Kritika Lara Ušić: Promjenjiva stvarnost, Galerija Makina
Piše: Iva Milaković
Izložbu polaroid fotografija Promjenjiva stvarnost autorice Lare Ušić u pulskoj galeriji Makina otvorila je pred brojnom publikom kritičarka i kustosica Branka Benčić. Lara Ušić, rođena u Puli, u svom radu s polaroid fotografijom koristi stare filmove s greškom, svjesna nemogućnosti utjecanja na finalni rezultat. Pogreške, diskoloracije i različite neujednačenosti na njezinim fotografijama svjestan su izbor: nesavršenost postaje integralni dio umjetničkog izričaja koja komunicira sa subjektom fotografije.
U današnje vrijeme, kada je estetika polaroida, na isti način kao i lomografija, postala integralni dio internetske pop kulture, simulirana kroz filtere popularnih programa i aplikacija za obradu fotografije, Larini autentični polaroidi djeluju vrlo konkretno i neposredno u načinu na koji tretiraju svoje subjekte: prostore kino dvorana. Kino dvorane, kao simbol i subjekt društvenih prostora, uvjerljivo ocrtavaju socioekonomske promjene iz recentnije povijesti naših krajeva: Lara portretira kino dvorane u njihovom trenutnom stanju, bez uljepšavanja i naglašavanja njihove prvotne funkcije. Na nekim fotografijama je teško razabrati da se uopće radi o kino dvoranama, jer dok je nekolicina još u funkciji, neke su derutne i prepuštene propadanju, dok su ostale prenamijenjene u puno banalnije prostore, poput parkirališta ili skladišta.
Pulskoj publici u galeriji Makina, koju vodi fotograf Hassan Abdelghani, zasigurno je najupečatljiviji i najbliskiji primjer bivše dvorane pulskog kina Beograd koja je također ovjekovječena na nekolicini Larinih polaroida. Impozantna dvorana, s još postojećim ukrasima, prozorima i detaljima u bojanom staklu, trenutno je u funkciji naplatnog parkirališta. Pod dvorane zamijenjen je asfaltom, limeni kontejner dovučen na ulaz u ulozi naplatne kućice, umjesto nekadašnjeg inventara parkirana su motorna vozila. Cijeli prostor u tom kontekstu djeluje melankolično i gotovo nadrealno, no nije usamljen u svojoj sudbini. Osim kina Beograd, na Larinim fotografijama ovjekovječena je i nekolicina kino dvorana iz različitih gradova: tu su Kino SC i dvorana MM u Zagrebu, te nekoliko kina u Osijeku – Uranija, Slavija, Europa i Zvečevo.
Film, kao jedna od dominantnijih i utjecajnih umjetničkih formi u pop kulturi dvadesetog stoljeća, te kino kao jedno od važnijih javnih gradskih okupljališta, igrali su važnu ulogu u društvu, te su bili povezani s njime na više načina: kao medij za opuštanje i zabavu, kao odraz nacionalne kulture i interesnih fokusa, nerijetko i kao sredstvo propagande. Upravo u tom međuodnosu je fokus Larinih polaroida: kino kao fizički i mentalni prostor koji sudjeluje ili je sudjelovao u oblikovanju identiteta grada.
Taj fizički prostor, oslikan kroz portrete kino dvorana, dobiva i svoj mentalni pandan pridruženim serijama polaroida koji prikazuju ekranske stillove iz filmova Michelangela Antonionija te Andreja Tarkovskog. Antonionijevi monumentalni, dehumanizirani industrijski krajolici koje je Lara zaustavila svojim fotoaparatom s ekranske površine potječu iz filmova L’Avventura (1960), Il deserto rosso (1964), L’Eclisse (1962), Identificazione di una donna (1982). Tu su i Tarkovskijev Stalker (1979) i Nostalgija (1983) kroz koje jasno progovara poetika koja inspirira Laru Ušić. Te serije polaroida su ujedno i puno intimističkije prirode jer su izabrani kadrovi i motivi autorici osobno značajni, radi se o prizorima iz filmova koji su oblikovali njen konkretni mentalni prostor koji povezuje sa fizičkim prostorima kino dvorana.
