Tema Ljeto u Zagrebu je počelo. Turista je sve više, kulturnih događanja sve manje. No, oni koji usprkos svemu još uvijek traže umjetnost možda se ne bi odmah sjetili da bi je mogli tražiti pa i pronaći u mraku podruma opskurnog staklenog zdanja domaće nam naftne industrije. A kad tamo, čak tri večeri za redom, na tom mjestu neke druge neovisnosti i slobode na kojem od 1986. postoji i opstoji Galerija Miroslav Kraljević, skupila se nekolicina zanesenjaka i umjetnika kako bi pokazali što vole i znaju raditi te kako stvaraju. U organizaciji udruge Radiona.org i Galerije tako je pokrenut Hybrid Sound Festival za inovativne i nove prakse u sound artu i intermedijskim umjetnostima, a koje se temelje prvenstveno na DIY (Do It Yourself) / DIWO (Do It With Others) principima, što je i osnovni sukus rada i svrha Radione i njezinih aktivnosti. Iako je za inicijalno izdanje nazivanje ovog događaja festivalom pomalo pretenciozno, ujedno pokazuje i ambicije organizatora da preraste trenutnu fazu trodnevnog sijela onih koji se “jednostavno vole igrati audio opremom”, da citiramo same organizatore. Jer da bi nešto bilo festival ono mora imati jedan drugačiji narativ i dramaturgiju organizacije i izbora sadržaja, za razliku od petnaestominutnih prezentacija umjetnika koji većinom pripadaju standardnom Radioninom kolektivu. Festival bi morao stvoriti neko mjesto iščašenosti i ekscesa van standardne platforme koja je zainteresiranoj javnosti i publici dostupna putem uobičajenih aktivnosti organizatora.
S druge strane, sound art je dovoljno zamagljena te istovremeno potpuno otvorena i nedefinirana hiperumjetnička, interdisciplinarna i hibridna forma koja svojom širinom može natkriliti što god poželi (environmental sound, sound sculpture, sound poetry, soundscape, sound map, instalacije, happening, fluxus, multimedia ili intermedia art, radio art, noise music, elektronika, elektroakustika i sl). I upravo je u tome zamka. Sound art dopušta pa čak i traži određenu nespecijalizaciju umjetničke prakse, odnosno u svojoj biti to je forma koja polazi i od onoga što ujedno i neovisno od nje propagiraju DIY ili DIWO principi. No ipak, sound art istovremeno treba, prije svega, umjetničku vrijednost inovativnosti i otvaranja prema novim poljima, formama, tehnikama i konceptima djelovanja te se upravo po tome razlikuje od amaterskog bavljenja audio i video opremom, što svakako pozdravljamo, ali što ujedno nije sound art.
Stoga bi za iduće izdanje festivala organizatori trebali pokušati konkretnije fokusirati ili barem problematizirati prezentacijsko polje onoga što nazivaju hibridnim ili interdisciplinarnim. Za sada su se potpomogli dobronamjernošću, širinom i ležernošću pristupa koju ova scena itekako dobro trpi, ali koja joj zapravo uvijek i ne pomaže, pa su se na poligonu hibridnih zvukovnosti zajedno našli projekt bend Dražen i Lidija, Mmessy Oscillators, breakbeat Igora Brkića, visokoestetizirani rad multimedijskog umjetnika Ivana Marušića Klifa, audiovizualni duo Tanje Minarik i Tina Dožića te za kraj dub orijentirana elektronika Borisa Vidoševića i Igora Petrovića.
Dražena i Lidiju čine glazbenice iz benda Žen s glazbenicima iz noise rock banda ### iz čijeg je spoja nastao petnaestominutni set izrazito fokusirane noise svirke s vrlo dobrim ritamskim sekcijama pojačanim efektima stroboskopskog svjetla. No, nakon gotovo jednosatnog kašnjenja izazvanog isključivo nespremnošću samih muzičara da na vrijeme uopće odrade setup, to nije bilo dovoljno da opravdaju svoju nebrigu prema okupljenima kao ni da se ispričaju za nekorektnost prema kolegicama iz Mmessy Oscillators koje su strpljivo čekale pa i dočekale svoj red. Ana Horvat, Deborah Hustić i Layla Munitić vrlo predano i koncentrirano iznijele su nešto što Mmessy Oscillators već nekoliko godina radi u različitim sastavima i kombinacijama muzičara od IMM Media Laba do danas. Uz već pomalo klasični, ako ne i prežvakani, elektronski zvuk, ipak su se mogle čuti i neke sjajne ideje i muzikalnost ove grupe ljudi. Jednako muzikalan je i Igor Brkić čija su energija i zanesenost onim što stvara primarni poticaj kod slušanja njegova nastupa na tragu breakbeata i srodnih glazbenih žanrova. Dosta zanimljivi, ali na momente pomalo i zamorni, bili su Boris Vidošević i Igor Petrović. Upravo je kod ovih spomenutih četiriju nastupa, bez obzira na njihove različitosti pristupa i žanrovsko-medijskih određenja, ali i bez obzira na nesrazmjer kvalitete izraza, možda najviše došao do izražaja problem skliskog terena intermedijalnog i multimedijskih umjetnosti.
Najkvalitetnije nastupe ostvarili su Ivan Marušić Klif te dobro usklađeni duo Tin Dožić i Tanja Minarik. Klif je u svojoj već prokušanoj maniri odradio sjajan video sound art koji je na izrazito visokoj razini plijenio pažnju pretvarajući ono auditivno u vizualno te vizualno u auditivno, umjetnički izrazito stilizirano, igrajući se i manipulirajući našim perceptivnim mogućnostima i granicama umreženosti te međuzavisnosti osjetila kako bi dobio cjelinu forme. S druge strane, cjelina i potpuna harmonizacija izraza odlično je odrađena i u spoju zvukovnih manipulacija Tina Dožića s projekcijama Tanje Minarik. Iznijeli su vrlo lijepu, jasno poetiziranu živu igru koja nije iznenadila nekim novim korištenjem materijala ili pokazala neku inovativnu praksu, ali je osvježila zajedničkom dozom ukusa i odmjerenosti prema cjelini ideje sound art produkta.
Bilo bi svakako potrebno da se praksa koja je fokusirana na ovakav tip ili tipove umjetnosti nastavi, ali jednako tako bez pravog promišljanja i definiranja polja te postavljanja jasnih kriterija, kako onih estetskih tako i onih tehničko-stilskih odnosno žanrovskih, nije moguće ostvariti napredak kako ni u teorijskom, a tako puno važnije, niti u produkcijskom, odnosno umjetničko-kreativnom smislu. Stoga, nadamo se da ćemo se i dogodine, malo osvješteniji i u punom većem broju, spustiti u podrum neovisnosti i slobode hibridnih zvukovnih spojeva.
ObjavljenoObjavljeno
