Prvo digitalno otočko kino

Digitalizacija nezavisnih kinoprikazivača

Piše: Antonija Eremut

Digitalizacija nezavisnih kina bio je jedan od strateških ciljeva Nacionalnog programa promicanja audiovizualnog stvaralaštva 2010. – 2014. i može se pohvaliti činjenicom da je u potpunosti ostvaren u zadanom roku. Navedeni je program doslovno spasio kinoprikazivačku djelatnost u Hrvatskoj, koja je u jednom trenutku izgubila doticaj s vremenom i tehnologijom, a samim time i kontakt s publikom. Digitalizacija 29 kinoprikazivača u 2013. godini te njih šest u 2014. dostupnima je i konkurentnima učinila mnoga kina u malim, ali i onim manje malim mjestima, a Hrvatsku je svrstala u sam europski vrh i učinila primjerom dobre prakse. Troškove programa digitalizacije većinom je snosilo Ministarstvo kulture (između 60 i 70 posto), dok su ostatak osigurali vlasnici kinodvorana te lokalne i gradske samouprave. Do kraja 2015. godine cilj je digitalizirati još 15 kinoprikazivača i imati 100-postotni učinak. 

Navedeni tehnički i financijski pothvat prate obvezujući ugovori o programskim obvezama koje su digitalizirana kina i festivali potpisali s Hrvatskim audiovizualnim centrom (HAVC) s ciljem održivosti projekta, osiguravanja kvalitetnog nacionalnog repertoara i stvaranja nove kulturne i obrazovne vrijednosti. Primjerice, kao što se promijenila paradigma muzejske djelatnosti, kroz isti proces razvoja novog modela mora proći i nezavisna kinoprikazivačka djelatnost želi li parirati multipleksima i monokulturi blockbustera, odnosno zadržati staru i izgraditi novu publiku. Osnovne programske smjernice zadane su ugovorom i nalažu da kroz godinu 35 posto filmova mora pripadati nezavisnoj hrvatskoj, europskoj i svjetskoj produkciji, a ostalih 65 posto korisnici biraju samostalno. Tijekom godine kina moraju prikazati najmanje šest hrvatskih filmova – i to po šest projekcija u većim, odnosno po dvije projekcije u manjim gradovima. Kinoprikazivači su morali zadržati i svoje 35-milimetarske projektore, jer mnogi važni filmovi nisu digitalizirani, a zanimljivo je primjerice da se odjavna špica mora odvrtiti u cijelosti, u mraku.

U praksi papir i platno dobiju i podnesu barem milijun nijansi sive. Neke od njih istražili smo na Korčuli, u kinu koje djeluje u sklopu lokalnog Centra za kulturu (nekadašnjeg Doma kulture) od 1953. godine. Početak kinoprikazivačke djelatnosti u gradu Korčuli seže u 1926. godinu i improvizirani šator, dok se sam otok može podičiti petim najstarijim kinom u Dalmaciji koje je pokrenuto 1909. godine (prema nekim izvorima 1911.) u Veloj Luci. Stotinjak godina nakon prve velolučke projekcije (2013.), Korčula je bila jedini hrvatski otok s digitaliziranim kinom, a tada su joj je pridružili (ili su pak u procesu) još i Cres, Mali Lošinj, Brač (Bol), Hvar, Vis (Vis i Komiža). 

Život na dalmatinskim otocima, posebno van sezone, nije ni jednostavan ni dinamičan. U to vas odmah uvjere rijetke brodske linije i činjenica da grad koji prema zadnjem popisu ima više od 5000 stanovnika već oko 18 sati izgleda sablasno prazno, a u povijesnom centru doslovno nema “žive duše”. Centar za kulturu, zajedno s kinom i knjižnicom, rijetki su kulturno-društveni sadržaji koji kontinuirano djeluju kroz cijelu godinu. U razgovoru s ravnateljicom Centra za kulturu, Lanom Filippi Brkić, saznali smo da je upravo digitalizacijom kina obnovljen kontakt s cijelom otočkom lokalnom zajednicom, posebno onima najmlađima. Kino se dakle pokazalo kao integrativni faktor koji je privukao publiku ne samo na filmske projekcije, nego posredno i na ostale sadržaje koji Centar nudi. S dvije tisuće gledatelja godišnje prije digitalizacije, broj posjeta kino projekcijama u prošloj je godini povećan na devet tisuća. U redovnom programu održavaju se dvije do tri projekcije tjedno, najčešće vikendom s obzirom da je preko tjedna posjećenost znatno slabija. Najgledaniji filmovi imaju i po 250 gledatelja, ali u tim situacijama najčešće je riječ o organiziranim posjetima učenika osnovnih škola u Korčuli, Lumbardi, Čari, te onih iz Smokvice i Blata, dok Velolučani dolaze nešto rjeđe. Na Minionse i Profesora Baltazara došao je tako čitav otok. Nezavisne sadržaje na Korčuli prikazuju poprilično koncentrirano, kroz suradnju s Kinom Mediteran, Anima Festom, festivalom Rendez-vous, sudjelovanjem u programu Maratona kratkometražnih filmova… Ravnateljica je istaknula i samostalne akcije, primjerice virtualnu izložbu o Vikinzima koja je projicirana u kinu, a za koju su otkupili prava od British Museuma i osigurali prijevod. Korčula ima i ljetno kino, ali ono nije u funkciji jer postojeći projektor nije mobilan, međutim u planu je kupnja manjeg projektora koji bi omogućio ljetne projekcije na otvorenom u skladu s duhom mjesta i naglašenim sezonskim pulsiranjem života u gradu. 

