Tema “Što mogu pokazati svijetu? Tko sam ja?” – pita se Libuše Jarcovjáková na početku dokumentarnog filma Nisam sve što želim biti koji je o njoj snimila redateljica Klára Tasovská. Jarcovjáková nas u film uvodi pripovijedanjem u voice overu i otkriva kako je dobila ponudu da izlaže svoje radove na velikoj izložbi na Festivalu fotografije u Arlesu, tu je priliku čekala čitav svoj život: “Cijelo to vrijeme smatrala sam se fotografkinjom, no to nikoga nije zanimalo”. Za prilike navedene izložbe, kao i ovog filma odabrala je fotografije koje reprezentiraju sve što ona jest.
Prikazan uoči Osmog marta u Dokukinu KIC, u suradnji s KineDokom, film Nisam sve što želim biti tematizira život priznate češke fotografkinje najpoznatije zbog dokumentiranja života LGBTQ+ zajednice i društveno marginaliziranih skupina u Pragu za vrijeme totalitarnog režima. Intiman filmski portret kombinira njezine analogne fotografije koje se vizualno upečatljivo nižu u sukcesivnom slijedu, naraciju u offu temeljenu na osobnim dnevnicima te zvučne efekte koji upotpunjuju doživljaj gledanja. U dokumentarcu pratimo njezino svjedočanstvo u kojem se osvrće na pokušaje da se ostvari kao umjetnica i individua unutar sputavajućih društvenih okolnosti čehoslovačkog komunističkog režima.
Za razdoblja Praškog proljeća, odnosno političke liberalizacije Čehoslovačke pod vodstvom Aleksandra Dubčeka (1968.), šesnaestogodišnja Jarcovjáková vrijeme provodi u šetnjama uz Vltavu i kontemplira o svojim životnim ciljevima. Uči se fotografirati i snima prve zrnate crno-bijele fotografije prizora koje zatiče na ulici. Njezin san da se posveti umjetničkoj fotografiji narušava upad sovjetskih tenkova u Čehoslovačku, što također uspijeva zabilježiti.
Pripovijedanje o osjećaju zatočenosti u zemlji koja je bila dio Varšavskog pakta i nemogućnosti odlaska, u filmu potkrepljuje fotografijama političke propagande kojom su stanovnici_e bili_e okruženi_e u svakodnevnom životu. Tako jedna u nizu fotografija prikazuje fasadu zgrade s izvješenim natpisom “Neka dugo živi Sovjetski savez i Komunistička partija”.
Fotografije Jarcovjákove nisu samo vizualne zabilješke njezine svakodnevice, već i svjedočanstvo društveno-političkih promjena u periodu Hladnog rata. U njezinom umjetničkom stvaralaštvu posebno se izdvajaju autoportreti i fotografije nagih dijelova vlastita tijela koji odražavaju intenzivna emocionalna stanja od adolescencije do odrasle dobi. Posredstvom naracije u prvom licu i analognih fotografija Jarcovjáková ogoljuje vlastitu intimu. Govori o odbijenicama za upis studija fotografije na prašku FAMU jer je iz politički nepodobne obitelji, abortusima, depresiji i terapiji antidepresivima, brakovima, kao i kontinuiranom otporu očekivanjima svojih bližnjih i okoline.
Među njezinim najznačajnijim ciklusima je onaj snimljen u praškom T-Clubu, jednom od rijetkih LGBTQ+ okupljališta za vrijeme socijalizma. Premda je muška homoseksualnost u Čehoslovačkoj dekriminalizirana 1962., znatno prije nego u većini zemalja bivše Jugoslavije (1977.), praški su klubovi djelovali polulegalno, a osobe koje su ih posjećivale pazile su na diskreciju kako bi izbjegle stigmatizaciju koja ih je mogla dovesti do gubitka posla ili izbacivanja sa sveučilišta.
