Intervju Bauhaus, MSU Zagreb
Piše: Marija Borovičkić
Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu oko četiri izložbe godišnje posvećuje zahtjevnoj produkciji retrospektivnih izložbi, velikih i značajnih domaćih i stranih imena umjetnosti dvadesetog stoljeća. Tako smo u 2014. godini imali prilike vidjeti Petera Koglera, Julija Knifera, Vlastu Delimar i Vojina Bakića, dok je 2015. započela s Deimanstasom Narkevičiusom te izložbom Bauhaus – umrežavanje ideja i prakse (BAUNET) koja dijelom odstupa od spomenutih izložbi.
Radi se naime o međunarodnom istraživačkom projektu BAUNET u koji su uključene Austrija, Bosna i Hercegovina, Slovenija i Hrvatska kao nositeljica projekta, na čelu s MSU-om. Projekt je pokrenut 2013. godine s ciljem istraživanja i revalorizacije kultne međunarodne škole Bauhaus iz Njemačke, njezinih specifičnosti, sudionika i utjecaja, posebno onih elemenata koji su do sada nedovoljno obrađeni. Aktivnosti projekta obuhvaćaju digitalizaciju i stručnu obradu arhivske građe, formiranje web stranice BAUNET, organizaciju konferencija, radionica, predavanja i izložbi u svim zemljama sudionicama, među kojima je i izložba u MSU. Potonja, osim uobičajene izložbene aktivnosti, obuhvaća i svojevrsnu platformu za predstavljanje projekta i rezultata istraživanja, okupljanje i aktiviranje publike kroz popratna događanja kao što su predavanja, projekcije, radionice i slično.
Početak škole za arhitekturu i primijenjenu umjetnost Bauhaus seže u 1919. godinu kada je njemački arhitekt Walter Gropius osnovao školu u Weimaru, zamišljajući je kao mjesto promišljanja, diskutiranja, umrežavanja i stvaranja cjelovito koncipiranih umjetničkih i utilitarnih objekata i arhitekture. Nastala netom nakon završetka Prvog svjetskog rata, škola je svojom progresivnošću i eksperimentalnošću ukorak s razvojem tehnologije i industrije odražavala specifičan duh vremena i na tim je temeljima dosljedno djelovala desetljećima. No, iako suštinski apolitična, škola je od samih početaka odstupala od ideoloških i političkih dominanti tog vremena. Slijedom niza pritisaka i zabrana, seljena je iz Weimara prvo u Dessau, a zatim i u Berlin u kojem se nastojala održati kao privatna škola Miesa van der Rohea. Godine 1933. nacisti su je konačno zatvorili, a mnogi su njeni predstavnici bili prisiljeni na život u političkom egzilu, no nastavivši sa svojim radom i širenjem premisa škole.
Bauhaus koji je slovio kao međunarodno najutjecajnija i najprogresivnija europska škola dvadesetog stoljeća, posebnu je pažnju posvećivao dobroj vidljivosti i umreženosti, komunikaciji i suradnji s inozemnim umjetnicima i arhitektima, široko dostupnim publikacijama, časopisima i fotografijama. Također, studenti su u Bauhaus, osim iz Njemačke i Europe, dolazili sa svih strana svijeta i vraćali se svojim zemljama prenošenjem bauhausovskog znanja i duha. Zanimljivo je ovdje povući paralele sa suvremenim umjetničkim praksama koje sve više koriste potencijale umrežavanja i inzistiraju na međunarodnim suradnjama i razmjenama znanja i iskustava. Bauhaus je u tom smislu desetljećima ranije prepoznao i ostvario model globalne rasprostranjenosti i komunikacije, čime je ostao povijesno zabilježen kao bezvremenski suvremen i neiscrpan model učenja i stvaranja.
