Pakleno plavetnilo

Koliko god bismo to ponekad željeli, ljepota ipak nije apsolutna kategorija života. Ova misao me pratila dok sam izlazio iz Galerije Miroslav Kraljević (G-MK) nakon promatranja izložbe Bojana Mrđenovića Uvozna pustinja. Baš zbog toga što se takva misao spontano javila, volio bih o novom projektu mladog fotografa pisati iz pozicije tabule rase – nepripremljen, neupućen, potpuno prijemčiv za bilo kakva značenja. Ponajprije, izložba ne posjeduje bilo što nalik knjižici ili katalogu, tek tanak A4 papir s kratkim popratnim tekstom na engleskom, koji je pri ulasku u galeriju lako propustiti. Drugim riječima, aktualnu Mrđenovićevu seriju fotografija gotovo smo prisiljeni gledati i vidjeti bez zadrške, bez posrednika, iako je njezin neposredni društveni kontekst neizmjerno važan. Ipak, izložba je postavljena tako da već ulaskom u galeriju gutamo mamac i nehotice prihvaćamo igru. Pred nama je desetak digitalno otisnutih fotografija velikog, istovjetnog formata, također tematski, estetski i na svaki drugi način promišljeno ujednačenih. Na prvi pogled, riječ je “samo” o pejzažima izrazito nadrealnog ugođaja, koji zbog psihodeličnog kolorističkog ključa ostavljaju jak onirički dojam. Motivski i kompozicijski gledano, jasno nam je što vidimo – u pitanju je obala neidentificirane vodene površine, vjerojatno jezera, sa sasvim nepostojećom vegetacijom, ali sa začudnim spektrom boja u samoj vodi i uokolo nje, koji seže od snježnobijele, preko purpurne i modrozelene, pa do tirkizno plave. Gotovo kvadratni pravokutni format fotografija skupa s lukavim izbjegavanjem totala i zaista širokih planova priječi nas da o zabilježenom prostoru steknemo potpunu sliku – mi ga nužno vidimo u fragmentima. I logično se pitamo: što je to pred nama? Što se skriva iza tih varljivo prelijepih prizora nezemaljskog plavetnila? Što uzrokuje taj krajnje neobičan spektar boja, tako rijetko vidljiv u prirodi? Gdje se nalazi to mjesto i je li oduvijek takvo? Ako nije, kako je to postalo? I tako dalje…

Znatiželjni, očekivano posežemo za bilo kakvim informacijama i tada se klupko počinje odmotavati. Uvozna pustinja u biti je sistematičan nastavak Mrđenovićevih dosadašnjih traženja, a pritom i proširenje i nova elaboracija njegove prokušane metodologije. Upućeniji čitatelji lako će se prisjetiti nekih fotografskih serija ovog sve poznatijeg umjetnika, primjerice Budućnosti (2008. – 2012.), Dobrodošli (2008. – 2012.) i Jadranskih razglednica (2013. – 2014.). U svim ovim slučajevima središte autorovog zanimanja i osnovni motivski sklop činila je arhitektura s okolnim pejzažem, pri čemu se serija Dobrodošli ističe činjenicom da je jedina realizirana isključivo u interijerima. U toj seriji autor je doslovno boravio u ruralnoj arhitekturi kako bi dokumentirao njeno poetično propadanje, ukazavši na posvemašnje napuštanje seoskih ognjišta u nekim krajevima Hrvatske, iz razloga koji su najčešće povezani s nasiljem – ekonomskim ili političkim, svejedno. Međutim, Mrđenoviću je arhitektura poslužila prvenstveno kao sredstvo pomoću kojeg će istančano ispitivati društvene odnose koji ju oblikuju. U Budućnosti su ga zanimali lokali istoimenog, postupno propalog socijalističkog trgovačkog lanca, osnovanog 1954. u Pakracu. Pedantno obilazeći lokacije 54 evidentirana prodajna mjesta Budućnosti, Mrđenović je svojim fotografskim aparatom sugestivno bilježio ostatke ostataka jednog nepovratno urušenog društvenog sustava, propitujući gabarite njegove sadašnjosti, postavljajući pitanje o opstanku socijalističkog nasljeđa, i u dobru i u zlu. Fotografski segmenti apokaliptično intonirane Budućnosti snimani su u trenucima odmjerenog svjetla, ni presnažnog ni preslabog, pa je objektivom smireno uhvaćena opća obamrlost koju ta zdanja odašilju oko sebe. Ni kriva ni dužna.

