Kritika Remiks identiteta zaživio je kao višegodišnji kreativni projekt udruge Metamedij koji kroz svaki ciklus istoimenih radionica nastoji održavati svoju aktualnost i produbiti razumijevanje postavljenih ciljeva. Od vrlo općenite početne ideje razvijanja dijaloga između tradicijske glazbe Istarskog poluotoka sa suvremenijim formama popularnih, najčešće elektronskih glazbenih žanrova procesom remiksiranja, projekt svoj primarno edukativni predznak polako promiče u istraživanje novih metoda glazbene produkcije, šire povijesti tradicijske glazbe te značenja identiteta kroz prizmu tih dvaju naizgled oprečnih pozicija. Svako izdanje projekta prati i glazbena kompilacija koja predstavlja rezultate radionica održanih pod stručnim vodstvom afirmiranih glazbenika i istraživača.
Nakon što je 2017. godine Remiks identita 3 pokazao svojevrsni iskorak u smjeru redefiniranja tradicijske glazbe i tendenciju njena promišljenijeg povezivanja s dominantnim trendovima alternativne glazbe, četvrta i peta verzija projekta jasnije propituju i ideju samog remiksa, nastojeći iznaći neposredniji način autorske intervencije i kontekstualizacije odabranog materijala. Zajednički predstavljene 31. listopada 2019. godine u buffetu Bunker u Pazinu, obje kompilacije u svojoj domeni označavaju dodatan pomak za projekt, bilo kroz inkorporaciju većeg broja glazbenih žanrova i raznorodnijih produkcijskih postupaka ili kroz strukturnu promjenu same metode rada koja proizvodi posve novi set izazova, ali i zanimljivije rezultate.
Remiks identiteta 4 prati pristup ranijih radionica birajući za temu trieštinke, dijatonske harmonike koje su se izrađivale u radionici A. Plonera od 1862. te su smatrane prepoznatljivo istarskim tradicionalnim instrumentom. Polaznici radionica snimili su 13 remikseva skladbi Myriam De Bonte i Duška Angelinia, primarno polki i valcera. Nenad Kovačić i Goran Farkaš vraćaju se kao mentori radionica, a ponavlja se i dio polaznika, poput svestranog Deje Žminjskog, Rimone i Ma Quisa. Četvrta kompilacija se u odnosu na prethodnu ističe bogatstvom glazbenih stilova i raznolikošću interpretacija izvornih skladi. Nerijetko se ista skladba u rukama drugog izvođača preobražava u svoju gotovo neprepoznatljivu, više ili manje uspješnu inačicu, diktiranu ponajviše glazbenim afinitetima autora. Tako Stari valcer Duška Angelinia u verziji Morskog postaje lijeni, isčilani Stari dub na konfini sa zvukom trieštinke u prvom planu, a u distorziranijoj polovici trake oplemenjen semplom recitala Milana Rakovca. Nasuprot tome, Ma Quisova znatno mračnija verzija Škuri ples iščašuje i usporava izvornu melodiju te je upotpunjuje sjetnom violinom Gorana Farkaša i melankoličnim inkantacujama Edne Jurcan i Ane Orsag. Kompilacijom žanrovski uglavnom prevladavaju takvi upečatljivi crossoveri, od kojih se izdvajaju St. Vincent Gig(ue) dua Wunschbaum, inače remiks skladbe Žiga Myriam De Bonte, i Molka voda, remiks Angelinieve Stare polke u režiji hodoMa i Pički sa šanka. Wunschbaumova Žiga funkcionira kao neka improvizirana kasnonoćna radijska emisija, prošarana sanjivim i vrludavim uplivima klasične glazbe, jazza i duba. Srž remiksa Molka voda čini vokalna izvedba Pički sa šanka. Dvoglasje Edne Jurcan i Ane Orsag vrlo efektno nosi minimalni aranžman ostatka remiksa, dajući mu vrlo emotivnu tradicijsku notu.
Zahvaljujući smjelijem i zaigranijem pristupu tradicijskom materijalu, kao i nešto kompleksnijem poimanju remiksa, četvrta kompilacija Remiksa identiteta nudi niz zanimljivih rješenja, koja u konačnici ipak često rezultiraju žanrovski formulaičnim i predvidljivim skladbama. I u slučaju ovog izdanja projekta stječe se dojam poopćenog odnosa prema izvornom materijalu, te barem idejno površnog shvaćanja tematike. U usporedbi s njime, nedavno objavljeni Remiks identiteta 5 čini se kao prirodna evolucija koja uspješno nadvladava dio tih blokada.
