Kritika Iako se zapravo radi o mlađahnom, tek četiri ljeta starom festivalu, Izlog suvremenog zvuka već je vrlo dobro uhodan i za hrvatske prilike dosta dobro posjećen festival s međunarodnim renomeom i reputacijom. Razloge tome možemo pronaći i u njegovom ishodištu. Nastao kao festival Muzičkog salona SC-a, svojom strukturom, estetikom i sadržajem neraskidivi je dio onoga što tijekom cijele godine već dugi niz godina pod okriljem Kulture promjene provodi Davorka Begović, alfa i omega glazbenog programa Kulture SC-a. Stoga je izlog u naslovu ovoga festivala dobar opis ovog četverodnevnog procijepa probranog asortimana glazbe i srodne umjetničke prakse koja se kontinuirano potiče i promovira u dvorištu Studentskog centra.
Doduše, ovaj festival nije tek puki izlagač. Prije svega on je mjesto eksperimenta. Mjesto inovacije, pokušaja i promašaja, ali i pokatkad iznenadnog i/ili iznenađujućeg, a onda opet i postupnog i/ili očekivanog uspjeha. Romantično je zamišljati i promišljati umjetnost kao ingeniozni moment umjetničke persone ili kolektiva, no on je takav upravo onoliko, koliko je to u slučaju svake druge inovativne prakse, bila ona umjetnička, tehničko-inženjerska ili znanstvena. Češće se radi o dugotrajnom, predanom, možda i mukotrpnom ili kasnonoćnom radu čovjeka/umjetnika s određenom količinom i kvalitetom znanja, iskustva pa i talenta. No kao i svaka druga inovativna praksa, tako i umjetnost mora biti testirana. Njezino suočavanje s rezultatom, pogotovo onim negativnim, ipak ne ostaje skriveno od javnosti. Upravo je javna izloženost i njezin sud dio kontinuiranog umjetničkog procesa stvaranja koji eliminacijom lošijeg ili prihvaćanjem i daljnjim procesuiranjem uspješnijeg, nastoji uvijek nanovo stvoriti što kvalitetniji umjetnički rezultat. I upravo je zato Izlog suvremenog zvuka dobar festival. On je prostor prilika, kako za umjetnike da, bilo uspješno ili neuspješno, stvaraju, tako i za publiku da istom svjedoči.
Prije svega to se ogleda u festivalskom rezidencijalnom projektu Više svjetla. Pozadinu projekta čini izum, tzv. luminoakustika, dvojca Bojana Gagića i Miodraga Gladovića aka Lightune.G. Ovom rezidencijom postavljena je istraživačka platforma kojom se iz rakursa samih inovatora, zatim skladatelja, ali i izvođača, eksperimentira i propituju sve specifičnosti ovog novog instrumenta, ali i odnosa svjetla i zvuka, unutar jedne umjetničke akcije. U ovaj svjetlosni koncert simbolički su nas uvele konceptualne Vespere Alvina Luciera, nakon kojih je slijedio vrlo šarmantan i nepretenciozno razigran Nokturno Mátyása Wettla za četiri izvođača (Kaja Farszky, Ivana Pinjušić Bužančić, Josip Konfic i Nicolas Sinković) na štekerima koji su (dobre li dosjetke!) svojim udarcima palili i gasili svjetla te stvarali jedan novi ritamsko-svjetlosni doživljaj. Iako samostalno ili kao duo kontinuirano prisutni na sceni Muzičkog salona, pa ujedno i samog festivala u sva njegova četiri godišta, Gagić i Gladović su se ovim projektom najviše približili klasičnom korištenju svojeg izuma kao (solističkog) glazbenog instrumenta. Tome je ponajviše pridonio pristup samih skladatelja, od kojih je Hugo Morales Murguia dosta slabo, a Mirela Ivičević nešto uspješnije iskoristila mogućnosti i pritisak eksperimenta s novim instrumentom. Već viđenoj ideji “ozvučenja” pokreta, odnosno pomicanja tijela spomenutog četverca izvođača po određenoj latentno zvučećoj ploči, što Gagićeva i Gladovićeva luminoakustika omogućuje bez previše složenosti, Morales je pristupio previše banalno te je takav bio i krajnji rezultat. Upravo suprotno Ivičević se, mogli bismo reći kao i inače, zaigrala, “zamuzicirala” te je njezin komad …it bangs, it melts, it burns, it grows, it… vrlo dobar pokušaj skladanja za tehničke i zvukovne mogućnosti koje nudi luminoakustika, u kojem je osim Gagića i Gladovića glavnu ulogu odigrala i udaraljkašica Kaja Farszky.
Nažalost, u Hrvatskoj nema mnogo ovakvih projekata-platformi, odnosno glazbenih institucija koje bi na opisani način pomagale umjetnike u svim fazama njihovog rada i razvoja. Bilo je nekih hvalevrijednih pokušaja, poput osnivanja pozicije rezidencijalnog skladatelja jednog zagrebačkog orkestra, ali osim pro forma tituliranja i samih narudžbi novih djela, nije se dubinski ponudilo skladatelju, odnosno glazbenom umjetniku, ono što mu institucija kao rezidencija može ponuditi.
