Tema Ako ste proteklih tjedana bili u Zagrebu, a uz to ste se i zatekli na Trešnjevci, primjerice na tramvajskoj stanici kod Trešnjevačkog placa, morali ste primijetiti plakat koji odudara od klasičnih reklama. Na njemu se preko fotografije osoba u medicinskim kutama nalazi tekst o javnom zdravstvu kao stečevini za čije se očuvanje treba boriti. Riječ je o plakatu izložbe Dom zdravlja Marka Ercegovića i Igora Lasića, koju je kustoski kolektiv BLOK producirao kao dio svojih aktivnosti pod egidom Muzeja susjedstva Trešnjevka. Riječ je o projektu u čijim je počecima sudjelovala i autorica ovog teksta, a koji posljednjih godina kroz niz aktivnosti nastoji utjeloviti ideju novog muzeja – angažiranog, postkolonijalnog, muzeja susjedstva, disperzivnog, pop-up muzeja, muzeja koji izlazi na ulicu i intervenira u tkivo grada. U ovim nastojanjima Muzej susjedstva Trešnjevka nije usamljen: pomak ka rekonceptualizaciji institucije muzeja u angažirani muzej otvoren zajednici jedna je od najvećih muzeoloških tema posljednjih godina, do te mjere da je dio navedenih koncepata ušao i u novu definiciju muzeja.
Dok se velike institucije polako pokušavaju prilagoditi novim vremenima, često pod utjecajem politike projektnog financiranja koja naglašava koncept muzeja zajednice, novi trendovi mnogo su uočljiviji u inicijativama manjeg formata. Primjeri takvih projekata predstavljeni su na BLOK-ovom seminaru Mikropolitike – oni pokazuju moguće smjerove za budućnost, ali i neke zamke koje vrebaju na tom putu.
Muzej afričke umetnosti iz Beograda predstavile su kustosice Emilija Epštajn i Ana Knežević, kao studiju slučaja specifičnog odnosa prema ideji kolonijalnog i antikolonijalnog muzeja. Naime, dok je većina muzeja u Europi afričke zbirke dobila bilo direktnom kolonijalnom eksploatacijom i krađom (poput muzeja kolonijalnih sila – primjerice Louvrea ili British Museuma), bilo da su se formirale oko privatnih zbirki pustolova, misionara i drugih avanturista kojima je imperijalizam utro put (kao što je slučaj sa zbirkom Etnografskog muzeja iz Zagreba), MAU je izrastao iz zbirke Vede Zagorac i Zdravka Pečara, koji su kao novinari, diplomati, ali i suborci dolazili u kontakt s nizom eminentnih figura iz Pokreta nesvrstanih, od kojih su predmete iz buduće muzejske zbirke dobili na poklon. Snažni povijesni i politički kontekst antikolonijalne borbe, kao značajnog elementa Pokreta nesvrstanih, stvara napetost s klasičnim muzejskim postavom (za koji su kustosice naglasile da bi bilo važno da se što prije preosmisli), i činjenicom da se ipak radi o kolekcionarskom poduhvatu, koji je kao takav u suprotnosti s antikolonijalnom praksom.
U svjetlu pitanja angažiranog muzeja, kustosice su stavile naglasak na neke od vlastitih kustoskih praksi, poput platforme #reflect, kroz koju je predstavljen rad umjetnika_ca iz Namibije i Angole ili istraživanje i predstavljanje protu-arhiva, posebno iz feminističke perspektive. Ostalo je otvoreno pitanje pozicioniranja MAU-a u kontekstu angažiranog muzeja, s obzirom na njegovu relativnu šutnju pred suvremenom stvarnošću. Beograd je već deset godina važna točka na migrantskoj ruti, mnogi ljudi koji u njemu borave dolaze upravo iz zemalja s kojima su Veda Zagorac i Zdravko Pečar surađivali u zajedničkoj revolucionarnoj antikolonijalnoj borbi, a ta je prisutnost gotovo nevidljiva u kontekstu muzeja.