Centar za kulturu razvio je razne pogodnosti za gledatelje: učeničke kartice s kojima su sve 2D i 3D projekcije 20 kuna, srednjoškolske kartice za učenike koji pohađaju dodatnu nastavu iz medijske kulture s kojima su projekcije 15 kuna, pri mjesečnim najavama filmova na facebook stranici organiziraju nagradne igre i dijele besplatne ulaznice, a nakon što prestanu s prikazivanjem nekog naslova plakate podijele djeci. Osim na društvenim mrežama, kino program dostupan je na internetskim stranicama i na pročelju Centra, ali i na nezaobilaznoj oglasnoj ploči u središtu mjesta.

Sve navedeno omogućilo je financijsku samoodrživost kina čiji kapacitet – 276 sjedećih mjesta u gledalištu i 120 mjesta u parteru koja se postavljaju po potrebi – zapravo premašuje uobičajene lokalne potrebe, pa veliki izdatak čine režijski troškovi, s naglaskom na grijanje. Ipak, na kraju godine ostane i nešto dobiti koja se ulaže nazad u program, za koji je pak zadužena isključivo ravnateljica Filippi Brkić koja se, kako nam kaže, oko programa često konzultira s djecom koja svakodnevno borave u knjižnici u sklopu Centra.

Ako se sada vratimo na programske obveze određeno ugovorom o samoj digitalizaciji, jasno je da je teško očekivati da će se isti uvjeti moći ispuniti u Zagrebu, Splitu i na Korčuli. Okolnosti u kojima djeluju digitalizirani kinooperateri razlikuju se na mnogo dimenzija – od broja potencijalne publike i njihova početnog horizonta očekivanja, pa do ljudskih resursa koji su u manjim sredinama skromniji brojem, a često i tehničkim, programskim i marketinškim kompetencijama. Jedna ili dvije osobe brinu se tako ne samo o kinu nego i o svim djelatnostima lokalnih domova ili centara kulture u sklopu kojih kina najčešće djeluju. Upravo je to slučaj i s Korčulom, koja uz ravnateljicu na ugovor o djelu ima još tehničara (operatera). Program i popratne aktivnosti stoga se razlikuju od kina do kina, ali i sam HAVC problematici pristupa s razumijevanjem i dozom fleksibilnosti. Pokušavaju omogućiti kinooperaterima da zdravo startaju, ali ih istovremeno kontroliraju da ne odu linijom manjeg otpora, odnosno potpune komercijalizacije programa. To bi, naročito  u manjim sredinama, bila ekonomski najisplativija opcija, ali bi potpuno promašila ciljeve Nacionalnog programa audiovizualnog stvaralaštva  2010.-2014. koji želi uspostaviti neovisnu mreže art-kina koja tehnički, financijski i programski može konkurirati multipleksima i učiniti filmsku umjetnost dostupnom u manjim sredinama. Od samog početka nije se dakle radilo isključivo o tehničkom napretku u obliku suvremenog digitalnog projektora kojim film možete prikazati istovremeno, ili čak dan prije nego u Americi, nego i o onom sadržajnom. Odnos je uvijek dijalektičan – kinoprikazivači ukus publike istovremeno trebaju uvažavati, ali ga i stvarati. Kako bi osigurao održivost programa nakon procesa digitalizacije, HAVC je prošle godine pokrenuo osnivanje Hrvatske mreže neovisnih kinoprikazivača (udruga Kino mreža) kroz koju se, organizacijom raznih događanja i edukacija, ide u smjeru razvoja i poboljšanja kinoprikazivačke djelatnosti. Riječ je o praksi koja je prepoznata i na europskoj razini te za cilj ima brandiranje nezavisnih kina, njihovo umrežavanje, razmjenu iskustva, znanja i ideja. Kino mreža trenutačno broji 37 kinoprikazivača, a aktivnosti na koje je usmjerena jesu “povezivanje i razmjena programa iznimne umjetničke, kulturne i povijesne vrijednosti, razvoj publike svih kategorija s naglaskom na filmsko obrazovanje djece i mladih, kontinuirano obrazovanje članova u marketinškim, organizacijskim, tehnološkim i programskim područjima te zagovaranje i proaktivno djelovanje u okvirima lokalne, nacionalne i europske kulturne politike”. Kino u Korčuli jedno je od malobrojnih digitaliziranih kinoprikazivača koji nisu pristupili u udruženje jer, prema riječima ravnateljice Filippi Brkić, nisu prepoznali koliku bi i kakvu točno korist imali od samog članstva.

Sudeći po pregledu dosadašnjeg programa, kino u Korčuli prilično je mainstream orijentirano iako zadovoljava programske uvjete, te ima prostora za napredak po pitanju razvoja i vidljivosti nezavisnog programa. Primjerice, u suradnji s knjižarom Kutak knjiga, u sklopu festivala Randez-vous tijekom srpnja i kolovoza održavane su projekcije francuskih filmova koje su na stranicama Centra i među gledateljima prošle gotovo nezamijećeno. Ovakvi su sadržaju u manjim sredinama u startu osuđeni na malu posjećenost, ali baš zbog toga bi se trebalo dodatno potruditi oko njihove vidljivosti i popratiti ih dodatnim događanjima koja će privući, zainteresirati, oblikovati i na koncu izgraditi novu publiku. Taj proces je, istina, ponekad frustrirajući i nimalo lagan pogotovo ako nemate dovoljno kapaciteta, ali udruženja i suradnje malim kinoprikazivačima mogu pružiti priliku da steknu potrebna znanja i vještine koje će im pomoći da u budućnost samostalno i kompetentno osmišljavaju kvalitetan kino program. Nadajmo se da pritom nezavisna produkcija neće biti samo mrsko sjećanje na obvezujuću kvotu koju su morali ispuniti u razdoblju trajanja ugovora.

Objavljeno 18.11.2015.