

Matana Roberts, američka eksperimentalna glazbenica, saksofonistica i skladateljica, koja se od svojih početaka formirala i čeličila prolazeći žestoke poligone avangardnoga jazza, 2011. odvažila se skrenuti od vlastitog zadanog pravca te se okrenuti samoj sebi u ulozi solistice, ali i neko vrijeme zastati, zadržati se na vrlo ambicioznom, štoviše epopejskom projektu. Radi se o glazbenom ciklusu Coin Coin, čiji je treći dio River Runs Thee predstavila na koncertu Zavoda za eksperimentalni zvuk ZEZ u KSET-u. River Runs Thee objavljen je i na albumu u izdanju Constellation Recordsa, čiji je producent, jazz pijanist Vijay Iyer sa svojim triom oduševio zagrebačku publiku prošle sezone u maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskoga u sklopu ciklusa jazz.hr. Coin Coin je zamišljen kao ciklus od čak 12 dijelova kojima umjetnica želi prikazati, ali i polemizirati o afro-američkoj povijesti, društvu, feminizmu i ostalim izrazima politike i/ili političnosti, no prije svega koristeći kolektivnu afro-američku kreativnu i duhovnu ostavštinu.
I koliko god ovaj projekt djelovao pretenciozno i vrlo izazovno, u svojoj trećoj varijanti predstavljenoj u Zagrebu, zaista je dao naslutiti svoj potencijal i kvalitetu, kao i iznenađujuću pitkost ne tako jednostavne strukture ili jednosložne prezentacije koncepta za čitanja, gledanja, slušanja publike. Nažalost, u samoj izvedbi postojeći potencijal se nije do kraja ostvario. Nastup je imao dvije boljke. Onu doslovnu, prehlađene izvođačice, koja se u nekoliko navrata ispričavala publici i vidno mučila s vlastitim puknutim altom i pomanjkanjem energije na sceni, ali i onu tehničke prirode zbog kojih je došlo do pojedinih nesavršenosti i neuspjeha u realizaciji svih vidova elektronike i manipulacije s njom.
Ipak, na tragu forme instrumentalnog teatra, Roberts nas je vodila svojom pojavnom i glasovnom prezentnošću. Dosta fokusirana, a ipak otvorena i prisna, već je samim odabirom aktivističkog koncepta učinila i odabir uranjanja u ulogu medijatorice, čak svećenice duha i duhova – u ovom slučaju – prošlosti. No, Roberts ova uloga itekako dobro leži. Izrazito iskrena prema sebi i prema publici, s glazbom koja joj pomaže ispričati neku priču, koja joj daje okvir i neke druge mogućnosti kanaliziranja percepcije publike, Roberts je na sceni dosta dojmljiva. Ipak, unutar gotovo sat vremena, koliko traje River Runs Thee, s ovakvim pomanjkanjem energije – nadamo se da je bolest jedini razlog – nije ostala dosljedna interpretativnoj razini niti je postigla potrebnu kulminaciju izražajnosti. Stoga je upadala u monotoniju iz koje ju je izvlačila kolažnost djela, odnosno prebacivanja iz govorenog u gustu elektroniku ili saksofonske komentare.
Muzički se nije dogodilo ništa puno ni ništa novo. Sama glazbena forma razvija se dodavanjem, naslojavanjem materijala koje povećava polifoniju i, ovdje bez negativnih konotacija, kakofoniju elektroničkih zvukova uz izmjenu glasovnih i instrumentalnih, saksofonskih improvizacija. Upravo je zanimljivo kako se popratni video materijal prikazivan u pozadini prirodno naslanja na sadržaj elektronike, kao da korišteni zvukovi dolaze sa samoga platna. To je stoga što je Roberts izvrsno odradila terenska snimanja (tzv. field recordings), a koja glazbene objekte tretiraju kao glazbeni materijal. Svoj vokal Roberts koristi dosta tradicionalno i konvencionalno, ponajviše kao recitativ i pomalo kao folk zapjev, bez da ih na bilo koji način varira ili obrađuje. Vrlo kratke, ali nažalost ne i pregnantne, improvizirane saksofonske dijelove koristi tek kao podlogu govoreno-pjevanim dijelovima dodajući ih na već dovoljno zgusnutu i slojevito elektroniku. S druge strane, glas uvijek ostaje noseći centralni dio izvedbe, iako bi veća koncentracija na samu instrumentalnu maniru i njezin sadržaj mogla nijansirati, osjenčati priču koju možda previše direktno donosi sam tekst. Eksperiment se pak ponajviše provodi na prostoru teksta koji je lomljen, motivski variran, govoren i pjevan, a naracija se ponekad proširuje i na elektroniku, koju zaokružuju deskriptivne auditivne polisemantičke kontekstualizacije svih njezinih slojeva, kao i intermezza saksofonskih improvizacija.
Taj sraz istovremene eksperimentalnosti i jednostavne čitljivosti teksta sugerira da Roberts u ovom projektu nedostaje namjere da ide prema rubu, prema onim pozicijama između glazbenog i kazališnog koje je upravo razvio glazbeni teatar. Naracija bi trebala biti više onkraj teksta, a glazba – bez obzira na razinu eksperimentalnosti – na poljima neuvjetovanog i neograničenog glazbenog izraza. Slušno sve zajedno čini razgovijetnu, smisaonu cjelinu improvizirane (glazbene) strukture kojoj kod korištenja svih medija i tehnika – od centralnog glasa pa do videa – nedostaje malo više glazbene odvažnosti koje bi odvelo ovaj jednosatni umjetnički događaj do ruba pa i do avangarde. I kao što je već spomenuto, potencijal zamišljaja cijele sage, ali i njezinog trećeg dijela Rivers Runs Thee, jasno se nazire u komunikativnosti i shvatljivosti kako sadržajne tako i sheme osnovne glazbene ideje, no na zagrebačkom koncertu nedostajalo je mnogo energetske izmjene i izvedbene kvalitete kako bi se nadomjestila neka prazna mjesta u kvaliteti samoga djela.
Objavljeno