Kritika Kvintet, Marco Chenevier
PIše: Ivana Slunjski
Iz ovogodišnjeg, trećeg izdanja Periskopa, čiji se organizatori (ravnateljice festivala Ivana Kalc i Nives Soldičić te udruga Prostor plus) zalažu za predstavljanje različitih žanrovskih, tematskih i estetskih pristupa plesu i pokretu, nastojeći zadovoljiti što šarolikije ukuse i pridobiti što brojniju publiku, izdvojila bih Kvintet (Quintetto) Marca Cheneviera, talijanskog autora koji se u Periskopovu programu našao zahvaljujući festivalskoj suradnji s mrežom Aerowaves. Posljedica je te suradnje da je na festivalu zastupljeno nešto više stranih imena u odnosu na prošlu godinu, što je za riječku scenu, s obzirom na ne baš česta gostovanja suvremenoplesnih predstava, dobrodošla pojava.
Nedovoljno izlaganje gledatelja suvremenoplesnoj produkciji tijekom godine vjerojatno je i razlog što sam se na ovogodišnjem Periskopu više nego ikad susretala s pitanjem: “Je li ovo ples?” Odrednica “pokret” u imenu festivala može štošta sugerirati i opravdati, jer pokret je doista neizostavan i u najstatičnijem dramskom komadu. No već dugo nisu neuobičajene ni plesne predstave iz kojih plesanje, u smislu ritmičnoga gibanja, u potpunosti izostaje. Umjesto da se pitamo je li to što gledamo plesna predstava, mnogo je učinkovitije pitati se zašto je nešto ples, upravo takav kakav gledamo.
Chenevierov Kvintet daleko je više na strani verbaliziranja i diskurziviranja plesa nego plesanja, premda se potkraj predstave Chenevier razotkriva i kao vješt plesač. Izašavši na scenu, u svakodnevnoj odjeći i pod radnim svjetlom, autor nas upoznaje s talijanskim sustavom financiranja neinstitucionalnih skupina i rezovima u njegovoj regiji kojima se umjetnicima ukida 80% nekadašnjih dotacija. Preračunavši to u 10 eura po danu, zaključuje da nije mogao angažirati plesače ni druge suradnike te da za realiziranje ideje treba pomoć nekoliko gledatelja, koji potom na to pristaju.
Potaknute Chenevierovim duhovitim komentarima i ohrabrenjem da na sceni mogu činiti što god žele, četvero gledatelja-izvođača i troje drugih postavljenih za rasvjetni i tonski pult iznenađuje zahtjevnost dodijeljenih im zadataka koje moraju brzo svladati da bi se izvedba uopće dogodila. A iznenađuje ih i činjenica da se Chenevier iz napuštena i skromna autora koji u nezgodnoj situaciji moli za pomoć preobražava u mušičava i ni s čime zadovoljna koreografa-diktatora koji na svaki pogrešni potez ekipe koluta očima, otpuhuje i uzrujano gestikulira, zahtijevajući od nje sve više, sve brže i preciznije izvršavanje zadataka. Naravno da na sceni nastaje metež i naravno da se iz nespretnosti i komičnih obrata razvija plodna građa koja se uklapa u autorovu zamisao, na kraju rezultirajući njegovim prethodno pripremljenim solom praćenim skladnim dionicama ad hoc ansambla. Zanimljivo bi bilo vidjeti što bi se dogodilo da su gledatelji-izvođači odbili poslušnost, ne pristajući na autorove upute – ovako je sve završilo ispunjenih očekivanja, u općem veselju i razdraganosti s obiju strana scenske rampe jer se sve uspješno privelo kraju.
Chenevier se pokazao prilično spretnim u dvostrukoj ulozi, bivanju u izvedbi i istodobnom kontroliranju akcija suizvođača, ispadajući iz te dvostrukosti tek povremeno, uvučen u drugu kvalitetu tijekom vlastita sola. Motivacija za angažiranjem gledatelja kao izvođača djelomično leži i u potrebi da ih se suoči s materijalnošću plesa i onda kad se čini da plesanje i tjelesni rad izostaju. No rad na izvedbi, kao i općenito umjetnički rad, koliko god se apstraktnim i nemjerljivim doimao, doista jest stvaran rad. Stoga Chenevier navodi gledatelja da barem nakratko zauzme njegovu poziciju, odnosno da podijeli s njime situaciju u kojoj mora preuzeti odgovornost za događanje na sceni, iskušavajući svu kompleksnost i zahtjevnost takva djelovanja, za što izvođač-autor, a u ovom slučaju i gledatelj-izvođač, nije adekvatno plaćen. Štoviše, gledatelj-izvođač ovdje volontira – ili čini to za opće dobro.