Peti ciklus radionica donosi dobrodošao konceptualni zaokret kroz izbor novih mentora i razrađeniji pristup predmetu proučavanja, što otvara šire mogućnosti poimanja fragmentarnosti identiteta, procesa i uvjeta njegova konstruiranja te suodnosa s medijem kroz koji se reafirmira. Tema petog Remiksa identiteta, Tehnologija i priroda, preklopila se sa širim aktivnostima udruge Metamedij u 2018. godini kao logički nastavak projekta, dajući mu fleksibilnu usmjerenost koja je u prošlim iteracijama donekle nedostajala. Posljednja je kompilacija rezultat decidirano DIY pristupa tradicijskoj glazbi i metodama glazbene produkcije – umjesto korištenja gotovih tradicijskih skladbi kao predmeta remiksiranja, na radionici Herbasonarij Noela Šurana polaznici su učili izradu i sviranje instrumenata od sezonskih biljaka pomoću kojih su kreirali vlastite melodije. Novomedijski je aspekt projekta ovog puta zastupljeniji kroz radionicu Elektromagnetske aktivacije Tina Dožića posvećenu izradi pickup mikrofona i kontaktnih mikrofona za ozvučivanje elektromagnetskih valova, snimanje sirovih zvukova i terenskih snimki. Cilj radionica bio je stvoriti vlastiti repozitorij melodija i zvukova koji će poslužiti kao temeljna građa svakog remiksa, obogaćena elementima snimljenim u studiju.
Spoj istraživanja apstraktnijih i opskurnijih vidova tradicijske glazbe i jednostavnih tehnika snimanja zvuka omogućuje dvostruko razlaganje proučavanih koncepata na njihove semantički bogate, pa i nesavršene konstitutivne elemente, njihova izmještanja i kolažiranja u potencijalno osebujnije inačice obilježene izraženijim kreativnim anagažmanom autora ili autorice skladbe, kao i njegovim_njezinim poimanjem i mogućim propitivanjem tradicije i identiteta. Takav eksperimentalniji pristup također otvara prostor za slojevitije, intertekstualno tumačenje remiksa, na dosadašnjim izdanjima uglavnom konceptualiziranog u svom klasičnom obliku, te pruža zanimljivo polazište za još jedan pokušaj fuzije “oprečnih svjetova”, ovaj put manje opterećen već ustoličenom simbolikom materijala kojima se poigrava. Ipak, nepredvidljiva narav eksperimenta krije potencijalne zamke sasvim drugačije vrste konvencionalnosti.
Imajući u vidu polazišne uvjete i metode nastanka ovog izdanja, prvenstveno preusmjeravanje fokusa na zvučne nesavršenosti poput šumova, glitcheva i abrazivnih tekstura, nimalo ne iznenađuje da je Remiks identiteta 5 dosad stilski najzaokruženija i najmračnija iteracija projekta. Većina se remikseva kreće na razmeđi nerijetko jezovitog techna i sound arta, uz povremene uplive duba, psihodelije i neofolka. Identificiranje žanra korisno je tek kao početno mjesto neprecizne specifikacije šireg termina eksperimentalne glazbe, koji je s vremenom razvio vlastite prilično uniformne odrednice. Ustaljenost suprotstavljanja oprečnih struktura uz nekoliko se iznimki potvrđuje i na primjerima ovdje predstavljenih skladbi.
S obzirom na to da je na kompilaciji zastupljen zamjetno manji broj novih izvođača, većinu skladbi potpisuju Morski i Dejo Žminjski, koji već godinama čine jezgru projekta. Morski je kreirao četiri remiksa bazirana na interpretacijama nekoliko tradicjskih melodija i napjeva koji dominiraju i ostatkom izdanja. Dok se trake Pod Učkom tićice i Deboto polka primarno zasnivaju na očuđavanju melodije loopiranjem, igrom frekvencijama i dodatkom beata, Morski balun, a posebno Cestom ide mašina dostižu novu razinu apstrakcije. Naglašena uporaba terenskih snimki, zrnatih i abrazivnih tekstura u kombinaciji s plutajućim, gotovo kozmičkim ehom rezultira uspješnom fuzijom raznorodnih metoda. Sa svoje tri trake Dejo Žminjski još jednom pokazuje zaigrani pristup čak i znatno mračnijem zvuku. Orko tić fragmente melodije utapa u klokotave efekte i vibracije nošene sukcesivnim beatom, a Metronom ska krije vrlo suptilan klupski potencijal u maniri citata psytrancea podebljanog ležernim ska ludizmom. Jušto liepo funkcionira kao spoj oba pristupa uz dodatak simpatičnog vokalnog samplea.
