Kritika Piše: Una Bauer
Tamo se nastavlja gibati, kao da je na plesnom podiju kakvog imaginarnog disko kluba, bez posebno definirane koreografije, reagirajući na muziku, zvukove violine njegovog izvedbenog partnera Alexandra Bălănescua, ali i onu izvan scene. Dok pleše, bujno i energično, posve posvećeno, trbuh mu se trese ispod široke bijele košulje, kovrče mu poskakuju iznad gustih čupavih obrva i duboko usječenih očiju, izviruju mu maljava prsa iz raskopčanog ovratnika, a rubovi bijelih gaćica nadmeću se s rubom crnih hlača, labavih u struku. Izgleda kao brat alkoholičar oca koji udaje jedinicu na raskošnoj svadbi, čekamo da još skine cipele i čarape i da netko dovuče stol na koji bi se mogao popeti, izgleda kao pohotnik koji vreba mlada ženska tijela u kakvom mračnom klubu, izgleda kao netko tko zna živjeti punim intenzitetom u ekstatičnoj sreći i nepodnošljivoj boli, izgleda kao ispunjen čovjek na vrhuncu svog kreativnog razvoja, kojeg više zaista nije briga za to kako izgleda, izgleda kao beskrajno simpatičan i pomalo šašav susjed s kojim biste rado popili pivo, izgleda kao netko tko je izgubio nekog bliskog, izgleda kao narcis koji publiku podvrgava vlastitom uživanju u sebi i u zvuku svog glasa, uživanju koje obuhvaća i nespretnost i nesavršenost. Izgleda kako već želite da izgleda. Izgleda kao da mu treba zagrljaj.
Amore e Carne, prevedena kao Ljubav i tijelo, predstava je s kojom je Pippo Delbono gostovao na ovogodišnjem Festivalu svjetskog kazališta, nakon što je Zagreb posjetio 2005. s Tišinom, i prošle godine s Poslije bitke, dok je na Festivalu malih scena u Rijeci gostovao 2008. s Ovom divljom tamom.
Amore e Carne karnalna je predstava, što možda ne biste očekivali kada na scenu stupe dva muškarca obučena u neupadljive crno-bijele konobarske odjevne kombinacije: sam Pippo Delbono i poznati rumunjski violinist i kompozitor Alexander Bălănescu, dugogodišnji vođa Michael Nyman Banda. Dvije stolice, stalak za partituru i dvije bočice vode, uz Bălănescuovu violinu i Delbonove papire iz kojih čita tekstove Artauda, Whitmana, Pasolinija, Prevèrta, jedina su scenografija i svi rekviziti predstave. Carne iz naslova predstave, meso (engleski: flesh), nešto je što nema definirani oblik, za razliku od tijela, već postoji bez unaprijed određene funkcije ili zadane lokacije, postojeći u općenitosti. Tijelo je uvijek nečije tijelo, i kao takvo može djelovati, dok je meso trpno, i nepovezivo s individualnim identitetom. Ni krv ni carne ni tijelo, pak, nemaju pristup kraljevstvu nebeskom, jer su kvarni, podložni zarazi i raspadanju.
Delbono postavlja Amore e Carne kao kakvu posvetu bivanju živim u najopćenitijem mogućem smislu, zato i ta raspršenost organskog, flesh kao meso čovjeka, životinje, ali i breskve. A to bivanje živim kod Delbona je pak poistovjećeno s bivanjem povrijeđenim i ranjenim, kao i s određenim otporom mesa, rezistencijom fizičkog koja se manifestira u njegovom ne posve gracioznom pokretu širokih zamaha. Utjelovljenost je ono što postojanje čini bolnim, i ono bez čega nema užitka. Povredu nanose oni najbliži, kao što su plašljive majke, one koje “pitaju za dopuštenje da postoje”, koje se “zadovoljavaju ostacima slavlja”, uslužne i osrednje, koje “robuju mrzeći druge koji su također robovi”.
Ta je teška, masna, gusta atmosfera “divljačke boli bivanja čovjekom” ispresijecana Delbonovim i Bălănescuovim pošalicama sumnjive svježine. Par viceva o muhama, škodama i škrtosti stanovništva Ligurije, osobito Genovljana, žovijalno zadirkivanje prevoditelja Marka, podsmjehivanje opsjednutosti Talijana modom i vanjskim izgledom dozirano je kako nas “noć koja poznaje bijedu” ne bi odveć žestoko pritisnula.
Kako je Delbonova scenska pojava takva da upija svjetlo, nije mu lako naći dostojnog partnera. Scenska suradnja s Bălănescuom vrlo dobro funkcionira jer ne dolazi do natjecanja, već se radi o kompatibilnosti: Bălănescuovo tiho samopouzdanje odgovara Delbonovoj performerskoj nezasitnosti.
Nekoliko je scena za koje bih voljela da se nisu dogodile, kao što je izvlačenje osobe iz publike da zapleše pred svjetlima reflektora i pogledima 250 ljudi. Također, zadnji ples na bis pomalo je izgledao kao bičevanje mrtvog konja, odnosno kao da se majstor nije povukao kad je trebao. Ali Delbono jest fascinantan izvođač, zavodljivi recitator koji se kreće s opipljivim užitkom i ako pristanemo na ono što nudi, moglo bi nam se dogoditi nešto važno. A to, važno, je ipak uvijek nekako isprepleteno s nespretnostima, osjećajem nelagode, pretjerivanjima i pretencioznošću.
Fotografja: Chiara Ferrin
Objavljeno Objavljeno
