Tema Privodimo kraju kazališnu sezonu 2024./2025. kojoj cinično i pomalo zločesto moram zahvaliti za lijepe snove. Imam osjećaj da je ovo bila sezona u globalu lišena inspirativnih projekata i prijeko potrebnih pauza, sezona u kojoj sam zaista dolazila u teatar s entuzijazmom i “želim da bude dobro” energijom, da bih se na kraju budila usred predstave sa slinom na ruci slušajući replike koje mi nisu ostajale ni u jednom od svih uha. U mojim je fiktivnim molitvama plejada naših talentiranih izvođačica i izvođača, a želje su u sljedećoj sezoni poštena režija, kvalitetni tekstovi i povrh svega dobri radni uvjeti. Ovaj negativno-pesimistični ispad dolazi uz, naravno, čast iznimkama. Tko bi rekao da će pri vrhu ljestvice iznimaka biti kazališni amateri.
Amateri na koje se referiram članovi su Teatra K., kazališne sekcije Kluba studenata komparativne književnosti “K.” zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koji su ove sezone imali čak dvije premijere, i to u razmaku od dva mjeseca. Za potrebe teksta pridružit ću im i prošlogodišnju predstavu, s kojom je počela trilogija koju ću kolokvijalno nazvati Trilogija krležijanskog pederluka (objasnit ću ove naizgled oprečne pojmove u nastavku).
Tekstove i režiju potpisuje komparatist, anglist i germanist Mihael Željko Crnčec, uzbudljiva i osvježavajuća pojava za čiji budući kazališni rad imam opravdano visoka očekivanja. Njegovi tekstovi i režija odlikuju se zrelošću, promišljenim humorom i vještim vladanjem slojevitom i razgranatom građom, kakva često izostaje i kod mnogo starijih i iskusnijih aktera kazališne scene. Prije nego zaronite sa mnom u pregled ovih kazališnih biserčića, predlažem da predstave pogledate online ako niste uspjeli uloviti uživo: Ljubav na Odru (premijera 25.4.2024.), Gorke suze bradate Venere (premijera 5.3.2025.) i Grozomira! (premijera 20.5.2025.).
Ljubav na odru temelji se na filmu 8 žena francuskog redatelja Françoisa Ozona i na odabranim dramskim i proznim tekstovima Miroslava Krleže. U Crnčecovoj adaptaciji likovi su inspirirani Krležinim ženskim likovima: Laurom Lenbach (U agoniji; Nora Čulić Matošić), Anom Borongay (Zastave; Sara Klobučar), Klarom (Leda; Hana Modrić), Reginom (Povratak Filipa Latinovicza; Emilija Sinjeri), Melanijom Krvarić (Tri kavaljera frajle Melanije; Ivona Jurajec), Šarlotom Castelli-Glembay (Gospoda Glembajevi; Magdalena Tandarić), Jadvigom Jesenskom (Na rubu pameti; Adna Hebib) i Evom (Vučjak; Inja Munić). Radnju je moguće prepričati u par sintagmi: osam žena, kuća usred ničega, jedan mrtav muškarac, poveći broj isprepletenih odnosa i tajne koje izlaze na vidjelo. Za početak, oduševio me jezik koji je ostao dosljedan kroz sve tri predstave, jezično ukusan gulaš krležijanskih izraza, germanizama i kiča da baroku dah stane:
Ponudila je, ali Ana se boji da će time narušiti već ionako vrlo krhku ravnotežu svoga antiinflamatorno-antihipertenzično-antineuralgičko-antipiretičko-antiseptičkog-antihistaminičko-antimikotičkog koktela, koji bi trebao usporiti širenje avetne sjenke koja joj bdije nad srcem; Natürlich, Medikamente, a to što dnevno popušiš drajundrajcig ili, wie viel, zeksunzekcig cigareta, to isto po apotekarskom receptu? Ili tih elf bis cvelf konjaka koje progutaš između fruštuka i abendesena kak bogomoljka svog mužjaka?
Svaka od glumica vješto nosi svoj lik, vjeruje mu i prepušta se dobro istajmiranim komičnim momentima i kolektivnoj kemiji. Veo stvaralaštva 30-ih godina 20. stoljeća razbija se uplivom histerično duhovitih i bizarnih obrata poput scene svađe Laure i Šarlote: Šarlota priznaje da je imala aferu s Boženom Begović, koju je prevarila s njezinim ocem Milanom Begovićem, što je dovelo do Boženinog samoubojstva. Laura shvaća da je taj isti Milan Begović i njezin ljubavnik, a ujedno i rival njenog muža. Nakon što otkriju uzajamne veze s njim u okršaj ulaze pištolj i hrvanje, ali i strastveni poljubac. Zna se tko pije, ali ne zna se tko plaća, što je u duhu ove trilogije savršen recept za salve smijeha i gromoglasan pljesak ne samo na kraju predstave, već i na pojedine glazbene numere i replike.
Gorke suze bradate Venere u centru pozornosti imaju cmoljavog i prekomjerno teatralnog Oskara de Fabianija (David Gračanin) kojeg Ana spominje u Ljubavi na odru kao kazališnog redatelja s kojim je postavila jedan dramolet u Parizu te kojeg Laura naslovi kao “jednog od Aninih pederasta, asfaltirani kulturtreger”. S njime su u ljubavnom trokutu njegov sluga Pierrot (David Bakula) i Ganimed, mladi glumac u usponu.
Zaplet se temelji na filmovima Gorke suze Petre von Kant Rainera Wernera Fassbindera i Petar von Kant Françoisa Ozona, a u predstavi se pojavljuju voljeni likovi Ana i Klara iz prethodne predstave, uz dodatak drugih likova inspiriranih Krležom, poput kontese Agate Habzsinics-Gerincsy-Muraközy (Emilija Sinjeri) te Helene von Karling-Lendway (Kata F. Strofa) iliti Jelene Karađorđević, koja je inspirirana likom kontroverzne srpske pjevačice Jelene Karleuše.