Larini polarodi rađeni su vrlo dugačkim ekspozicijama, nekima i u trajanju od sat vremena. Na taj način dobila je određenu dodatnu dubinu prostora koju je nemoguće ostvariti kratkom ekspozicijom, te gotovo barokni ugođaj kroz odnos svjetla i sjena koji su dodali još snovitiji ugođaj arhitekturi kino dvorana. Dugačka ekspozicija naglasila je i dimenziju prolaska vremena koja se pojavljuje kao važan faktor u poetici njezinih polaroida. Dodatnu slojevitost naglasio je i sam medij – oštećeni, sitni polaroid filmovi koja u svojoj nostalgičnoj, zastarjeloj formi dodaju još jedan pečat naglašenosti faktora prolaska vremena koja dominira fotografijom. Upravo stoga je pomalo upitna odluka da se neke snimke iz serija ispišu uvećane ili grupirane na satenskom papiru. Doduše, same fotografije vizualno ne funkcioniraju loše niti u tom formatu, ali remete koncepciju ujednačenih formata te subjekti gube na svojoj snazi i slojevitosti koju imaju u mediju polaroida, te prepisani na taj način dobivaju ulogu jednostavnog dekorativnog elementa.
Veći dio izložaka predstavljen na polaroid filmovima postavljen je na neuobičajen, a istovremeno efektan i nenametljiv način. Sitne bijele police različitih dužina imaju ulogu podloga na kojima su polaroidi položeni, oslonjeni o zid i poredani po lokacijama u tematske nizove, uokvireni bijelim minimalističkim okvirima s bijelim paspartuom. Ostale serije polaroid filmova su postavljene u horizontalne lightboxove bijelih rubova koji skrivaju led trake, oslonjeni o sklopive drvene radne nosače. Iako je takav način izlaganja vizualno atraktivan i dobro uklopljen u ambijent izložbe, upitno je po kojem ključu su se izabirale serije fotografije koje će biti izložen na tako distinktivan način u odnosu na ostale. Naime, dok u jednom lightboxu tematska serija Direct screen objedinjuje fotografije filmskih kadrova i funkcionira kao cjelina, u drugom lightboxu je grupirano više serija s različitih lokacija kino dvorana. Kada bi sve serije izložene u lightboxovima bile tematski vezane za filmske kadrove takav izbor bi bio konceptualno logičniji i čitljiviji. Zašto su međutim, na takav način izmiješane serije, dok je jedna serija filmskih kadrova ispisana na satenskom papiru, nije s konceptualne strane najjasnije.
Jedini rad izdvojen izvan serija ujedno je i jedini nastao u tehnici različitoj od polaroid fotografije, ali je usprkos tome ipak povezan s polaroid fotoaparatom u ulozi subjekta. To je ujedno i jedini rad čija autorica nije Lara Ušić, već se pojavljuje, doduše neprepoznatljiva, kao protagonistica. Radi se o videu naziva Sinegdoha (Synegdoche, video, 5 min, 2015) autorice Gaie Magoni. Video predstavlja vrlo specifičan portret Lare Ušić, u kojem kroz fokus na njen alat rada, a ujedno i drugo oko, polaroid, dobivamo uvid u samu autoricu. Reprezentacijom medija i instrumenta koji autorica koristi u svom umjetničkom radu dobivamo slojevit uvid u pogled, kognitivni proces stvaranja, pa tako posredno i u sam identitet autorice.
U cjelini, radi se o pedantnoj i intrigantnoj izložbi koja ujedno funkcionira i kao suptilna društvena kritika. Međuodnosi koje čine zastarjela tehnologija snimanja polaroida, snimani arhitektonski i filmski prostori, te pomalo melankolična koncepcija prolaska vremena, stvaraju zaokruženu i snažnu sinergiju između medija, subjekta i promatrača.
Izložba Lare Ušić Promjenjiva stvarnost otvorena je u pulskoj galeriji Makina od 19. lipnja do 12. srpnja.
ObjavljenoObjavljeno
