Kritika Julia Holter, ‘Have you in my Wilderness’, 2015.
Julia Holter predstavlja donekle endemičan primjer glazbene autorice čiji konzistentno impresivni albumi – njih četiri objavljena u periodu od samo pet godina i podjednako izvrsna – prate gotovo sasvim pravilnu razvojnu liniju rafiniranja zvuka postepenim uvođenjem promjena i novih elemenata, od kućnih eksperimenata sa sintesajzerima do chamber popa. Budući da se kritika nekako drži nepisane maksime da je raskošnije i pristupačnije ujedno i bolje, svaki njen novi album biva proglašen najboljim do tada, što se potvrđuje i u slučaju netom objavljenog Have You in My Wilderness, doduše možda ne u očekivanoj mjeri. Zvukovni razvoj ipak ne mora nužno označavati poboljšanje konačnog produkta, i afinitet prema određenoj fazi Holterine diskografije ovisit će ponajprije o većoj osobnoj inklinaciji eksperimentalnom ili pop kraju uvjetno uzetog spektra popularne glazbe.
Have You in My Wilderness na površini doista zvuči kao pop album, u prvom redu zbog nekoliko istaknutih singlova, no radi se tek o prigušenijem eksperimentalnom pristupu. Potkovana klasičnim obrazovanjem ali i nesputanim interesom za sve oko sebe, Holter još jednom uspijeva s lakoćom objediniti široku paletu referenci kako u liričkom tako i u muzičkom smislu – od madrigala, preko moderne klasike i jazza do popa. Najavni singl Feel You za nju predstavlja do sada najzaigraniji početak albuma za kakav je prije trebalo čekati da se odmotaju barem dvije-tri uvodne pjesme. Sanjivi vokal vrlo brzo poprima jasnu dikciju koja bi čak pozivala na pjevanje kada ionako neobičan refren ne bi bio s razlomljen nekonvencionalnom metrikom (“Can I feel you? Are you/ Mythological?”). Slično vrijedi za još eksplicitnije melodičnu i rijetko veselu Sea Calls Me Home vođenu dinamičnim čembalom, ponovno začinjenu efektnim iako naizgled predivno besmislenim nizom “I can’t swim. Its lucidity. So clear!” Takvi trenuci pjevnost ne duguju samo razgovijetnosti i povremeno snažnom naglašavanju slogova, nego i bliskosti sadržaja.
I kada pristupa vrlo konvencionalnim temama, Holter im daje snažnu dozu sofisticirane poetičnosti fokusirajući se na detalje iz kojih izvlači značenje i poigravajući se perspektivama protagonista. Rezultat toga na Have You in My Wilderness niz je eksperimentalnih ljubavnih balada, nazovimo ih tako, iz kojih se tek povremeno probijaju poznati motivi. Jedan od najboljih primjera toga je intimna Night Song na čijem se kraju preko minimalističke gudačke instrumentacije gotovo opipljivo pita “What did I do to make you feel so bad?/ What did I do that you would make me feel so bad?”, prizivajući u sjećanje prekrasnu You Can Make Me Feel Bad još jednog avangardnog pop avanturista Arthura Russella koja podjednako jednostavnom jeziku doduše kontrastira namjerno abrazivan zvuk čela.
Tonuće u tugaljivu atmosferu nakon nježnih momenata uglavnom sprječavaju lepršave skladbe od kojih se neke, poput How Long? i Everytime Boots, zvukom i jezičnim odabirima smještaju u imaginarni soundtrack kakvog (suvremenog!) filma čija je radnja smještena u prvu polovicu 20. stoljeća. To je jedan od načina na koje se manifestiraju jazz elementi koje je Holter počela uvoditi na prošlom albumu Loud City Song, uostalom djelomično inspiriranom mjuziklom Gigi iz 1958. S druge strane, tu je primjerice ambijentalni jazz zvuk pjesme Vasquez koji kombiniran sa spoken word pričom na koncu opet zvuči apstraktno. Zaključna Have You in My Wilderness donosi sintezu atmosferičnosti i istaknutosti vokala koja se provlači kroz cijeli album, završavajući na ekspresivnoj noti sa stihovima “Tell me why do I feel you running away?” otpjevanima na način koji jednostavno zahtijeva odgovor.
Cijelim albumom proteže se intimitistički ton kamufliran u različite metafore bježanja, izmicanja i čežnje u međuljudskim odnosima. Izmjenjujući različite pjevne izričaje i boju vokala, od šapta do ekspresivne dikcije, Holter postiže dojmljivu međuigru između podsvjesnog narativa toka misli i općih mjesta romantičnog diskursa popularne glazbe. Na mjestu urbane vreve Loud City Song, elektro-akustična zvučna slika Have You in My Wilderness vodi u umnu ali i krajobraznu divljinu, doduše daleko mirniju nego što taj pojam možda sugerira, simbolizirajući nešto veliko u čemu se može izgubiti ili kroz što se pak treba probiti u svrhu ostvarenja ciljeva.
