Slobodni jezik bastardizirane kulture

Piše: Sendi Bakotić

Riječki Periskop jedna je od rijetkih oaza koja publici trećeg po veličini grada u Hrvatskoj nudi susret s međunarodnim i domaćim autorskim izričajima i razvojnim tendencijama u području suvremenog plesa i novog cirkusa. Kroz dosadašnja izdanja u organizaciji udruge Prostor plus festival se prometnuo u mjesto susreta ljubitelja suvremenih izvedbenih praksi kojima Rijeka tijekom godine nudi samo povremene nastupe pojedinačnih autora s nezavisne scene (ako ne računamo produkcije HNK Ivana pl. Zajca), nastojeći nadoknaditi nestašicu gostujućih izvedbi edukacija iz plesnih i cirkuskih tehnika te plesne kritike. Festival tako predstavlja neupitnu podršku domaćoj plesnoj i novocirkuskoj sceni, podižući unutar svojih dometa razinu senzibiliteta i razumijevanja ovih umjetničkih kretanja kod lokalne publike. Bogat program četvrtog izdanja Periskopa ponudio je tako širok raspon izvedbi – od klasično plesnih do konceptualnih predstava, kako stranih, tako i lokalnih autora; od predstavljanja prvih radova do zrelih ostvarenja izvođenih na svjetskim festivalima. Među intrigantnijim gostovanjima izdvaja se BSTRD – solo izvedba Katerine Andreou koja je u Rijeku dospjela zahvaljujući uključenosti Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku u međunarodnu mrežu za mlade perspektivne autore Aerowaves. 

Katerina Andreou rođena je u Ateni, a trenutno živi i stvara u Parizu, dok se na europskoj sceni etablirala kroz razne suradnje, rezidencije i nagrade. Andreou stvara plesove, glazbu i koreografije, pri čemu BSTRD nastaje kao istraživanje intimnog, stvaralačkog, idejnog i političkog odnosa koji autorica gaji prema house plesnoj zajednici. Njen neumoran ples, ma koliko na kraju trijumfira kao individualistički i autentičan, za stilsko polazište neporecivo ima ples, glazbu i kulturu koja svoje korijene ima u čikaškoj klupskoj sceni 80-ih godina. Koristeći house kao početnu točku u svom plesnom i glazbenom izričaju, Andreou nas vodi na pedesetominutno putovanje u kojem sudjelujemo u njenom pokušaju da unutar bastardizirane kulture nađe isključivo svoj plesni jezik, slobodan od pretpostavljenih okvira, čist u svojoj hibridnoj nečistoći. Što je to lijepo u plesu koji ostaje nakon napuštanja svih trikova koji bi se trebali svidjeti publici? Nakon što izvođačica odbije impresionirati naučenim plesnim figurama – što je to toliko zamamno da je pratimo s ruba stolice?

Minimalizam Katerine Andreou najavljen je samim izgledom scene: na pozornici praktikabli sačinjavaju kvadratno tamno povišenje s bijelim linijama povučenim iz svakog od kuteva do polovice puta prema sredini, ostavljajući netaknut prostor u samom centru i usmjeravajući na njega. Kvadrat je u odnosu na publiku postavljen dijagonalno, pri čemu se u stražnjem kutu, u centralnoj poziciji nalaze jedina scenografija/rekvizita: gramofon s pločom, zvučnici, boca vode i smotana bijela majica. Na stražnjem zidu crne kutije riječkog HKD-a projekcijom bijelih slova ispisana je rečenica “We need silence for the piece”. Taman kada se publika osjeti prozvanom ovim potencijalno višeznačnim natpisom, po nekoliko puta prođe pogledom sve predmete na sceni i u zraku se pojavi opipljivo iščekivanje, Andreou ulazi na scenu začudno mokre kose, ali najjednostavnije, nonšalantno kao privatna osoba, prilazi gramofonu i pokreće ploču. Začuje se glasni snimljeni poticaj “Go!“, a glazba, koja će bez uvoda i pripreme krenuti direktno u intenzivan, energizirajući i borbeni ritam, bit će jedini autoričin partner, ravnopravan u duetu. U suigri glazbe i plesa vrlo se brzo uspostavlja kod čitave izvedbe, minimalistički proces ponavljanja jednog te istog, čija audiovizualna repeticija uvlači gledatelja u trans zajedno s Andreou.

