Blic Film NAZA Yuvala Abrahama i Rachel Szor, za koji se stalno ističe da je doživio najdulju ovaciju u povijesti Venecijanskog filmskog festivala, očekivano je napunio dvoranu na premijernom prikazivanju u zagrebačkom Dokukinu. Zanimalo me što će NAZA, najavljivana kao rezultat višegodišnjeg istraživačkog rada, dodati onome što je već bilo javno dostupno o izraelskom nasilju u Gazi. Autori svoju namjeru opisuju kao dokumentiranje tog nasilja iznutra, kroz iskaze ljudi koji su u njemu sudjelovali. Takvi iskazi imaju istraživačku vrijednost jer omogućuju uvid u to kako su se donosile i provodile odluke o kojima je već bilo izvještavano.
U filmu sam prije svega vidjela sintezu tih saznanja, kojoj su produkcija i međunarodna distribucija dale doseg kakav prethodno izvještavanje nije imalo. Zato me zanima kako ta sinteza u javnosti stječe status otkrića, za koga je to što film iznosi novo, zašto upravo iskazi iz izraelskog vojnog aparata imaju tu snagu potvrde, i kakav politički horizont film postavlja ili učvršćuje?
Vjerodostojnost, autoritet, povjerenje
NAZA okuplja svjedočanstva 24 izraelska vojnika i pripadnika vojnoobavještajnog aparata. Razgovori s njima su snimani noću na krovovima Tel Aviva, dok su glasovi i izgled sugovornika digitalno izmijenjeni kako bi im se zaštitio identitet. Naslov je preuzet iz izraelskog vojnog žargona, naime kratica NAZA označava procijenjeni broj civila koji bi mogli biti ubijeni u planiranom napadu. Kroz jednostavnu i efektnu formu film ispituje sustav nadzora i ubijanja Palestinaca iz perspektive ljudi koji su u njemu sudjelovali.
Anonimni iskazi sugovornika otkrivaju kako se nasilje organizira kroz procedure, odluke i jezik vojnog aparata, no pitanje je kako film, dok nam približava rad tog aparata, prikazuje ulogu i odgovornost izvršitelja. Kako sami navode, autori se u velikoj mjeri obraćaju izraelskoj publici, a iskazima ljudi koji su sudjelovali u nasilju nastoje suziti prostor za njegovo poricanje. Zanima me kako film koristi vjerodostojnost koju tim iskazima daje poznavanje vojnog aparata iznutra i kako ih čitamo u trenutku kad sugovornici s opisa procedura prijeđu na objašnjavanje vlastitih postupaka?
Također, autori u tekstu za +972 Magazine naglašavaju da svjedočanstva vojnika nisu bila potrebna da bismo znali što Izrael radi u Gazi, već su film snimili kako bi osigurali dokaze i otežali poricanje zločina. Novost za neke gledatelje može se kriti u pojedinostima mehanizma, u potvrdama zapovjednih praksi ili dokumentiranju namjere, ali nikako ne može biti u otkriću da Palestinci govore istinu, a kada se upravo potvrda iz izraelskog aparata doživljava kao presudan dokaz kod filmskog establišmenta i šire kino publike na zapadu, reproducira se hijerarhija u kojoj palestinsko svjedočanstvo ostaje nedostatno sve dok ga ne ovjeri netko s druge strane vojnog ekrana.
Time ne mislim da iskaze počinitelja treba odbaciti ili sam film smatrati nevažnim, ali potrebno je razlikovati njegovu informativnu vrijednost za jedan dio publike od autoriteta koji ovakva filmska forma dodjeljuje vojnicima. Svjedok koji opisuje sustav istodobno opisuje i vlastito mjesto u njemu, zbog čega ima interes oblikovati tu poziciju. On može imenovati zločin, a istovremeno umanjivati vlastitu odgovornost, znanje ili mogućnost odbijanja naređenja, ili može prema svojoj ulozi biti ravnodušan, pa čak i iskazivati zadovoljstvo dobro obavljenim poslom, kao što kroz svjedočanstava vojnika u NAZA-i čujemo više puta. Zato je šteta što film, koji počiniteljima daje velik prostor da objasne funkcioniranje sustava, pitanje pojedinačnih odluka i odgovornosti onih koji su u njemu sudjelovali ostavlja izvan fokusa.
