Intervju Fenomen regionalnih samizdata nastalih u doba socijalističke Jugoslavije, ali i poslije, u tekućim vremenima tranzicije i post-tranzicije, ne prestaje intrigirati pasionirane istraživače i sakupljače, bilo da govorimo o umjetničkim časopisima, knjigama umjetnika, fanzinima ili drugim oblicima “uradi-sam” tiskovina. Mada su takve publikacije najčešće (bile) obilježene skromnim nakladama i ograničenim rasponom raspačavanja, njihova relativna opskurnost jedna je od karakteristika koje ih čine osobito privlačnima suvremenim “kopačima”, spremnima dobrano zasukati rukave kako bi u javnim ili privatnim arhivima razbacanima posvuda po regiji pronašli listove dosad slabo ili nikako poznate širokoj publici. Jedna od tih kopača, zapravo kopačica, jest i Ana Radovanović, beogradska dizajnerica, kritičarka, publicistkinja, a sada i kustosica izložbe Jugoslavenski neoavangardni umjetnički časopisi (1960. ― 1990.), postavljene u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva, gdje predstavlja novo poglavlje u programu kontinuirano posvećenom (i) arheologiji ovdašnje medijske i umjetničko-dizajnerske scene.
Istraživački i kustoski projekt Ane Radovanović temelji se na njenom magistarskom radu pri diplomskom studiju dizajna izdavaštva i vizualnih komunikacija na fakultetu ISIA (Urbino, Italija), koncipiranom u formi samostalno producirane i objavljene knjige o naslovnoj temi. Za tu knjigu autorica je osvojila prvu nagradu na natječajnoj izložbi međunarodnog festivala dizajna Dan D 2015. (sa središnjom temom Arhiva dizajna) te je prirodno uslijedio poziv Marka Goluba, voditelja HDD galerije, da ovaj projekt prikaže zagrebačkoj publici i kao izložbu. Najkraće rečeno, izložba u nevelikom, no fleksibilnom prostoru u Boškovićevoj 18 obuhvaća primjere tridesetak časopisa objavljivanih uglavnom u Hrvatskoj i Srbiji od 1960. do 1990. godine i povezanih s prilično široko shvaćenim područjem neoavangardnih umjetničkih gibanja. Ona u ovom slučaju podrazumijevaju poslijeratnu jugoslavensku (likovnu) umjetnost stvaranu u danom razdoblju na konceptualnim i post-konceptualnim temeljima od strane autorskih grupa i pokreta kao što su zagrebačke Gorgona i Nove tendencije, novosadsko-brezovička Porodica bistrih potoka, subotička Bosch+Bosch i druge, ali i institucija poput zagrebačkih Galerija SC i Podroom ili beogradskog Studentskog kulturnog centra, nekih od ključnih izvorišta ovih stremljenja.
Također, časopis ovdje ne znači standardnu formu tiskane periodike, nego alternativnu medijsku platformu suprotstavljenu kulturnim i političkim listovima opće prakse (ili barem indiferentnu spram njihove prisutnosti), koju autori/ce uređuju od broja do broja onako kako im se sviđa, ne obazirući se na konvencije tog posla. To će reći da maltene svaki broj ovog šarolikog papirnatog društva ima vrijednost manifesta, odnosno njihovi autori/ce koristili su se formom časopisa kako bi neuvijeno, beskompromisno, a često i provokativno artikulirali vlastite stavove te poglede na život i umjetnost (ili predstavili svoj originalni kulturni program), ne osjećajući se opterećenima uobičajenim gabaritima medija. Zbog toga što su ih producirali i distribuirali ponajviše potpuno samostalno te umnožavali jednostavnim ili čak primitivnim tiskarskim tehnikama (a kasnije i fotokopiranjem), časopisi ovih urednika/ica bili su osuđeni na vrlo male naklade i kolanje među uskim krugovima ljudi, no i kao takvi zajednički su itekako utjecali na postupne promjene umjetničkih paradigmi dominantnih u SFRJ, na stvaralačko vrenje koje je pri temperaturi ključanja poprimilo obilježja suptilne, samodostatne kontrakulture. Izložbom su okupljene fotokopije i skenirane stranice sljedećih časopisa: Adresa, Akcent, Breza, Bit International, Galerija 212, Gorgona, Edicija A, Katalog 143, Kontaktor, L.H.O.O.Q., Maj 75, Mentalni prostor, Mixed Up Underground, Moment bilten, Neuroart, Novine Galerije SC, Pesmos, PN, Postgorgona, Prvi broj, P.S. Gorgona, Rok, Second Manifesto, Signal, Total, Underground Elevator, Westeast i Wow. Samo je manji broj veoma vrijednih originala dostupan posjetiteljima pod zaštitnim staklom, prvenstveno u funkciji artefakta koji svjedoče o minulom, dinamičnom razdoblju, umjesto interaktivnog, čitljivog materijala. No, riječ je o uvriježenoj praksi na ovakvim izložbama, koja je ipak uvjetovana nezamjenjivošću originalnih primjeraka časopisa te izazovima njihovog sakupljanja.
Pored spomenutih elemenata ― časopisa kao prezentacija i predmeta, postav izložbe upotpunjuju dvije pregledne plakatne infografike velikih formata, koje prikazuju usporednu kronologiju izlaženja uključenih časopisa te zamršene profesionalne odnose među ljudima koji su ih stvarali, čiji je rezultat gust, kompleksan dijagram, a ujedno i ilustracija intenziteta tadašnje umjetničke scene. Ne ulazeći ovdje detaljno u kontekste izlaženja svih pojedinih časopisa, koji su istovjetni koliko i raznovrsni, može se ocijeniti da izložba značajno ispunjava prije svega svoju didaktičku i edukacijsku svrhu, zaista pružajući publici niz informacija koje nije moguće pronaći drugdje bez zahtjevnog istraživačkog rada. K tome je iznimno poticajno sagledati koliko su autori/ce časopisa bili spremni rastegnuti medij kojim su komunicirali, shvaćajući ga kao umjetnički rad sam po sebi, što je on do dan-danas i ostao. Njihov gotovo fanatički pristup poučan je u suvremenom kontekstu turbulentnih odnosa između javnih i privatnih medija, tržišnih i civilnih, analognih i digitalnih… Pronicljivo nas podsjećajući do kuda sežu korijeni naših inherentnih medijskih iskustva i kritičkih promišljanja okruženja u kojem djelujemo, protagonisti/ce izložbe namiguju nam u smjeru aktivizma per se, poput nemirenja s društvenim status quo, kakav god bio. Iako mnogo toga što izloženi časopisi sadrže današnjim promatračima rezonira u registru bilo buke i bijesa, bilo asketskog nonkonformizma, oni nude drčnost i nerv koji su zarazni neovisno o tome kakvu platformu koristimo da bismo komunicirali. Naposljetku, budući da je izložba bez prateće publikacije nužno prolazno, neuhvatljivo biće, ova jasno pokazuje da je knjigu Ane Radovanović potrebno čim prije objaviti u dostojnoj nakladi, kako bi arhiva koju je izgradila ostala sačuvana u sebi svojstvenom mediju ― i dalje dovoljno čvrstom da traje.
Izložba Jugoslavenski neoavangardni umjetnički časopisi (1960. ― 1990.) otvorena je do 15. studenog u Galeriji HDD-a.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