Autorica i izvođačica sama je kombinirala sampleove pronađene na internetu i stvorila glazbu za svoje plesno traženje smisla. Andreou ostaje u konstantnom pokretu do granica tjelesne izdržljivosti, oslanjajući se na dinamičan rad nogu i pulsirajuće pokrete torza, neprestano ih varirajući, razlažući korake i ritmičke uzorke u strastvenoj igri trenutka. Karizmatična izvođačica prepušta se strukturiranoj improvizaciji, testirajući svoju volju, prisutnost, nagon, posvećenost i maštu, dok pred nama vodi borbu sama sa sobom u imaginarnom i simbolički ocrtanom ringu. Andreou istovremeno izvodi isti i u svakom trenutku različit ples, započinjući geste, krećući u naznake mogućih stilova i značenja, ali ih odbacujući prije nego što bi bili dovršeni. Tako u njenom izričaju možemo vidjeti igru s različitim plesnim koracima i pokretima kao što su narodno kolo, klupska trešnja ramenima i grudima, valcer s nevidljivim partnerom, a sve kroz šarmantnu “kulersku” personu house plesačice koja je sama sebi dovoljna.

Andreou odiše zamamnom nonšalancijom u prisutnosti i pokretu, plešući za sebe, ali opet i za publiku, kako onu stvarnu, tako i imaginarnu sa svih strana njenog boksačkog ringa. Odnos s realnom publikom postepeno gradi, navikavajući nas na ponavljajuću konstantu plesa, a onda oduševljavajući minimalnim pauzama i otklonima od očekivanog. Sitni i jednostavni momenti kao što su izravan pogled u publiku, privatni osmijeh, polijevanje vodom, vezanje kose, skidanje majice (tri sloja iste bijele majice), stavljanje crvenog ruža, u kontekstu izraženo repetitivnog formata plesa imaju funkciju raslojavanja protoka vremena, kratkih opuštajućih pauza, kao i poniranja dublje u proces (raz)otkrivanja izvođačice.

Prateći Andreou istovremeno smo na boksačkom meču i u house klubu, uključeni u atmosferični lokalitet snažnim bijelim reflektorima uperenim prema publici, reflektorima koji se pale i gase, uz bljeskalicu na sceni dajući dodatnu energiju cjelokupnom događaju, ali i omamljujući gledatelja u party ugođaj. Andreou očarava samom energijom izvođačkog tijela, stvarnim iskustvom i prisutnošću, te hipnotičkom repeticijom iz koje izvire i zamor i snaga: odlučnost, dosada, zadovoljstvo, izazivanje, zezancija, napor i katarza. Pauze koje radi iz čiste fizičke potrebe za odmorom postaju čarobna mjesta čistog bivanja, dok u trenutku zaustavljanja glazbe osjećamo smiraj, prisjećajući se početne upute da za ovaj komad trebamo tišinu (piece) i mir (igra riječi s mir – peace). Odmor nikada ne traje predugo jer opet kreće odrješiti “Go!” koji poziva na nastavak, na neodustajanje, na beskrajno traženje pa postaje svojevrsna metafora života koji uvijek i iznova traži improvizaciju. Sjećamo se izvođačice koja u predstavu ulazi s mokrom kosom te pomišljamo kako je isto radila i prije nego što je “slučajno” došla pred nas na scenu, kako nikada nije stala, kako je to njen oblik istinskog bivanja. 

Andreou u svom radu istražuje mogućnost uprizorenja slobodne volje i originalnosti naspram pitanja porijekla te smo, dok nas je impresionirala svojom jednostavnošću i autentičnošću, nakratko povjerovali da zaista postoji prostor slobodnog plesa unutar kapitaliziranog sustava (plesne) umjetnosti. Riječka publika, sačinjena više-manje od “uobičajenih sumnjivaca” koji se na neki način bave izvedbenom umjetnošću ili glazbom, nije joj mogla odoljeti te je bučnim pljeskom nagradila izvođačicu, a izlazeći iz dvorane većinom širokih osmjeha, uz nastavke cupkanja u zaraznom ritmu, mogle su se čuti privatne zahvale organizatoricama Ivani Kalc i Nives Soldičić što su im priuštile ovo iskustvo. Andreou je pak prekinula pljesak kako bi se skromno zahvalila na gostoprimstvu koje joj je pruženo, a prednost festivala u maloj sredini je i ta da smo se svi zajedno nastavili družiti i komentirati umjetnost i život, maštajući do kasnih noćnih sati o prostoru u kojem bismo i mi mogli biti potpuno svoji, a kao takvi i prihvaćeni.