Odgovornost i neodgovoreno
Čini mi se kako je upravo odnos sustava i pojedinca ključno mjesto na kojem film treba kritički čitati. Usmjeravanje pozornosti na organizirano nasilje koje provodi izraelski državni aparat nad palestinskim narodom već više od tri godine razbija udobnu priču o izoliranim incidentima i nekolicini neposlušnih vojnika, no sustav nije subjekt koji umjesto ljudi donosi sve odluke. Moć sustava ostvaruje se kroz postupke vojnika pojedinaca, prihvaćanje pravila i prilagodbu onome što institucija dopušta. Ako se objašnjenje zaustavi na tome da je sustav tako postavljen, postoji opasnost da analiza organiziranog zločina postane obrazac rasterećenja njegovih izvršitelja, te da se stvori privid da nikakvog otpora nema, da je sve već izgubljeno, što mi se čini potpuno impotentno na političkom horizontu takozvanog anticionističkog narativa.
Ovdje bih se dotaknula i završnog montažnog skoka i upotrebe palestinskih arhivskih snimki snimanih mobitelom koje se pojavljuju kao “ukras” na kraju. Nakon što je prostor govora potpuno dodijeljen izraelskim sugovornicima, arhiv se može vidjeti kao prekasna gesta vraćanja Palestinaca u film, ali prikazati ih ne znači nužno priznati im političku subjektivnost, jer u ovom slučaju njihove slike ponajprije služe kao emocionalni završetak tuđeg iskaza, i ostaju podređene dramaturgiji koja im prethodi. Pitanje tko je te snimke napravio, zašto i unutar kakve borbe, ostaje neodgovoreno.
Palestinski arhiv nije samo spremište prizora žrtvi već on može sadržavati povijest organiziranja, samoprikazivanja, političkih zahtjeva i otpora. Završnica koja ne otvara prostor toj povijesti, ili bar njenim ehoima danas, riskira još jednu redukciju: Palestinci postaju slika života koji treba oplakivati, dok drugima (Izraelcima) ostaje pravo da taj život tumače. Film pokazuje kako izraelski vojni aparat organizira nasilje i genocid, dok palestinska borba i internacionalni otpor uvijek ostaju izvan njegova vidokruga. Tu vidim granicu anticionističke kritike koju NAZA nudi, čini se da bi bilo mnogo potentnije i zanimljivije razmišljati kakvu bi funkciju imao film da uspije detektirati granicu vlastitog pogleda i pitanje oslobođenja postaviti šire od osude zločina.
Za koga, od koga i do koga?
Važno je pritom odrediti i zamišljenog adresata; za koga se radio ovaj film, tko ga je distribuirao i kako cirkulira? Autori navode kako se film primarno obraća izraelskoj publici (ali i internacionalnoj, koju ne specificiraju), dakle, rekli bismo, onoj koja još vjeruje službenim cionističkim opravdanjima ili slijepo slijedi liberalne narative koji uvijek početak okupacije i genocida vide u sedmom oktobru i/ili ga njime opravdavaju.
Iskaz iz samog cionističkog aparata možda će zato probiti obranu koju palestinska svjedočanstva nisu uspjela probiti, što govori o potencijalnom taktičkom učinku filma, ali i o dubini rasizma njegova komunikacijskog okruženja. Ako film prihvaća ili cilja takvu publiku kao svoj glavni horizont, treba razmisliti ostaje li njezina potreba za izraelskim posredovanjem samo početna pretpostavka ili postaje nepropitana granica cijelog postupka, i dovodi li gledatelja do preispitivanja razloga zbog kojih je dotad odbijao slušati Palestince?
