Pitanje “Što je dizajn?” postavlja se otkad je taj pojam uopće nastao i ušao u široku upotrebu. Prvima je to kreiranje vječno novih predmeta i komunikacija za masovnu proizvodnju i potrošnju, drugima je pak visokokalibarsko oružje oglašivačke industrije, trećima je dizajn diskurzivna praksa, itd. Mišljenja i viđenja ima otprilike koliko i dizajnera/ica i korisnika njihovih usluga, a neka tumačenja termina zastarjevaju i nestaju, dok se druga rađaju i ulaze u globalni rječnik ideja. Međutim, dizajner, publicist i prevoditelj Dejan Kršić i hrvatski kustoski kolektiv WHW (What, How & for Whom? – Što, kako i za koga?) znaju da su teorija i praksa umjetnosti i dizajna neodvojive, te da oni ne nastaju u društvenom vakuumu, već slučajno ili namjerno artikuliraju ideološke pozicije svojih autora, ali i njihove publike. U slučaju Kršića i WHW-a dosljedan i jasno strukturiran sustav vrijednosti, jednom riječju – ideologija, koncizno stoji u središtu svakog njihovog projekta. Posljednjih 15 godina, od 2000. nadalje, oni politiziraju pitanja forme i sadržaja s vrlo jasnim ciljem – pokazati da umjetnost i dizajn uvijek imaju posljedice, pridodajući fundamentalnom pitanju “(za)što?” podjednako važna “kako?” i “za koga?”. Ako je prvo pitanje donekle apstraktno, a odgovori često proizvoljni, druga dva pitanja predmet jasnije smještaju u društvenu sferu, ne baveći se toliko ontologijom dizajna (i umjetnosti), koliko socijalnim faktorima njihovih manifestacija. Neprekidno postavljajući tri decidirana pitanja, čija su početna slova, uostalom, akronim njihovog imena, kustoski kolektiv WHW precizno definira svoje namjere, koje podrazumijevaju negaciju estetske autonomije umjetnosti i povratak izvornom učenju povijesnih avangardi, prema kojima umjetnost može i mora biti sredstvo društvenih promjena.
Prevedeno u suvremeni kontekst, to znači da Kršić i kustosice Ana Dević, Ivet Ćurlin, Nataša Ilić i Sabina Sabolović preferiraju djelovati kolektivno te organizirati, kurirati i dizajnirati izložbe i projekte koji svojim sadržajem i formom izražavaju njihov specifični modus operandi. Aktualna izložba Što, kako i za koga & tako dalje – grafički dizajn za suvremenu umjetnost u HDD galeriji u kustoskom pregledu Marka Goluba predstavlja cjelovitu retrospektivu petnaestogodišnjeg Kršićevog dizajnerskog rada za programe i publikacije WHW-a (kao i nekih drugih aktera lokalne i globalne civilno-umjetničke scene), čija velika raznorodnost riječju i slikom dobro odražava opisano. Naime, izložbe koje WHW postavlja u zagrebačkoj Galeriji Nova i mnogim drugim sličnim institucijama u svijetu, malim i velikim, nikada nisu same sebi svrha, niti im je osnovni cilj publici predstaviti rad određenih umjetnika, već su gotovo uvijek dio širih i trajnijih projekata organiziranih oko društveno angažiranih agendi. Koliko god svrhovitost političke agitacije putem umjetnosti nekome može biti upitna, činjenica jest da je to uglavnom zbog pogrešnog shvaćanja pojma politike u javnom prostoru regije, u smislu politikantstva, makijavelizma i manipulacije, a ne onoga što politika zaista jest – umijeće mišljenja i stvaranja odnosa unutar neke zajednice, kreativna organizacija života i sl. Na sreću, Kršić i WHW političko djelovanje razumiju kao konkretnu kulturnu intervenciju u javnom prostoru (i diskursu), te poput drugih najboljih izdanaka hrvatske civilne scene često ispunjuju ulogu progresivnih korektiva učmalih državnih institucija. Paradoks te pozicije je u tome što već četvrt stoljeća o javnim interesima građana više skrbe nevladine udruge nego država kojoj je to osnovni smisao, no rezultati rada WHW-a možda su baš zbog toga lako vidljivi.
