Intervju U horor-komediji The Sun Aleksandra Sokurova, o komešanju straha u bunkeru cara Hirohita dan prije nego što će se dotični predati amerikom generalu Douglasu MacArthuru, verbalno kastrirani članovi dvora, kao i sam car, uprežu se i napinju muskulaturu kako bi do gorkog kraja ustrajali u manirizmima ritualiziranog dvorskog protokola. Fizički humor proizlazi upravo iz reakcije njihovih tijela na potiskivanje neumoljive istine o skoroj kapitulaciji Japana, od koje im drhti svaka kost u tijelu. Razlika između Sokurovljevog filma i RTS-ove serije Porodica, o državnoj krizi izazvanoj hapšenjem Slobodana Miloševića, prvenstveno je sadržana u izražajnim kvalitetama pojedinačnog naroda. Ono što je za suspregnute Japance održavanje privida normalnog stanja stvari kroz usiljenu pantomimu, to je za Srbe bipolarnost njihovog nacionalnog karaktera, koji se klati između frenetičnih ispada bijesa i pičkaranja te igranja žrtve velikih povijesnih nepravdi, tog gorkog patosa koji će svaki “pravi” Srbin razmazati i na posljednje parče hleba.
Dijaloški, čitava serija funkcionira ili kao ekspozicija stanja na terenu tih nekoliko dana krajem marta ili kao površna kritika nacionalističke ideologije. Slobini proseri, kako oni dokumentarni tako i oni igrani, jednim dijelom su populističko izvrtanje teza, a drugim greatest shits srpske mitomanije: “Narod niko ne može da prevari”; “Gruba istina bolja je od iluzija i obmana”; “Zabluda da narod bira sam ono što za njega bira drugi najopasnija je zabluda”; i moj favorit: “Srbiju niko ne može da prevari. Ona sve zna. Ali je potpuno drugo pitanje kada će reagovati. Da li će reagovati odmah ili će te pustiti da živiš u iluziji da si je prevario, pa će ti kada to ne očekuješ pokazati da je nisi prevario”.
Osim porodice Miloševićevih, serija izmišlja i nekoliko metaforičkih porodica “malih, običnih ljudi”: bake koja vodi svog unuka na protest protiv izručenja bivšeg predsjednika, obnevidjele od Slobine nacional-seksualne karizme (“Vidi ga, sine, kako liči na dedu!”), kao i izbjeglih hrvatskih Srba, oca i kćerke koja svoju porodicu, okrnjenu ratom, mijenja za onu usvojenu, čvršću, nacionalnu. Autori na svakom koraku debljaju svoju naslovnu metaforu nauštrb bilo kakvih nijansi, podižući deklarativnu optužnicu protiv porodice kao izvora svog organiziranog zla i osovine klanovskog uređenja društva.
Glavni urednik informativnog programa, na primjer, ne propušta napomenuti nadobudnoj mladoj novinarki kako je poznavao njenog oca, uglednog novinara, i kako je i televizija jedna velika porodica, organizirana vertikalno: “Sprovodiš uređivačku politiku. Pre svakog uključenja zoveš mene i onda se zajedno dogovaramo što ide a što ne ide.” I JNA funkcionira kao porodica koja na prvom mjestu čuva svoje, jednako kao i Legijina Jedinica za specijalne operacije. Ovaj niz hijerarhijskih, patrijarhalnih struktura i parastruktura upiru se ostaviti dojam države dok ju podrivaju iznutra, države čiji je manevarski prostor za transformaciju sužen na mrežu crvotočina korupcije, nepotizma i oportunističke izdaje starog režima. “Vama u ovom trenutku nije potreban netko tko je otvoreno za vas”, nudi se pro-miloševićevski urednik novoj vlasti, paraliziranoj, između ostalog, optužbama za revanšizam.
Đinđićev kabinet je ujedno i najslabija točka serije – kako glumački, tako i po površnoj karakterizaciji – a sastavljen je od ozbiljnih i odlučnih muškaraca koji srpsku državu herojski pokušavaju iščupati iz ralja porodičnog etatizma i silom uvesti u suvremenost. Svi znamo kako je to završilo – s još jednim obiteljskim nasilnikom, mnogo efikasnijim od Miloševića. Kad bi nacije doista imale karakter, Srbija bi upala u kliše zlostavljane žene koja se vraća nasilniku čim joj kaže da ima lijepe oči, makar joj je jedno zatvoreno od hematoma.