Kustosica izložbe u MSU, Vesna Meštrić, naglasak je stavila na predstavljanje umjetnika, arhitekata i dizajnera koji su se školovali na Bauhausu, a potječu iz Hrvatske, kao što su Otti Berger, Gustav Bohutinsky, Ivana Tomljenović, ali i regije, Bosne i Hercegovine (Selman Selmanagić) i Slovenije (Avgust Černigoj). Iako zamišljena kao tematski i istraživački nacionalno i regionalno uokvirena izložba koja naglašava specifičan doprinos Bauhausa ovom dijelu Europe, ali i obratno, na izložbi su predstavljeni i radovi poznatih Bauhausovih profesora i umjetnika – Marcela Breuera, Vasilija Kandinskog, Paula Kleea, Hannesa Meyera, Lászla Moholy-Nagyja, Oskara Schlemmera…
Obuhvaćen je vrlo širok dijapazon medija, slike, crteži, grafike, skulpture, arhitektonski nacrti i makete, tekstil i namještaj, fotografije i dokumentarni filmovi , koji iako brojni i podijeljeni na dvije muzejske etaže, daju tek naslutiti izniman stvaralački opus škole, njezinu fertilnost i otvorenost nebrojenim oblicima umjetnosti, dizajna, arhitekture i svim njihovim razmeđama. Slijedom izuzetno visoke razine vizualne kulture i obrazovanja, posvećivanju pažnje detaljima, finalnoj produkciji, estetici i funkcionalnosti u pristupu i promišljanju bauhausovaca, dizajn postava izložbe zanimljivo je, dinamično i minimalistički osmišljen kroz tri dominantne boje, crvenu, crnu i bijelu, s upečatljivom dozom stilske reminiscencije, kombinacijom autorstva i rekonstrukcije prepoznatljivog oblikovnog jezika Bauhausa. Autor je Vladimir Končar iz zagrebačkog multimedijalnog dizajnerskog Studija Revolucija, koji je osim izložbenog postava dizajnirao i spomenuti web portal BAUNET, dok je na sličnom vizualnom tragu Aleksandra Mudrovčić oblikovala katalog izložbe. Sama web stranica BAUNET, osim uvođenja u ciljeve, aktivnosti, fokus i sudionike projekta, nudi zanimljivu i bogatu digitaliziranu građu o Bauhausu, članke, eseje, readere, publikacije, predavanja s konferencija, i svakako je korisna i bitna ekstenzija izložbe.
U postavu izložbe, prva nas etaža upoznaje s ključnim imenima Bauhausa te dugačkom vremenskom lentom uvodi u njegov kontinuitet i osnove. Počinje od osnutka škole 1919, preko zatvaranja 1933. te dalje do 1961. godine i podizanja Berlinskog zida, čime se podcrtava utjecaj Bauhausa i godinama nakon službenog prestanka rada. Lenta je osmišljena dosta faktografski i šturo, kroz natuknice o ključnim momentima i osobama u vremenskom periodu od četrdesetak godina, svakako nedostatnima za uvođenje u ovako složenu temu. Interaktivni detalji poput niza blokića za trganje s porukama ključnih imena Bauhausa, poput Miesa van der Rohea, Josefa Albersa ili Lászla Moholy-Nagyja, ispisani su citatima: “Bog je u detaljima”, “Apstrakcija je stvarna, možda čak stvarnija od prirode” ili “Dizajniranje nije profesija, već stav… Razmišljanje o odnosima”. Slične citate nalazimo i na brojnim drugim mjestima u postavu i oni nam, pomalo apstraktno i van jasnog konteksta, daju naslutiti da se radi o avangardnim mislima, stavovima i praksama.