U Jadranskim razglednicama Mrđenović je još više proširio zahvat, tumarajući po obali mora te primorskim i dalmatinskim otocima u potrazi za napuštenim radničkim hotelima i odmaralištima, projektiranima za godišnji odmor dostupan čitavoj klasi prosječnog džepa. Gledajući na snimljenim fotografijama hotelske komplekse u Kuparima, Platu, Krvavici, Primoštenu, Jelsi i Malinskoj, pretpostavljajući da ih, ponovno, u budućnosti čeka određeni oblik privatizacije društvenog vlasništva, suočeni s krhotinama prošlog sustava koji je proizveo svu silu industrije bez mogućnosti njenog dugoročnog razvijanja, u Mrđenovićevim serijama vidimo važan dokument posljednjih poglavlja tranzicije. Kako sam autor kaže, on grozničavo fotografira u ustaljenom dugogodišnjem ritmu da bi sačuvao od zaborava ono čega već sutra možda više neće uopće biti, kao ni sjećanja da je bilo. Među ostalim, ako je fotografija materijalizirano sjećanje, tada su ove razglednice iz sadašnjosti koja stremi ka prošlosti i rasplinjava se prema budućnosti upravo idealan ironično-melankoličan okvir za osmrtnicu jedne europske regije. Dodajmo ipak – osmrtnicu koja još nije definitivno potpisana.

Da nije potpisana, svjedoči upravo Uvozna pustinja, koja nastaje u trenutku kada tema serije ni formalno nije stvar prošlosti. Prije Zagrepčana, novu seriju imala je priliku vidjeti publika u Likovnom salonu slovenskog Celja (lipanj 2015.), dok je aktualna izložba u G-MK također bila i jedna od sastavnica raznovrsnog programa ovogodišnjeg foto-festivala Organ Vida. Zainteresirani posjetitelj saznat će da je Uvozna pustinja tek prva postaja šireg i dugotrajnijeg projekta (uglavnom) fotografskog istraživanja i proučavanja života u gradu Kutini, bitno određenog industrijskom proizvodnjom i infrastrukturom. Time Mrđenović još više produbljuje svoje zanimanje za istočnu, nizinsku Hrvatsku i njezine tranzicijske probleme i prepreke, postajući tako svojevrsni kroničar regije iz koje i sam potječe. Uspoređujući Uvoznu pustinju s autorovim ranijim radom, ono što odmah upada u oči jest, naravno, posvemašnje odsustvo arhitekture i usmjerenost na pejzaž, dok smo na izostanak ljudskih lica s Mrđenovićevih fotografija već odavno navikli. Može se reći da si je autor postavio najteži zadatak dosad: pripovijedati o ljudima uz minimalne antropološke reference, tražeći od publike da se identificira s prizorima koji su na prvu gotovo apstraktni. Za razliku od ranijih Mrđenovićevih serija, kada su fotografije više-manje bile samodostatne, Uvoznu pustinju ne može se u potpunosti pojmiti bez poznavanja popratnih dokumenata koji će, u konačnici, i činiti dio cjeline. Zasad znamo da su zavodljivi pejzaži na fotografijama zapravo isječci s odlagališta kemijskog otpada na bazi fosfora (otud plavičasti spektar boja), negdje u blizini Kutine. Prividna ljepota pejzaža, koju je Mrđenović tako vješto artikulirao, stoga se otkriva kao iluzija i metafora destrukcije ekološke ravnoteže. Ipak, relativizacija motiva ni tu ne prestaje, imajući na umu da je intenzivna industrijska proizvodnja, ma koliko štetna po okoliš, više od pola stoljeća bila osnova ubrzanog razvoja grada Kutine, koji danas opetovano stagnira. Naravno, stagnacija nije pala s neba, niti je sva industrija u zemlji odjednom postala neprofitabilna, nego je raspodjela društvenog kapitala tijekom ratnog razaranja i poratnog prestrojavanja u vrhu državne vlasti organizirana tako da se uništi politička hijerarhija koja je podrazumijevala poštivanje osnovnih radničkih prava.

Bilo bi maltene banalno zaključiti da su, eto, prava radnika godinama posvuda ugrožena, neovisno o stanju u pojedinim tvrtkama, kada ta notorna činjenica ne bi u većem dijelu javnosti prolazila potpuno ispod radara, kao da tvornice ne odlaze u stečaj gotovo svaki dan. Mrđenovića ova pitanja očito brinu, ali kao da postavlja još jedno, i to prilično provokativno – sve i da se industrijska proizvodnja nastavila istim intenzitetom kao prije 1991. (ako ne i većim), kakvu bi to posljedicu nakon još nekoliko desetljeća imalo na ekosustav u kojem ljudi žive? Ukratko, autor ne pristaje na jednostavna pitanja i očekivane odgovore, nego temu koju je odabrao nastoji sagledati sa svih mogućih strana, svjestan njezine kompleksnosti. Ubacujući u igru ekološku komponentu, koja u prijašnjim projektima nije bila naglašena (iako bi se dalo raspravljati jesu li monumentalni, a ruševni trgovački-turistički kompleksi određen oblik zagađenja), Mrđenović na svoj način obogaćuje lijevu kritiku tranzicije, diskretno pokazujući da bi promišljanje klasnih odnosa ubuduće moralo ići ruku pod ruku s pronalaženjem novih načina obnavljanja ekološke održivosti ljudskog života na planetu. Budući da je Uvozna pustinja praktički rad u nastajanju, bit će zanimljivo vidjeti što nam još autor sprema u svojoj tekućoj priči. Da ne bi bilo zabune, na mikroprimjeru novog predmeta Mrđenovićevog zanimanja se itekako dobro vidi makro okruženje u kojem je zbir svega opisanog na samoj točki ključanja. A kad provrije, možda bude prekasno.