Bilo da su se zbivale u Hrvatskoj ili inozemstvu, izložbe poput početne Što, kako i za koga, povodom 152. obljetnice Komunističkog manifesta 2000., Kolektivne kreativnosti (Kunsthalle Fridericianum, Kassel 2005.), Normalizacije, posvećene Nikoli Tesli (Galerija Nova, Zagreb 2006.), 11. Istanbulskog bijenala 2009., hrvatskog paviljona na 54. Venecijanskom bijenalu 2011. ili Stvarno korisnog znanja (Muzej Reina Sofia, Madrid i Galeriji Nova, 2014.), da nabrojimo samo neke, vraćale su među publiku potisnute teme i pojave kao što su socijalizam, internacionalizam, sekularizam, pluralizam, samoupravljanje i druge, čime se WHW suprotstavljao sustavnom historijskom zaboravu koji nije karakterističan samo za zemlje nekadašnje Jugoslavije, nego sve više i za cjelokupnu Europu. Čini se da je gotovo čitav kontinent lagodno zamijenio tradiciju svojih utopijskih pokreta za političku impotenciju dekadentnog liberalizma. Iznad svih, središnji referentni pojam za djelatnost WHW-a jest modernizam kao društveni pokret i povijesna epoha koja je suštinski odredila sliku današnjeg svijeta. Njegova politička mapa je takva da ekonomske elite istodobno perfidno relativiziraju globalnu prijetnju fašizma, zaogrnutu koprenom slobodnog tržišta, i zaista slobodarske ideale modernističkih avangardi, koji navodno nužno vode prema diktaturi proletarijata. Dok je fašizam sveprisutan, ali se skriva kao noge u zmije, izdajući se za ono što nije, moderne vrijednosti posvuda su ugrožene i pritom tumačene kao isključive, pa i totalitarne (sekularizam je najočitiji primjer). Eto, u takvom okruženju djeluju Dejan Kršić i WHW. No, koliko god je u njihovoj moći, reakcija im se sastoji u neprekidnom zapljuskivanju javnosti umjetnošću i komunikacijom koja ju podsjeća da još uvijek može biti javna, glasna i odlučna, što se očituje u mnogobrojnim publikacijama, predavanjima, čitanjima, diskusijama, izložbama i općenito intelektualnom radu. Pojam radništva i prepoznavanje umjetnika kao kulturnog radnika i proletera također visoko kotiraju u lijevoj ideologiji WHW-a, što je važno jer doprinosi klasnom osvješćivanju onih koji su nekad bili intelektualna elita, a danas žive u nepredvidivom kontekstu prekarnog rada.
Napokon, kako se to čita u Kršićevom dizajnu? Bilo da je riječ o knjizi, magazinu, plakatu, brošuri ili letku, što su najčešće forme u kojima Kršić radi, reklo bi se da on recipijentu nikada ništa ne servira zdravo za gotovo, već ozbiljno računa sa njegovim vlastitim angažmanom u iščitavanju elemenata dizajna. To je vrlo značajno jer predstavlja paradigmu vizualne komunikacije gotovu iskorijenjenu njezinom tržišnom komodifikacijom, koja ju čini potpuno jednosmjernom – da, ne treba se zavaravati, čak i u interaktivnom svijetu društvenih mreža. Inzistirajući na projektiranju u tzv. ‘hladnim medijima’ (kako bi rekao Marshall McLuhan), Kršić subverzivan umjetnički sadržaj uobličava u podjednako pomaknutu komunikaciju, igrajući se vizualnim vokabularom ranog modernizma, ponajviše konstruktivizma i ruskog futurizma. Stoga njegov dizajn prirodno vrvi prepoznatljivim elementima geometrijske apstrakcije – crnim i crvenim kvadratima i pravokutnicima, krugovima i trokutima, ali i tipiziranim “maljevičevskim” antropomorfnim figurama ili snažnim simbolima agit-propa – stisnutim šakama, čekićima i tome slično. Međutim, takav se jezik dizajna ni u kojem slučaju ne doima arhaičnim, već upravo suprotno – iznimno aktualnim. Razlog je tome što Kršić jako dobro zna koliko su svi ti elementi klišejizirani i disperzirani popularnom kulturom, od omota ploča Kraftwerka ili Depeche Modea do kvazirevolucionarne Facebook ikonografije, pa ih koristi tako da recipijent poruke bude slobodan u njih utkati vlastita, nova značenja, umjesto da samo konzumira simbole isprane poput fotografije Che Guevare koju je iskreno snimio Alberto Korda, vjerojatno ni ne sluteći da je stvorio egzemplarnu sliku kasnog kapitalizma. Kršićevi prijelomi publikacija, kao što su nažalost ugasle Novine Galerije Nova, nisu jednostavni niti lako čitljivi, na tragu metodologije artikulirane još u Arkzinu i Biblioteci Bastard, prema kojoj radikalan sadržaj mora pratiti podjednako hrabar i zahtjevan dizajn.
Pomalo posprdni komentari takvog pristupa koji se unutar dizajnerske i novinske struke periodično mogu čuti još od ’90-ih samo pokazuju koliko su nosivi stupovi društva odustali od bilo kakve istinske intelektualne ambicije, trajno se zadovoljivši tranzicijskom životnom mantrom “u se, na se i poda se”. Pojedinci u regiji koji se još uvijek zaista odupiru takvom mentalnom sklopu mogu komotno stati na otvorenje neke veće izložbe ili ozbiljniji supkulturni tulum, a Dejan Kršić i WHW odigrali su itekako važnu ulogu u njihovom okupljanju i nastojanju da natruhe zdravog razuma u potpunosti ne nestanu iz tzv. javne sfere. Vizualni identitet WHW-a tako nije podložan konzumerističkom brendingu i product placementu, nego izvire iz dosljedno izraženog svjetonazora prisutnog u svemu što rade, ne komunicirajući s publikom s figom u džepu, pa im ne trebaju zavodljivi logotipi i marketinške kampanje koji će ljude privući da kupuju ono što im ne treba. Ipak, prijemčivih slogana zasigurno im ne manjka, stoga nema boljeg zaključka od naslova izložbe WHW-a održane u New Yorku 2010.: “Gladni čovječe, posegni za knjigom – ona je oružje!”
ObjavljenoObjavljeno