Gornja etaža zamišljena je kao dio postava koji se regionalno fokusira na ključna imena – gore spomenute studente Bauhausa i njihove radove, grupu Exat 51, zbirku Marie-Luise Betlheim, dokumentarne filmove i drugo. Zbirka Marie-Luise Betlheim koja u Weimaru dolazi u kontakt s bauhausovcima i prijateljuje s mnogima od njih, vrlo je bogata i sadrži iznimno vrijednu likovnu i dokumentarnu građu raznih autora kao što su Paul Klee, Farkaš Molnar, Sándor Bortnyik, Lou Scheper i drugi. Slovenski umjetnik Avgust Černigoj školovao se u vajmarskom Bauhausu i predstavljen je instalacijama, skulpturama, kolažima, grafikama i drugim tehnikama – radovima snažno obilježenim utjecajem konstruktivista, apstrakcije i učitelja Kandinskog. Otti Berger, hrvatska umjetnica i dizajnerica tekstila u Dessau dolazi s već završenim studijem Kraljevske akademije za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu i zapošljava se kao voditeljica Tekstilne radionice, zajedno s Lilly Reich. Bila je iznimno talentirana i inovativna dizajnerica koja se među ostalim izborila za zaštitu patenata za svoj tekstil, no njeno ime ostalo je neobično marginalizirano u domaćim istraživanjima.
Dio postava posvećen je i njemačkom arhitektu, urbanistu i dizajneru Hubertu Hoffmanu koji 1962. godine odlazi na školovanje u Dessau a zatim se zapošljava na Tehničkom sveučilištu u Grazu gdje primjenjuje i prenosi pedagoške metode Bauhausa. Ivana Tomljenović, umjetnica i fotografkinja koja na Bauhaus dolazi 1929. godine, našoj je javnosti nešto poznatija. Niz fotografija, privatnih albuma, kolaža i fotomontaža uvodi u njezin izniman opus, a specifičnost i raritet svakako čini kratki dokumentarni filmski zapis iz 1930. godine kojim je zabilježila isječak atmosfere Bauhausa. Bosansko-hercegovački arhitekt i dizajner Selman Selmanagić koji se školovao na Bauhausu i čiji je rad snažno obilježen utjecajem njegova profesora Mies van der Rohea, predstavljen je arhitektonskim crtežima i nacrtima, modelima urbanističkih planova, nacrtima za fotelje i stolove i drugim. Gustav Bohutinsky, jedini je hrvatski student arhitekture na Bauhausu, a nakon školovanja vraća se u Zagreb gdje među ostalim projektira prepoznatljivi atelijer za brata, kipara Emila Bohutinskog. Uz maketu atelijera, nacrte i fotografije, izložena je i brojna privatna dokumentacija poput svjedodžbi, ovlaštenja i pisama.
Posebna pažnja posvećena je umjetničkoj grupi Exat 51 koja 1951. godine okuplja mlade umjetnike, dizajnere i arhitekte čiji je rad obilježio snažan utjecaj geometrijske apstrakcije, ruskog konstruktivizma, De Stijla i Bauhausa. Grupa je manifestno zagovarala eksperimentiranje formama i medijima, aktivnu umjetnost i napuštanje tradicionalnih likovnih modela. Predstavljeni su brojni projekti, radovi, predlošci, skice, crteži, ulja, tempere, filmovi, te jedan naslonjač i stolac, autora poput Bernarda Bernardija, Vjenceslava Richtera, Vlade Kristla, Božidara Rašice, Alekandra Srneca, Ivana Picelja i Jagode Buić.
