Intervju Piše: Gordana Kiseljak
“Gle, napravili su još jednu adaptaciju djela Nicholasa Sparksa.” – rečenica je kojom možemo opisati većinu današnjih romantičnih drama. Ova tvrdnja može se odnositi i na filmove koji nisu nužno nastali po Sparksovim romanima, ali svejedno dijele gotovo sva ista ili slična obilježja: heteronormativan par koji najčešće dolazi iz različitih društvenih miljea, događaj/osoba/pravilo koje sprečava njihovo ponovno okupljanje, neka vrsta nerazriješenog nesporazuma između dva glavna lika, ponovni susret nakon niza godina, sretan kraj gdje protagonisti ipak ostvare zajednički život i slično. Portret djevojke koja izgara prikazuje romantični odnos između dviju žena, Marianne i Héloïse, a radnja je smještena u 18. stoljeću negdje na francuskoj obali. Ovaj je film posebniji od stereotipne romantične drame jer stavljanjem u središte romantičnog odnosa između dvije žene te smještanjem takvog odnosa u povijesni narativ, ne samo da redefinira ljubavni žanr već i predstavlja demitologizaciju lezbijskih odnosa u prošlim razdobljima. Bolje rečeno, ovaj film predstavlja obrat sa striktno heteronormativne povijesti i zaokret prema reprezentaciji queer ljubavnih odnosa. Osim romantičnog odnosa između dvije glavne junakinje, film govori i o drugim fenomenima koji su specifični za žensko iskustvo, poput neželjene trudnoće, nezadovoljstvo dogovorenom udajom, menstruacija, žensko prijateljstvo i slično.
Portret djevojke koja izgara (Portrait de la jeune fille en feu) rad je Céline Sciamma, redateljice koja u većini svojih filmova (Water Lillies (2007), Tomboy (2011), Girlhood (2014) i dr.) pokazuje veliko zanimanje za marginalne identitete te propitivanje značenja roda, spola i seksualne orijentacije. Radnja posljednjeg filma odvija se u Francuskoj u 18. stoljeću gdje je slikarica Marianne (Noémie Merlant) pozvana da naslika portret žene – Héloïse (Adèle Haenel) – koji će biti poslan njezinom potencijalnom zaručniku u Milano. U kratkom razdoblju njihov odnos postaje kompleksniji od tipičnog odnosa slikarice i modela. Njihova interakcija uokvirena je minimalističkim interijerom, eksterijerom i kostimografijom koji daju slobodan prostor za razvijanje odnosa likova, dok nekompleksan i reduciran dijalog podcrtava vizualnu jednostavnost filma. Također, korištenje sažete dijaloške forme stavlja naglasak na neverbalnost i važnost značenja izgovorenih riječi. Takva jednostavnost izražaja (verbalna i vizualna) pridodaje profinjenosti filma, ali i odnosa samih junakinja gdje se on ili one ne fetišiziraju već takva vrsta izražaja i estetike pridodaje čistoći i prirodnosti njihove ljubavi.
Motiv koji je spomenut u samom naslovu filma – izgaranje, odnosno vatra – oslikava unutarnji nemir junakinja (posebice Héloïse) te situaciju u kojoj se nalaze u društvenom pogledu (između dvije vatre: vlastitih žudnji i društvenih konvencija). Vatra je vanjska manifestacija unutarnjih osjećaja koji moraju biti potisnuti kako bi protagonistkinje nastavile živjeti u vremenu i kontekstu u kojem se nalaze. Izgaranje Héloïseine haljine u sceni prije ostvarenja romantičnog odnosa može se tumačiti kao posljedica neizražavanja i potiskivanja emocija. Izgaranje jednog dijela odjeće (odnosno jednog dijela osobe) može voditi do potpunog nestanka te individue, a razlog nemogućnosti gašenja te vatre je posljedica nemogućnosti življenja prema vlastitom htijenju. Djevojka koja izgara tako predstavlja generacije stvarnih ljudi koji nisu mogli živjeti onako kako su željeli te su zbog svoje seksualnosti bili etiketirani kao devijantni, a u nekim slučajevima i doslovno završavali na lomači.
Najznačajniji postupak subvertiranja povijesno-ljubavnog narativa predstavlja uklapanje predloška klasične priče o Orfeju i Euridiki u novu ljubavnu priču, pri čemu se narušava etos “klasičnosti” i pridaje mu se doza univerzalnosti i slobode. Tijekom scene koja se odvija u vrijeme kada su protagonistkinje bile u romantičnoj vezi, Héloïse čita naglas priču o Orfeju i Euridiki u društvu Marianne i sluškinje Sophie (Luàna Bajrami). Ključan je u tom smislu trenutak Héloïseine interpretacije razloga zašto se Orfej u zadnjem trenutku ipak odlučio okrenuti i pogledati Euridiku:
Možda je ona ta koja je rekla: “Okreni se”.
Héloïse modificira klasičnu priču time što uključuje Euridiku kao aktivnog sudionika u odnosu s Orfejem te tako mijenja klasični obrazac priče. Orfej i Euridika su podjednako obeshrabreni u kušnji u kojoj se nalaze i podjednako žude za ponovnim susretom. Slična sudbina dogodit će se i našim junakinjama, ali za razliku od antičke priče – ovdje su uzeti u obzir osjećaji i sudbine obje protagonistice. Posljednji dio filma svjedoči tome jer zorno prikazuje nemogućnost njihovog ponovnog susreta – unatoč tome što žive u istom vremenu, nalaze se u istoj prostoriji, slušaju istu pjesmu, dijele iste osjećaje, ostaje im jedino da ne znaju za međusobno prisustvo kako bi lakše mogle podnijeti vlastitu sudbinu.
Film Portret djevojke u plamenu zagrebačka je publika premijerno mogla vidjeti u kinu Tuškanac u sklopu 17. Human Rights Film Festivala čiji je jedan od ciljeva unapređenje položaja različitih marginalnih skupina, prikazujući njihove priče u filmskom mediju. U posljednjih deset i više godina, LGBTQ+ tematika na filmskom platnu polako postaje relevantna i u prostoru mainstreama (filmovi poput Brokeback Mountain (2005), Moonlight (2016), Call Me By Your Name (2017), Love, Simon (2018) i dr.). Ipak, i u tom području nedostaju prikazi o lezbijskim romantičnim iskustvima, kao što se još uvijek osjeća i nedostatak ženske priče u kinematografiji općenito. Obje te perspektive zastupljene su Sciamminom filmu koji osvježavajuće progovara o netipičnom ljubavnom iskustvu, u zasićenom moru filmova (ali i umjetnosti generalno) koje je već prožvakalo, ispljunulo i nastavilo secirati priču o heteronormativnom odnosu.
Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.
ObjavljenoObjavljeno