Bez tog pomaka, nova informacija može potvrditi gledateljevu sliku vlastite razboritosti: sada zna jer je napokon čuo dovoljno uvjerljiv (cionistički!) izvor, pa se tako izbjegava i neugodnije pitanje o dotadašnjem odbijanju znanja, kao i o odgovornosti medija i kulturnih institucija koje su određivale čiji iskazi zaslužuju povjerenje. Ta se napetost prenosi i na gledatelja; zgražanje pred racionalnošću ubijanja može biti snažno, ali nije nužno politički produktivno.
Nakon užasa ostaje isti osjećaj nemoći s kojim se u film ušlo: sustav je golem, nasilje normalizirano, a pojedinac tek njegov mali zamjenjivi kotačić. Ne mislim da svaki film mora ponuditi program djelovanja ni završiti pozivom na prosvjed, ali ipak, potpuno je opravdano u ovom trenutku pitati kakvu poziciju gledanja proizvodi. Otvara li prostor za razumijevanje odnosa moći koje se može ili mora mijenjati, ili gledatelju prepušta samo moralnu osudu kao dovršen čin sudjelovanja? Kakvu poziciju zauzimamo kad donosimo moralni sud bez osjećaja što se dalje može raditi, gdje je perspektiva organiziranja i otpora protiv strahota koje gledamo?
Ni pozornost koju NAZA dobiva nije moguće odvojiti od uvjeta njezina nastanka i cirkulacije. The Guardian i JW Films stoje iza produkcije, Jonathan Glazer izvršni je producent, a međunarodnu distribuciju vodi mk2. To je ključno – infrastruktura koja filmu daje pristup kulturnim institucijama, medijskom prostoru i brojnoj publici. Njeno postojanje ne poništava vrijednost objavljenih informacija, ali zahtijeva da uspjeh filma promatramo i kao rezultat institucionalne pozicije i moći.
Dok The Guardian sudjeluje u proizvodnji filma i javnog okvira njegova predstavljanja, podsjetimo se da je pitanje pozicioniranja te medijske kuće prema situaciji u Palestini i upotrebi pojma “genocid” bilo predmet oštrih rasprava. Pritom se službena institucionalna promjena i uvrštavanje te kvalifikacije u uredničke stavove dogodila tek u rujnu 2025. godine, nakon što je neovisna UN-ova istražna komisija zaključila da Izrael čini genocid u Gazi, na što su tada već dvije godine upozoravale palestinske organizacije. O tome su komunicirali u uvodniku. U načinu na koji list danas predstavlja NAZA-u prepoznaje se slična raspodjela autoriteta; u uvodniku političku težinu već izrečenoj tvrdnji daje nalaz međunarodne komisije, dok se u filmu kao potvrda onoga o čemu Palestinci govore pojavljuju iskazi iz izraelskog vojnog aparata.
Ograničenja osude
Sljedeće pitanje koje se javlja je i što se događa kada prijetnje autorima i granice dopuštenog izraelskog govora postanu jedan od središnjih okvira razgovora o filmu. Represija nad Abrahamom i Szor zaslužuje svaku osudu, i to već svi znamo i ponavljamo kao ptice na grani, međutim, priča o hrabrosti izraelskih autora i njihovih zapadnih suradnika lako može potisnuti pitanje uvjeta u kojima palestinski autori uopće mogu snimati, sačuvati materijal, opremu i živu glavu. Prijetnje Abrahamu i Szor, uključujući prijetnju oduzimanjem državljanstva, s razlogom su postale dio javne rasprave o NAZA-i, i činjenica je da njihove moguće posljedice sežu duboko u privatne živote autora što je još jedan dokaz na koji način funkcionira cionistička država Izrael.