Tijekom svojih posjeta T-Clubu nije se usudila fotografirati njegovu svakodnevicu već samo one dijelove koji su bili otvoreniji i bili su joj potrebni mjeseci da bude smatrana redovnom posjetiteljicom. Na tim su fotografijama zabilježene brojne drag zabave u kostimima, trans osobe i romantični parovi lezbijki i homoseksualaca. Radostan i razuzdan noćni život klupskog prostora Jarcovjáková je fotografirala u periodu od 1983. do prosinca 1985., kada je jedan od njegovih posjetitelja ubijen u neposrednoj blizini. Nakon tog događaja, prestala je fotografirati scenu kojoj je pripadala i počela tragati za novim oblicima slobode u Zapadnom Berlinu.
Na panel diskusiji održanoj povodom putujuće izložbe Multiple Realities: Experimental Art in the Eastern Bloc 1960s–1980s iznijela je kako iza snimanja navedene serije fotografija nije stajala politička ili sociološka agenda, već one predstavljaju dio njezina života i ekspresije1. Fotografije iz te serije prikazuju i njezine intimne odnose, a javno ih je izložila s popriličnim vremenskim odmakom, 2008. godine.
Zbog dnevničkog pristupa snimanju svakodnevice i noćnog života LGBTQ+ zajednice, njezin se rad može povezati s opusom proslavljene američke fotografkinje Nan Goldin. Fotografije obje autorice, neovisno o primarnoj intenciji njihova rada, u suvremenom se kontekstu mogu sagledati kao doprinos vidljivosti življene povijesti queer zajednice, odnosno kao dio queer arhiva koji obuhvaća iskustva izvan dominantnih društvenih narativa.
Usporedno s identitetskim i seksualnim traganjima protagonistice, film u pozitivnom svjetlu prikazuje njezina putovanja i selidbe koje ju potiču da se umjetnički ostvari u različitim primjenama fotografije. Na prijateljičin poziv, krajem 1970-ih odlazi u Tokyo gdje boravi par mjeseci i fotografira prizore koje ju inspiriraju, susrete s novom kulturom, boravke uz more i druženja s novostečenim prijateljima. U Tokyo se vraća 1986., fokusiranija na profesionalni rad, te s vremenom postiže uspjeh modnim fotografijama koje su objavljene u časopisima Edge, Brutus, Popeye i Pash.
Povratkom u Europu svjedočila je atmosferi demokratskih promjena koje su se odvijale u zemljama Istočnog bloka. Fotografirala je atmosferu prosvjeda na ulicama i povijesne trenutke rušenja Berlinskog zida. U rodnom Pragu zabilježila je prosvjede tijekom Baršunaste revolucije, koja je okupila pola milijuna ljudi, dovela do pada režima u Čehoslovačkoj, a kasnije, 1993., do mirnog razdvajanja zemlje na Češku i Slovačku.
Ovaj dokumentarni film, na primjeru života Libuše Jarcovjákove odražava ideju da je osobno iskustvo neizbježno političko. Kako sama obrazlaže u filmu, kroz neprestano fotografiranje nastojala je razumjeti vlastitu svakodnevicu i iskustva kojima je bila izložena. Vješto kadrirani autoportreti iz različitih faza života svjedoče redefiniranju njezine rodne i društvene uloge izvan sustava heteronormativnosti, u potrazi za slobodom u vremenu kada se ona nije podrazumijevala.
Pravo izražavanja stavova i mišljenja, umjetnička sloboda, mogućnost otvorenog življenja LGBTQ+ identiteta, rodna ravnopravnost i sloboda kretanja, temeljna su prava koja su uslijed jačanja retrogradnih društveno-političkih procesa i autoritarnih tendencija ponovno dovedena u pitanje. Trenutačna politička klima iznova ukazuje na to da su sistemsko nasilje i opresija nad ženama, manjinama i osobama nižeg socio-ekonomskog statusa prisutni neovisno o vrsti društveno-političkog uređenja.
- “Memory Is a Powerful Thing: A Roundtable Discussion on the Performative Nature of Queer Archives with Anna Daučíková, Libuše Jarcovjáková, Alexandra Pirici i Karol Radziszewski”, moderirao Michał Grzegorzek, u: Pavel S. Pyś (ur.), Multiple Realities: Experimental Art in the Eastern Bloc, 1960s–1980s, Walker Art Center, 2023., 349–356. ↩︎
Objavljeno