Umjetnost pripada svima, stoga bismo za nju svi trebali imati podjednaku odgovornost. No vizura se mijenja ako znamo da ona nije umakla kapitalističkomu žrvnju, kao ni brojne druge, naoko neovisne djelatnosti poput znanosti. Chenevier predstavu posvećuje talijanskoj nobelovki, neurologinji Riti Levi-Montalcini (uz uvodno ekspliciranje to je vidljivo i u njegovu maskiranju u figuru stogodišnje znanstvenice) te starim ljudima i istraživačima, iz dvaju razloga. U prvome redu upozorava na politiku koja ukida potpore znanstvenim i umjetničkim projektima te zanemaruje područja važna za cjelokupni društveni napredak, istaknute pojedince i osjetljive društvene skupine. Drugi je razlog to što je Kvintet prvotno zamišljen kao projekt koji bi spajao znanstvena i umjetnička istraživanja i bavio se pitanjem reprezentiranja znanosti na sceni, što je na kraju otpalo zbog nedostatne financijske potpore. Referirajući se na poveznice umjetnosti i znanosti, autor upućuje na tendencije umjetnika koji se u svojoj praksi odlučuju na formu istraživanja, bilo da time potkrepljuju umjetnički koncept ili izbjegavaju uobličavanje rada u finalni scenski proizvod.
Chenevier time također govori u prilog potrebi za potvrđivanjem umjetnosti, osobito one koja se temelji na tjelesnosti, kao ozbiljnoga rada. Smještanjem umjetnosti u istraživačke okvire sugerira se i svojevrsna izoliranost umjetnika, nasuprot potenciranoj mobilnosti i umrežavanju kao njihovu uobičajenu modusu rada (ali i uobičajenim polugama neoliberalne ekonomije). Sudjelujući u rezidencijama, radionicama, laboratorijima i drugim oblicima privremenih zajednica ne bi li se usredotočili samo na vlastiti umjetnički rad, umjetnici zapravo pristaju stvarati u zadanim uvjetima i proizvesti što se od njih zahtijeva – nekad je to predstava, nekad samo proces, nekad princip rada, a nekad i proizvodnja njih samih kao umjetnika. I umjetnik i umjetnički rad tu su pritisnuti s obiju strana, našavši se u zamci tržišne proizvodnje.
Pozivanjem na poveznice znanosti i umjetnosti Chenevier upućuje na još jednu činjenicu – da ples sigurno zaleđe traži na sveučilištima, na kojima posljednjih godina upravo bujaju razni magistarski i doktorski plesni studiji. To samo po sebi načelno nije loše, jer se ples uvodi u akademski diskurs i postavlja ga se u ravnopravan položaj s drugim disciplinama. Problem je, međutim, što se ples iz stvaralačke sfere seli u sferu proizvodnje znanja ovjerene izvana, podložne ustaljenim i katkad ograničavajućim akademskim principima, zaboravljajući pritom na dugu povijest emancipacije plesa (od baleta, glazbe itd.) kao tjelesne prakse s vlastitim zakonitostima i drugom vrstom akumulirana znanja koje nije do kraja dohvatljivo racionalizaciji. Pritom ni proizvodnja znanja u akademskim okvirima nije lišena kapitalizacije ni trženja.
Imajući sve te rukavce u vidu, rekla bih da je Kvintet, premda iznevjerava neku općenitu predodžbu o plesnosti, itekako plesna predstava jer zadire u problematiku ključnu za razumijevanje i pozicioniranje plesne umjetnosti danas. Stoga je na Periskopu kao festivalu u usponu koji mnogo polaže na sadašnju i buduću publiku i više nego potrebna.
ObjavljenoObjavljeno