Sjajna serija dokumentarnih filmova iz bauhausovog arhiva nastala između 1926. i 1928. godine pod naslovom Kako stanovati zdravo i ekonomično? uvodi nas u temeljne ideje, prakse i izvedbe bauhausovih projekta, produkt dizajna te ostvarenih ili pak imaginarnih, nerijetko i utopijskih ciljeva. Serija je podijeljena u četiri dijela: 1. Nestašica stanova, 2. Nova kuća, 3. Novo stanovanje (kuća Waltera Gropiusa) i 4. Zgrada Bauhausa u Dessau i način njezine gradnje. Tipska socijalna stanogradnja i šablonski građevinski proces rada i masovne proizvodnje, novi stambeni blokovi i kvartovi, hotrikulturno osmišljavanje prostora, obradivih vrtova i zelenih površina, pažljivo projektiranje ritmiziranih pročelja i stubišta, orijentacije stanova i prostorija, kreativno osmišljeni interijeri i kućanski elementi metodologijom total dizajna s posebnom pažnjom na detalje i patentiranje novih, praktičnih, mobilnih, montažnih i sličnih uporabnih predmeta – samo su filmske natuknice širokog dijapazona buahausovskog promišljanja arhitekture, urbanizma, dizajna, umjetnosti, svakodnevnog života, rada i odmora, estetike i funkcionalnosti.
Naznačen je i jedan od najintrigantnijih aspekata Bauhausa kao škole – njezine inovativne pedagoške metode i prakse temeljene na izuzetno poticajnom, kreativnom i interaktivnom modelu i odnosu profesora i studenta te učenju kroz rad. U to vrijeme, moderan koncept dizajna iz temelja je mijenjao tradicionalne modele nastojeći izokrenuti postojeću hijerarhiju prenošenja znanja i uopće njegove percepcije. Svjesno se distancirao od uvriježenog poimanja umjetničkog djela kao “genijalne zamisli”, inzistirao na sintezi teorije i prakse, eksperimentiranju, mobilnosti i umrežavanju, heterogenosti mišljenja i praksi, fleksibilnosti i prilagodljivosti kurikuluma. Uspoređujući pedagoške i metodološke prakse današnjih škola, učilišta i fakulteta, možemo se zapitati kako je moguće da je suvremenost Bauhaus edukacije desetljećima ranije daleko nadilazila ono što danas nazivamo suvremenošću.
U Njemačkoj danas postoji i Bauhaus Dessau Fundacija koju su 1994. utemeljile savezne vlade, država i grad. Funkcionira kao akademija, smještena je u staroj ikoničkoj zgradi Bauhausa i temelji svoja načela na tradiciji i kredibilitetu kultne škole, nastojeći odgovoriti na nove zahtjeve, struku i vrijeme te zadržati visoku i međunarodnu razinu obrazovanja s fokusom na interdisciplinarnom istraživanju arhitekture, urbanizma i urbanog dizajna.
Uz niz izložbom dodirnutih tema, osoba i eksponata, nažalost upravo Bauhaus kao umjetnički i kulturni fenomen, proizvod specifičnog povijesnog perioda, načina razmišljanja, atmosfere i ideologije, s nizom paralelnih uspjeha i padova poput borbi s režimom i konzervativizmom, namjerno ili nenamjerno ostaje negdje po strani i svodi se na nedostatnu vremensku lentu, što je možda najveća zamjerka konceptu postava.
S druge strane, prisjetimo li se spomenutog citata i bitne maksime škole – “Bog je u detaljima”, teško je ne primijetiti da su izložba i njene bogate popratne aktivnosti osmišljeni s posebnom pažnjom za detalje i širenje fokusa. Spomenut ćemo banalan detalj poput zmaja koji posjetitelj besplatno dobije kupovinom karte, a koji podsjeća na razigranu atmosferu i nekonvencionalnost škole koja je u vajmarskom periodu djelovanja organizirala festivale puštanja zmajeva. Naravno, pažnju za detalje poput vizualnog identiteta i kreativnih dodatnih aktivnosti i dosjetki bitno drugačije čitamo i doživljavamo danas i u kontekstu duha vremena, uvjeta i atmosfere Bauhausa, no ovakav je pristup svakako poticajan i hvalevrijedan. No, neovisno o pokojim konceptualnim propustima i nedostacima, radi se o dragocjenoj građi i temi koju svakako vrijedi vidjeti, aktualizirati i promišljati svaki put ispočetka bez obzira na to koliko je o Bauhausu već napisano i izrečeno.
Objavljeno