Za razliku od Muzeja afričke umjetnosti, koji traži način da više izađe u zajednicu (kako su i same kustosice napomenule, ni oni sami nemaju jasnu sliku koja je to zajednica, pa onda ni koje su njene potrebe), druga dva primjera polaze iz radikalno drugačijih postavki. Ovdje nije riječ o muzejima koji zadovoljavaju ICOM-ovu definiciju – prema kojoj muzeji moraju biti trajne institucije koje sabiru i čuvaju baštinu – ali one upravo zbog toga šire mogućnosti i dosege onoga što bi muzej mogao biti. U pitanju su Udruženje za muzej javnog stanovanja šireg pariškog područja (L’AMuLoP), udruga koja radi na izučavanju i interpretaciji života radništva u sjevernim predgrađima Pariza, te Muzej zajednice MUBIG iz Milana, projekt arhitektonske zadruge ABCittà. Obje su institucije duboko vezane za život zajednice.
Impuls za pokretanje pariškog muzeja, kao što je predstavila Diane Chamboduc de Saint Pulgent, došao je iz iskustva nastavnika u čijim se kurikulima povijesti nikad nije nalazilo gradivo s kojim bi se učenici mogli povezati, koje bi predstavljalo njihovo življeno iskustvo. Taj su jaz odlučili premostiti projektima koji istražuju povijest stanovanja u radničkim četvrtima, kroz izložbe bazirane na arhivskim istraživanjima i rekonstrukcijama unutar stambenih prostora u pariškim predgrađima, ali i edukativnim projektima sa školama, kao i urbanim šetnjama koje istražuju javne i privatne prostore života i rada. Fokusiraju se na temu javno financiranih stanova – naslijeđe snažnih lijevih pokreta u poslijeratnoj Francuskoj, koji su doveli do izgradnje cijelih zgrada u kojima radnici unajmljuju stanove za cijenu puno manju od tržišne.
Tema stanovanja iznimno je prisutna i u MUBIG-u, koji je predstavila Anna Chiara Cimoli. Zadruga ABCittà, u čijem okrilju muzej djeluje, nedavno je u milanskom kvartu Greco kroz javno-privatno partnerstvo obnovila staru zgradu, u kojoj se, osim njihovih ureda, nalaze i stambene jedinice u kojima po niskim cijenama žive mladi (studenti i radnici), samohrani roditelji s djecom i stariji. Tako se urbanistički revitalizira dotad prilično zapušten dio susjedstva i kreira zajednica – jedan od uvjeta života u njihovim stanovima je deset sati društveno korisnog rada mjesečno. Sam muzej Cimoli opisuje kao način vraćanja duga zajednici: upravo su stanovnici ti koji kreiraju sadržaj muzeja, kuriraju izložbe i intervencije u javni prostor (poput primjerice oslikavanja arkada ispod željezničke pruge koja iscrtava granice Greca).
Uz polaznice i polaznike BLOK-ovog Praktikuma za angažirani pristup baštini, seminar je privukao i publiku iz akademskih i muzejskih krugova. Interes institucija za nove oblike muzeja pokazuje da ideja angažiranog muzeja kao potencijalnog smjera razvoja muzejske prakse, postaje relevantna i izvan okvira nezavisne kulture. Ipak, osim zajedničke potrebe da se napravi nešto što bi bilo progresivnije, angažiranije, usmjerenije na zajednicu, primjeri predstavljeni na seminaru nisu dali ujednačen odgovor na pitanje kako bi odnos sa zajednicom trebao izgledati.
Vidjeli smo jedan muzej koji je u potpunosti proizvod zajednice, drugi koji o njoj govori, ali je tek počinje uključivati u promišljanje i izgradnju svojih aktivnosti, te treći koji još uvijek nije siguran prema kojoj bi se to zajednici želio otvoriti. To pokazuje i koliki je još prostor otvoren za promišljanje, eksperimentiranje i učenje, pa se ostaje nadati da će sličnih seminara, sa još raznolikijim i radikalnijim pristupima, u budućnosti biti sve više i više. Jer, kao što je primijetila umjetnica i teoretičarka Jelena Savić, da bi neki muzej zaista bio angažiran i antikolonijalan, prisustvo rasijaliziranih, koloniziranih, marginaliziranih subjekata mora u njegovoj transformaciji zauzimati središnje mjesto – a to se neće dogoditi sve dok se bude normaliziralo odsustvo ljudi u čije se ime govori.
ObjavljenoObjavljeno