Gračanin plijeni pozornost od prve do zadnje minute predstave svojim besprijekornim razmaženim i hohštaplerskim prenemaganjima i transformacijama u bojažljivo krhko stvorenje, pogotovo u sceni u kojoj se vraća u djetinjstvo i na silu puši cigaretu da bi zadovoljio svoju francuski arogantnu majku Agatu. Čarobna je drag kraljica Kata F. Strofa u ulogama britke Helene i mistične kraljice od Sabe, a pogotovo u najiskrenijem trenutku predstave u kojem njezin jezik (metaforički) reže svo glumatanje:
Ja znam tko ste Vi gospodine Fabiani, pljujem na ljude poput Vas. Kad Vam dosade vaša kazališta, opere i baleti, spuštate se u ovo blato i gledate nas kao živine u zoološkom vrtu. Sve te Vaše fraze na jezicima koje ja ne razumijem, sve vaše nagrade tamo gdje bi Vam srce trebalo biti, ja Vam se s oproštenjem poserem na to. Ja sam tu da zabavim onu raju vani, a vama su oni nitko i ništa. Hvala Vam na ponudi, ali meni je sasvim fajn ovdje.
Jedan od omiljenih kazališnih trikova mi je kad sporedni lik dobije svoj trenutak slave i divljački ukrade svu pozornost, što je Bakula napravio sa svojim Pierrotom u dirljivoj sceni u kojoj izvodi Maybe This Time Lize Minnelli te umire. Drugi put.
Najava predstave bila je medijski popraćena, izdvajam naslov Večernjeg lista: Premijera u zagrebačkom studentskom domu: Predstava ‘Gorke suza bradate Venere’ portretira život jednog zapadnjačkog homoseksualca. Kao naručeni stigli su homofobni komentari internetskih intelektualaca i mislilaca, koji su toliko bizarno napisani da su mi se učinilo da bi savršeno pristajali u sam tekst Crnčecovih drama, potencijalno u monolog Oskara de Fabianija: “sve ovo je dio plana, prvo su nam uzeli jugoplastiku, onda obiteljski zakon, a sad mladima kroz ove predstave peru mozak da zaboravimo tko smo i što smo ma prava umjetnost je umrla onog dana kad su uveli kvinoju u studentsku menzu.”
Grozomira! je kruna ove trilogije i svojevrsni hommage velikoj Miri Furlan. Kako stoji u najavi, ova predstava “crpi inspiraciju iz lova na vještice koji su protiv Mire Furlan početkom ratnih 90-ih pokrenuli hrvatski mediji, političari i njezini kolege u kazališnim krugovima”. Ako sam mislila da su prethodne dvije predstave prepune apsurdnih obrata, nisam bila spremna na Grozomiru!, u najboljem mogućem smislu.
U središtu radnje je Jadviga Jesenska koju smo upoznali u Ljubavi na Odru, koju Adna Hebib igra kao da joj je rođena jednojajčana blizanka, sa sluhom za tragikomičan ton ove ljubiteljice otrova i skandaloznih ljubavnih odnosa. Ona iskače iz vlaka u pokušaju samoubojstva nakon prekida s ljubavnikom i završava u selu Balegarje, u čijim je stanovnicima usađen strah od glumice-serijske ubojice Grozomire Furijan, ali i nadolazećeg uragana.
Selo se sklanja u kazalište u kojemu dolazi do lavine, prosto rečeno, balege – jedan po jedan lik umire, otkrivaju se tajne dostojne najokorjelijih teoretičara zavjera: tko je ljude pravio u kobasice, tko je oteo čije dijete i prodao u bijelo roblje, tko je sabotirao kočnice Eni Begović, tko je u vezi sa svojim djetetom, tko je zapravo stanovnik konkurentnog sela Izmetarja i tako dalje.
Kao vrhunac višestrukih obrata izdvojila bih momente u kojima intendantica gradskog kazališta Mica Džigerica (Nora Čulić Matošić) priznaje da je zapravo Josip “Dikan” Radeljak te kada barunica Olga Bukovečka-Cmrok-Paunovac-Tuškanac (Emilija Sinjeri) otkrije da ipak nije Dora Pejačević. Također, dan-danas se grohotom nasmijem kada se sjetim oltara posvećenog Eni Begović na kojem stoji uokvirena fotografija Daenerys Targaryen iz serije Game of Thrones.
U predstavi se pojavljuje glumica Klara Klanfarova (Hana Modrić), jedini lik koji se pojavio u sve tri predstave. Vjerujući da je jedina preživjela, trijumfalno izlazi na scenu, ali dok pokušava sići s pozornice “kao pravi glumci”, spotakne se i pada mrtva, što sam shvatila kao nagovještaj kraja ove slavne epohe Teatra K. Grozomira! od svojih prethodnica traži više koncentracije zbog sulude količine obrata, ali je ipak najopuštenija i najautentičnija, što bih pripisala slobodi koju je donijelo odmicanje od postojećih predložaka.
Kad se male entuzijastične ruke slože, poboljšat’ se sezonu može. Ova trilogija dokaz je nepresušnih ideja mladih i talentiranih individualki i individualaca koji su, unatoč nevelikom budžetu, uz mudro snalaženje, vreću volje i iskren talent, pokazali da je vrijeme da se sa škripavih dasaka Kina Forum presele na škripave daske institucionalnih kazališta. Selektori kazališnih festivala, gledam vas.
ObjavljenoObjavljeno