Prvo što se redovno ističe u vezi novog albuma, naglašeno već i prethodnim medijskim objavama, izostanak je jedinstvenog konceptualnog okvira karakterističnog za njena prva tri studijska izdanja. Otvoreno pozivanje na Euripidovog Hipolita na Tragedy (2011.), novelu i mjuzikl Gigi na Loud City Song (2013.), kao i sam naziv Ekstasis (2012.) koji aludira na antičku Grčku, priskrbili su Holter eruditsku titulu koja je iz nekog razloga automatski isključila osobnu notu iz interpretacija njenog rada. Djelo labavo posvećeno analizi dinamike ljubavnih veza stoga je automatski protumačeno kao veliki zaokret ka otkrivanju privatnosti podrazumijevajući izjednačavanje prvog lica u stihovima s njihovom autoricom, ali i zaboravljajući da ni Ekstasis nije imao jedinstven tematski okvir. Iako bi se Have You in My Wilderness doista mogao opisati intimnijim u odnosu na prethodnike, ovakav pristup zanemaruje činjenicu da je Holter u prvom redu vrsna pripovjedačica. Koliko god bogata i uzbudljiva bila glazba koju stvara, priče koje iznosi u stihovima podjednako su bitne i uvijek osobne unatoč brojnim referencama ili – uvijek tuđe unatoč jasnom osobnom dodiru; svaka preuzeta uloga sa sobom nužno nosi pečat osobne perspektive. Priče nikada nisu iznese u cijelosti niti detaljno, a fragmenti se zahvaljujući glazbi i ugođaju stapaju u cjelinu koja više-manje jasno prenosi poantu čak i kada ne čujemo točno o čemu se radi. “Language is such a play”, kaže i sama u Silhouette.
Daleko veća promjena od tematske, valjda i logično za glazbeni album – ona je zvukovne prirode, iako se na prvi dojam možda čini da je zvuk novog albuma otprilike na pola puta između prethodna dva, Ekstasis i Loud City Song, uz ponešto drugačiji pristup pjesmama. Ako je Holter prvim albumom na svoj izričaj navukla usporedbe s Laurie Anderson koje su bile toliko učestale da je teško pronaći tekst o Tragedy u kojem se ne povlači paralela između njih dvije, svakim je novim izdanjem ta usporedba gubila na važnosti i Have You in My Wilderness je zbilja teško svrstati u svijet eksperimentalne glazbe na sintesajzeru koji je Holter donedavno nastanjivala. Ako baš želimo pronaći povijesnu referencu, bila bi to prije Joni Mitchell iz jazzom nadahnute faze u drugoj polovici 1970-ih.
Ipak, možda najjasnija i najmanje očekivana asocijacija ne seže u prošlost za (tobožnjim) glazbenim prethodnicama, već ukazuje na pomalo potcijenjeni genij jedne suvremenice. U pitanju je Joanna Newsom, točnije njen album Have One on Me iz 2010. godine koji svojedobno jest dobio mahom pozitivne recenzije, ali nije (još) stekao zasluženi kultni status te je nažalost vrednovan tek u kontekstu stvaralaštva autorice, i same često poimane jednostavno kao čudakinje unatoč tome što je, recimo, napisala trostruki album prepun kompleksnih aranžmana kakvi se rijetko čuju u popularnoj glazbi. Julia Holter mu pridaje na važnosti uvrštavanjem u nekoliko selekcija svojih omiljenih albuma i inspiracija te iskušavanjem sličnih skladateljskih postupaka u vlastitom radu. Ne radi se, dakako, ni o kakvom pokušaju kopiranja, već o sličnom pristupu građenju pjesama. Budući da se one često ne oslanjaju na neka konvencionalna strukturna uporišta kao što su rime, refreni i repetitivnost, eventualne tekstualne zavrzlame brbljavog pripovjednog stila je, čini se, najbolje raspetljati neočekivanim aranžerskim postupcima uvijek informiranima različitim glazbenim epohama.
Paradoksalno, unatoč sve jasnijim utjecajima, Julia Holter na Have You in My Wilderness i dalje zvuči naprosto kao – Julia Holter. To je s jedne strane svakako dobra stvar jer onemogućava posezanje za uvijek istim usporedbama koje se često površno lijepe uz njezin rad, ali može se tumačiti i kao problematična jer možda po prvi put lišava neki njen album više svrhe postojanja od bivanja “novim albumom Julije Holter”. Razlika je, naime, u tome što je svaki njen prethodni album na kraju ostavljao prostor za sasvim nepredvidljivi odgovor na pitanje što će autorica sljedeće učiniti. Have You in My Wilderness prilično jasno daje naznačiti kamo je krenula i što dalje možemo očekivati, naravno, uz dašak nade da će ipak iznenaditi i da nas očekuje nešto uzbudljivije od daljnjeg uglađivanja sad već poprilično formiranog zvuka.
Bez obzira na sve, Have You in My Wilderness naprosto je lijep album koji čini relevantan dodatak jednoj od najsnažnijih diskografija nove generacije avant-pop glazbenika i glazbenica. Između fetišističke “retromanije” i bjesomučne potrage za novim zvukovima, autorice poput Julije Holter predstavljaju uvijek potrebnu nišu istraživačaica predanih spašavanju artefakata glazbeno povijesnog naslijeđa od zaborava formiranjem novih spojeva, više nego dovoljno intrigantnih za suvremeni glazbeni krajolik.
Objavljeno
