovoljno jak dojam na gledatelja.

U sličnoj se situaciji nalazi i Nova (2020.) Luciana Mirdite, film koji nas, unatoč atmosferičnom i pomalo mističnom otvaranju (pretapanja total i krupnih planova popraćena s Madrigals of the Rose Angel avangardnog glazbenika Harolda Budda), ipak ne odvodi na neko jedinstveno filmsko putovanje. Toga su očito bili svjesni i protagonisti filma, mladi par Lucian i Josipa, koji od prvog do zadnjeg dijaloga iskazuju međusobnu netrpeljivost tijekom svog puta na otok. Ovakav oblik sukoba polazište je radnje koja bezglavo otplovi na svoje odredište te čiju prijelomnu točku predstavlja scena nesuđene erotike na suncem okupanom mediteranskom kamenu. Prateći mladi par do trenutka kulminacije napetosti, ali pritom ne posvetivši dovoljno vremena upoznavanju s likovima i gradaciji sukoba, film ostavlja dojam kao da ni sam nije siguran na koju emociju da se fokusira niti koliko je zapravo konceptualan (ili nije). Naime, atmosfera je najjača karika filma, no i ona se, baš kao i radnja, zadržava na istoj nedorečenoj razini od samog početka pa sve do naglog i pomalo nespretnog vrhunca tijekom kojeg se Lucian i Josipa fizički “sukobljavaju” u mraku prašnjavog makadama te zatim šutke sjedaju u auto i nestaju u tami.
 
Razrađeniji i fokusiraniji uvid u kompleksnost romantičnih odnosa donosi Spido (2020) Luke Galešića, dramaturški kompletan film čiji je scenarij nastao prema priči Tanje Mravak o odnosu dalmatinskog bračnog para tijekom turističke sezone. Galešić je uspješno reducirao prozni tekst na elemente koji zajedno doprinose filmskoj cjelini, a rezovi ne samo da prate emotivni naboj već ih krasi i rijetko viđena kreativnost koja filmu omogućuje brži ritam i gledatelja ne zamara suvišnim odugovlačenjem, odnosno apostrofiranjem osjećaja otuđenosti i nerazumijevanja između likova. Odstupajući od strogo statične kamere kojom obiluju radovi studenata akademije i koristeći mizanscenu, redatelj se oslonio na dinamiku kadra, likova i prostora kako bi prenio određene emocije te u konačnici napravio film koji pokazuje tendenciju kreativnog istraživanja fantazije ljubavnih odnosa. No unatoč režijski jasnijoj viziji i dramaturškoj zaokruženosti u odnosu na prethodno spomenute filmove, Spido ipak ostavlja mlak i nedorečen dojam.
 
 
S istim se problemom, doduše nešto spretnije, suočava i Sparina (2020) redatelja Petra Vukičevića. Vukičevićev film nas uvlači u naizgled jednostavnu situaciju – Roza traži cimericu, a Karmen traži mjesto za najam. Naravno, situacija za Karmen i nije tako jednostavna te gledatelji zajedno s Rozom postepeno otkrivaju kako Karmen zapravo traži sklonište, a s obzirom na to da je već prvog dana imala posjet sumnjivo agresivne muške osobe, očito je da to sklonište nije pronašla. Film strpljivo gradi svoj klimaks, a dramaturški razvoj prati i režijski odabir polutotala, srednjih i blizi planova, odnosno odmak od krupnog plana kao isključivog medijatora za prijenos ljudske emocije i unutarnjeg sukoba. Osim toga, ne ulazeći u krupni plan redatelj naglašava da je Karmen zapravo strankinja u Rozinim očima, strankinja nakon čijeg se odlaska u Rozi budi osjećaj nesigurnosti u okrilju vlastitog doma što, naposljetku, pokazuje kako je redatelj imao jasnu tematsku viziju koja mu je omogućila da film uspješno privede svršetku. Slično kao i kod Galešića, osjetno je da Vukičevićev film crpi iz svoje vizije i oprezno pristupa tome kako i što će prikazati gledateljima. Međutim, unatoč nešto jačem završetku i izraženijoj vizualnoj noti, i Sparini kao da nedostaje snažnijih trenutaka ili naglasaka koji bi djelu podarili autonomnost te upečatljivost.
 