Ipak, kad se rasprava usredotoči na hrabrost izraelskih autora i njihovih zapadnih suradnika, u drugi plan lako padnu uvjeti u kojima rade palestinski filmaši, koji riskiraju život svakodnevno pokušavajući dokumentirati i sačuvati materijal. Podsjetimo da je Abraham prethodni film Jedina zemlja napravio zajedno s Baselom Adrom i Hamdanom Ballalom; Adra godinama dokumentira nasilje i prisilno raseljavanje u svom selu Masafer Yatti, gdje su izraelski vojnici više puta privodili i maltretirali članove njegove obitelji, a u srpnju 2025. izraelski je doseljenik ubio Awdaha al-Hathaleena, palestinskog aktivista koji je surađivao na filmu. Kad se razgovor o slobodi snimanja i govora usredotoči na izraelske autore, koliko prostora ostaje za palestinske filmaše i uvjete u kojima oni dokumentiraju nasilje nad vlastitim zajednicama?
Ali glavno pitanje dok sam gledala NAZA-u nametalo se cijelo vrijeme: kakav politički odnos uspostavlja između onih koji govore, onih o kojima se govori i onih koji gledaju. Izraelskim vojnicima daje se prostor da objasne kako je nasilje organizirano, dok njihove pojedinačne odluke ostaju izvan fokusa; palestinske snimke s kojima film završava daju emocionalnu težinu njihovim iskazima, no svaki pokušaj palestinske organizacije otpora ostaje izvan kadra. Gledatelj tako dobiva dovoljno razloga da osudi ono što je čuo i vidio, ali nimalo prostora da zamisli kako se odnosima koji to nasilje omogućuju i odražavaju može suprotstaviti.
Ako priznanje zločina postaje događaj, a palestinska borba ostaje izvan njegova vidokruga, moralna osuda može savršeno koegzistirati s političkom nepokretnošću. Kritika sustava dobiva puni smisao tek kada teret odgovornosti stavlja na izvršitelje i otvara prostor djelovanju potlačenih; u suprotnom, čak i najteži iskazi mogu postati mjesto na kojem sustav dobiva svoju uvjerljivu osudu, a njegovi sudionici priliku da iz nje izađu prvenstveno kao svjedoci.
Završit ću citatom nikad aktualnijeg manifesta Prema trećoj kinematografiji iz 1969. argentinskih autora Fernanda Solanasa i Octavija Getina, koji kažu da svaki pokušaj odgovora “koji ne služi mobilizaciji, agitaciji, politizaciji društvenih slojeva na ovaj ili onaj način […] ne samo da ne uznemirava sistem, već se prima ravnodušno, pa čak i sa zadovoljstvom.
Neprijateljstvo, nonkonformizam, jednostavna pobuna, nezadovoljstvo još su jedan proizvod na tržištu kapitalističke kupnje i prodaje, potrošački objekti. Posebice u situaciji u kojoj je buržuaziji čak potrebna dnevna doza šoka i uzbudljivih elemenata kontroliranog nasilja, odnosno onog nasilja koje se, kad ga sustav apsorbira, svodi na čistu žestinu. […] ‘Zapravo je dopušteno područje prosvjeda unutar sistema puno veće nego što sistem sam priznaje. Tako se umjetnicima stvara iluzija da djeluju protiv sistema izlazeći izvan određenih uskih granica, i ne shvaćaju da antisistemsku umjetnost sistem može apsorbirati i iskoristiti, i kao kočnicu i kao nužnu autokorekciju’.”1
- Octavio Getino i Fernando Solanas, “Prema trećoj kinematografiji – Bilješke i iskustva za razvoj oslobodilačke kinematografije u zemljama Trećeg svijeta” (1969.), u: Za nesavršeni film: tekstovi i manifesti treće kinematografije. Završni dio citata (u jednostrukim navodnicima) autori preuzimaju iz teksta Irwina Silbera “USA: la alienación de la cultura”. ↩︎
Objavljeno