Preostale četiri skladbe donose raznolike pristupe remiksu, naizgled više obilježene osobnošću njihovih autora nego komfornom zonom ustaljenih estetika. Tubak Žminjski je svojoj poskočici Sega jutra na pustelje pristupio s velikom dozom znatiželje i humora pa je tako remiksirao melodiju stvorenu na radionici Herbasonarij i upotpunio je kontinuiranim nepravilnim beatom. Multimedijalna umjetnica Helga Goran se kroz Remiks identiteta prvi put okušala u stvaranju glazbe, no karakternost i inovativnost njene trake barem djelomično izvire upravo iz amaterizma. Washing machine alla istriana izdvaja se već idiosinkratičnom bilingualnošću naslova pretočenom i u zvuk. Prilično zloslutan obrtaj vešmašine praćen je sveprisutnim vibracijama i povremeno uparen s usporenom tradicijskom melodijom, smještajući tradicijske elemente u svakodnevni kontekst na mistično-šašav način.
Opuštenijim pristupima Tubaka Žminjskog i Helge Goran na drugom kraju spektra parira intuitivna studioznost Dine Ivas i Tina Dožića. Magnetitizam Dine Ivas opire se na gustim, šumovitim i maglenim teksturama koje kao da dopiru do srži neke skrivene primordijalnosti, prenoseći tradicijski duh profinjenom razradom atmosfere. Postupna gradacija napjeva i ritma dovodi do elegantnog i intenzivnog prožimanja organskog i sintetskog do apstraktne hibridne forme čije se strukture ne bi posramio ni rani Dead Can Dance. S druge strane, Elektromagnetska aktivacija Tina Dožića s razlogom nosi naziv radionice koju je mentrorirao. Sempliranjem elektromagnetskog zračenja Dožić očekivano proširuje sferu eksperimenta: bogat spektar sirovih zvukova, treptaja, noisea i granularnih tekstura bestežinski obavija sintetička toplina, postupno emulirajući postklupski šarm ambijentalnog techna. Dožić se ovdje nalazi na vlastitu terenu, zbog čega se njegov doprinos kompilaciji može tretirati prvenstveno kao uvid u nepresušne mogućnosti redefiniranja sound arta, pa i svojevrsno oprimjerenje ranije naznačenih potencijala ovakvog projekta, barem u segmentu apstrahiranja ideje remiksa.
Već zbog same činjenice korištenja individualno snimljenih terenskih sninki, neobičnih zvukova i melodija, i ostale skladbe sadrže osobni pečat svakog autora, no razina inovativnosti eksperimenta uvelike varira. Kod nekih se traka teško oteti dojmu ponavljanja konvencionalnih postupaka u nominalno eksperimentalnom okruženju, kao i prevelikog utjecaja davno formiranih ukusa. To rezultira tješnjim međusobnim doticajem tradicijskih i novomedijskih elemenata, no ne i njihovom istinskom sinergijom. Imajući u vidu da je u pitanju projekt neformalnijeg karaktera motiviran napretkom i entuzijazmom sudionika, to i nije prevelika zamjerka. Ipak, upravo skladbe koje iznenađuju spontanom kolizijom i intenzivnim ispreplitanjem elemenata nagoviještaju daljnje mogućnosti projekta i otvaraju dodatna pitanja vezana uz teme tradicije i identiteta.
Remiks identiteta se i kroz zadnje dvije kompilacije pokazao kao projekt u stalnom dijalogu s vlastitim počecima i pozitivnim kritičkim odnosom prema korištenim metodama. Uz neupitan talent i strast sudionika, upravo u tome leži razlog njegova pravocrtnog napretka. Stoga bi možda i ključan korak naprijed mogla biti diverzifikacija sudionika. Iako praćenje progresa projekta kroz razvoj vještina i spoznaja individualnih polaznika donosi zanimljive uvide i jača afektivne veze u zajednici koja ga podržava, namjera promoviranja novih i nepoznatih umjetnika donijela bi nalet svježeg zraka.
ObjavljenoObjavljeno