Najbolju karakterizaciju protagonista Demokratske opozicije Srbije daje odgovor na pitanje gdje su oni danas. Đinđićevu likvidaciju je direktno organizirao Milorad Ulemek Legija, čiji nalogodavci ostaju nepoznati, a koji je u vrijeme hapšenja Miloševića bio glavni čovjek na terenu pod ingerencijom Državne službe bezbednosti; njegova podvojena lojalnost slika je i prilika srpskih sigurnosnih službi. Vladimir Beba Popović, Đinđićev Šef Biroa za komunikacije, ovih dana dodaje se frizbijem s Željkom Mitrovićem, vlasnikom estradofašističke TV Pink, a zaposlen je kao jedan od Vučićevih medijskih savjetnika – u osnovi, srpski Krešimir Macan. Najveći tragičar čitave priče je Čedomir Jovanović. Negdašnja mlada nada srpskih demokratskih snaga, koji je u ime Vlade ispregovarao Miloševićevu predaju bez krvoprolića, jedini relevantni srpski političar koji je priznao Kosovo, danas je medijska posvuduša koja se svađa s Cecom i javno uvlači Vučiću za neku sitnu sinekuru. “Da sam te upoznao prije 10 godina bio bi pravi mladi socijalista. Jak, kurčevit, ko zna dokle bi dogurao”, tepa mu Sloba u seriji, a sve što je od njega ostalo upravo je ono što Miloševiću najviše imponira – napuhani maskulinitet uvaljan u ideološko blato.
Lako je otpisati Porodicu kao karikaturu koja ni izbliza ne nudi pravu istinu o zvjerstvima Miloševićevog režima; međutim, povijesni prikaz ratova devedesetih nije obveza autora. Upravo je afektivno ludilo porodice Milošević, podcrtano horror soundtrackom, bihevioralno vjeran prikaz srpskog nacionalizma u koliziji sa stvarnošću. U najboljoj sceni u seriji Mira Marković pokušava anulirati istinu nepatvorenom mržnjom, priljubljena uz prsa svoga supruga: “Ne plašim se smrti, samo nepravde i laži. Lažnih svedoka, lažnih žrtava, lažnih ubistava, lažnih leševa, lažnih izbeglica, lažnih grobnica, lažnih majki, ćerki, lažnih sinova i porodica, svih tih odvratnih lažnih ljudi s njihovim lažnim sudbinama. Kad bi samo prestali da lažu, kad bi samo nestali i umrli.” Najoštroumnija kritika porodične ideologije sadržana je upravo u prikazu ljubavnog odnosa Mire i Slobe, koji je nesumnjivo autentičan, ali ni na trenutak nije dirljiv. U okorjelom patrijarhatu romantična ljubav je prije svega u službi gnjile lojalnosti, pa makar ona vodila u obostranu propast.
S druge strane, razumljive su brojne negativne reakcije na seriju, prvenstveno od strane srpskih liberala i ljevice, s obzirom na to da oni i danas žive u državi koja regresira punom parom natrag u Miloševićevu eru, ako je već nije i prestigla. Za one koji su Miloševićevu vladavinu osjetili na vlastitoj koži, a i danas žive tu lošu beskonačnost, ne čudi što serija Bojana Vuletića djeluje kao ćorak. Blagonaklonost hrvatskih kritičara, pa i moja vlastita – Porodicu sam gledao kao neki napeti home invasion film – velikim je dijelom odraz niskih očekivanja, srozanih do samog dna filmovima kao što su General ili dokumentarnim serijalom o Tuđmanu, koji su, srećom, toliko loši da izazivaju kontraefekt.
Da zaključimo, Vuletićeva serija prvenstveno je namijenjena kao emotivna šok-terapija svima koji pate od nekog oblika Stockholmskog sindroma identifikacije sa srpskim voždem. Za one trezvene, dakle traumatizirane životom u jednoj od regionalnih nacionalističkih zabiti, realistični prosede Porodice ne pruža dovoljno prostora ni za moralno gađenje, a kamoli osjećaj katarze. Nije problem u uskom fokusu na Miloševićevo hapšenje, već u tome što manjak bilo kakve formalne umjetničke intervencije i spekulacije, kao i pretjerano oslanjanje na uopćenu metaforu o porodici, otupljuje oštricu antinacionalističke kritike. U nedostatku ikakvog društvenog zamaha i političkog kontranarativa, pitanje je do koje se mjere film na ovim prostorima uopće usudi sanjati.
ObjavljenoObjavljeno