Upravo je takav korak napravio Borna Zidarić u filmu Stanar (2020). Zidarićev glavni junak, Roko, već mjesecima nije platio stanarinu i sada mu je uz prijetnju dan rok da do sutra podmiri navedeni dug. Ovakva konvencionalna filmska priča s jasno postavljenom preprekom, vrhuncem i rezolucijom odudara od prethodno spomenutih filmova koji su ipak više usmjereni na atmosferu i introspektivnu dilemu. Naravno, to nije razlog zbog kojeg Stanar kvalitetom odskače od ostalih radova. Funkcija svake scene dobro je promišljena pa tako film otvara idiličan cimerski kadar dvojice prijatelja koji se u stanu igraju na Playstationu sve dok njihovu zabavu ne prekine zvono koje nagovještava dolazak stanodavca. Promišljenost se osjeti i u odabiru planova, kompoziciji kadrova i pažljivo tempiranim pokretima kamere, a sve jasno služi pričanju cjelovite filmske priče. Istome doprinosi i dobro postavljena scenografija te dobro usmjerena gluma koja puca u jednoj sceni i to na svega djelić sekunde. Sve u svemu, iz početne premise Zidarić je uspješno iznijedrio kompletan igrani film kratkoga metra, cjelinu unutar koje je gledatelj prolazi kroz emocionalna stanja te, naposljetku, ne ostaje lišen iskustva uživanja u filmu jednom kada krene odjavna špica.
 
 
Ljubav prema filmskoj umjetnosti do izražaja je ipak najviše došla u Laci bježi u Mađarsku (2020), autobiografskom filmu Davida Gaše. Filtrirajući iskustva iz vlastitog djetinjstva autorova nas naracija upoznaje s opsesivnom majkom i njezinom “aferom” s kućanskim aparatima, ocem koji ne želi zaspati i njegovom “aferom” s motorima te nas na filmski zaigran način uvlači u kompleksan svijet obiteljskih odnosa. Rekreirane scene spretno spojene u zaigrane crno-bijele sekvence tvore privid gledanja obiteljskih snimaka, no pritom nas ne pokušavaju zavarati da gledamo snimke iz autorovog stvarnog života već pomažu Gaši da, kako za sebe, tako i za gledatelja, rekreira neke svoje traume te se, u konačnici, napokon i suoči s njima. Osim inovativnog, gotovo eksperimentalnog, pristupa autobiografskoj vježbi, Laci bježi u Mađarsku prožimaju i pravilna doza humora, nužna nota osobne iskrenosti i mladenačke neodlučnosti, odnosni elementi koje je Gašo uspješno povezao kako bi kroz filmski jezik dočarao impulzivan, a ponekad i zbunjujuć osjećaj potrebe za bijegom iz obiteljskog gnijezda.
 
Svakako valja istaknuti kako su se u programu ADU Shorts našla i tri naslova koja zbog rodne diferencije nisu pronašla svoje mjesto u ovoj analizi, a radi se o opservacijskim dokumentarcima Cvat (2019.) Filipa Zadre, filmskoj razglednici iz Harbin National Forest Parka u Kini, Počitnice (2020.) Urha Pirca, crtici koja uprizoruje kako izgleda odmor nekome tko živi s multiplom sklerozom te eksperimentalnom filmu an_hum_an (2020.), završnom radu na preddiplomskom studiju suvremenog plesa kroz koji Dora Brkarić istražuje transformacije ljudskog tijela u razne oblike i stanja.
 
Od ovom analizom obuhvaćenih filmova, jedino Stanar ostavlja dojam autorski samostalne i uspješno zaokružene cjeline. Istome naginju i režijski precizni te tematski fokusirani Sparina i Spido, ali iako su uspješno kondenzirali (s)misao, autori ovih filmova propustili su postići jaču rezonancu. Ukupno gledano, filmovi studenata Akademije dramske umjetnosti odišu ekonomičnošću dramaturške i stilske izvedbe te susprezanjem od dijaloga i prepuštanjem komunikaciji između redaka, a sve s ciljem učvršćivanja ustaljenih obrazaca i kreiranja autorskih potpisa filmaša i filmašica koji će uskoro (ako to već i sada nije slučaj) predstavljati hrvatsku kinematografiju na festivalima diljem svijeta.

 

Objavljeno
Objavljeno

Povezano