Jedan vid nove prilike i nesvakidašnjih mogućnosti također predstavlja radionica elektroničke i improvizirane glazbe Tvornica zvuka koju je kroz četiri mjeseca za male i najmanje istraživače zvuka pokrenuo Muzički salon, a vodio i moderirao glazbenik Nenad Sinkauz. Tako su ovogodišnji Izlog otvorili upravo Mirej Đurović, Max Foretić, Vanda Heidl, Dan Herceg, Vlado Krpan, Melkior Midžić, Oskar Rasol, Alma Skadrak, Asiya Skadrak, Sofija Stajčić, Marica Vukelić, Rajna Vukelić, Šime Vukelić i Žana Zaninović. Sinkauz je djeci kroz radionicu omogućio da upoznaju, raskrinkaju, ali i sami kreiraju zvukovni svijet na kakav zasigurno neće naići u vrtiću, školi ili nekim drugim institucionalnim ili medijskim posredovanjem. Kroz dvadesetominutnu izvedbu pokazali su kako vrlo dobro znaju sve te stvorene zvukove i šumove posložiti u glazbenu formu, kako se međusobno slušaju i potiču, kako funkcioniraju kao kreativne individue unutar glazbenog kolektiva te kako uživati u stvaranju glazbe. U jednoj obrnutoj perspektivi ovaj projekt je omogućio i samom Sinkauzu da se okuša tamo gdje dosad još nije te da za neke buduće potrebe ponese latentne mogućnosti lucidnog dječjeg rezoniranja glazbe i umjetnosti.
Dobar dio programa festivala odvijao se u nedavno obnovljenom Francuskom paviljonu na kojeg se dugo čekalo, a kada se prije godinu dana i otvorio, nekima je zazvučao razočaravajuće ili barem akustički neprimjereno za održavanje glazbenih događaja. No to nije zaustavilo Davorku Begović u potrazi za sve zahtjevnijim i obimnijim glazbenim programom koji bi mogao funkcionirati u ovom specifičnom, prije svega galerijskom prostoru. Čini se da su je upravo akustičke manjkavosti intrigirale da ih promišlja i redefinira kao dodane kvalitete te da na taj način pristupi i odabiru programa ovog dijela festivala. Paviljonu se stoga već na prošlom festivalu pristupilo studiozno, najprije ispitujući njegove akustičke, a zatim i muzičke kvalitete. Gotovo van fokusa prošlogodišnjeg festivala, nekoliko različitih tipova ansambala i umjetnika isprobalo je paviljon i njegovu zvučnost, što je doprinijelo raskrinkavanju prostora i njegovom ovogodišnjem riskantnijem i konkretnijem korištenju.
Tako su u paviljonu nastupili Telcosystemy & BJ Nilsen. Koristili su ga tipično za svoje uobičajene radove koji koketiraju s tzv. musique concrète i zvučnim pejzažima urbanih sredina, ali i metaglazbenih ili metakoncertnih referenci. Budući da je njihovo zagrebačko predstavljanje bilo predugačko te zbog toga dosta repetitivno u korištenju i načinu manipulacije materijalom, u cjelini su donekle podbacili. Unatoč tome upravo zbog odličnog korištenja datosti prostora, uspjeli su stvoriti jedno sveobuhvatno osjetilno iskustvo zvučnosti.
Ovaj prostor inspirirao je prekaljenog Freda Fritha i Tima Hodgkinsona. No, Frith, već raniji gost Muzičkog salona SC-a, također je nastupio u velikoj &TD-a u kvartetu s Chrisom Cutlerom na bubnjevima, nevjerojatno britkom i pomalo prkosnom trubačicom Susane Santos Silva te video umjetnicom Heike Liss. Založili su nas svirkom ispunjenom energijom i odvažnošću, tempiranom do perceptivnog naprezanja. Vodili su nas kroz svoje glazbene svjetove koje je u atmosferi vrlo pomno, a opet unutar sasvim različitog medija pratio crnobijeli video rukopis Heike Liss.
Još jedan je koncert pokazao pravu dozu muzikalnosti i odličnog muziciranja. Maja Osojnik i Patrick Wurzwallner aka ZSAMM omogućili su nam svjedočenje uživanja samih interpreta u vlastitoj glazbenoj komunikaciji i ekspresiji. Dobro izbalansiranu cjelinu albuma Let Them Grow, kojeg su nam na Izlogu predstavili, nosi prekrasan duboki baršunasti alt Maje Osojnik. Ona priča neku svoju životnu priču kroz zvukovne reminiscencije i ekspresivna poniranja u kojima se pomaže dobro korištenim efektima elektronike, a nadopunjuje je Wurzwallner na bubnjevima. Melodijski Osojnik je bliska soulu, šansoni, pop melodiji, iako su joj najdojmljiviji momenti izvedbe upravo oni ekspresivno najsnažniji, a izvedbeno-tehnički najpomaknutiji od standarda.
Nažalost često je slučaj s glazbenim festivalima suvremene glazbe da se njihova medijacija umjetnosti, onaj procijep kojeg oni nude kako bi se uživala, svetkovala glazba, osjeća lažnim ili nedostatnim posredovanja. Izlog suvremenog zvuka u svojem četvrtom izdanju uspio je ne samo uvjeriti nas da se isplati, već da se mora riskirati i eksperimentirati kako bi se održala prava kvaliteta umjetničke prakse i njenog prijenosa publici.
ObjavljenoObjavljeno
