Kritika Varijete Europa, ZKM
Piše: Izabela Laura
Lik Orfeja, najvećeg pjesnika iz grčke mitologije, najpoznatiji je po svojoj vezi s prelijepom nimfom Euridikom, odnosno svom pokušaju da iz mrtvih pjesmom vrati nepravedno i prerano preminulu ljubav svog života. Nakon što Euridika premine od ugriza zmije, Orfej se spušta u mitsku prijestolnicu mrtvih, Had, ne bi li pjesmom uspio izmoliti izbavljenje voljene Euridike i njen povratak u svijet živih. Had i žena mu Perzefona odobravaju Orfejevu molbu, no pod uvjetom da se na putu do gornjeg svijeta ne okrene ne bi li provjerio slijedi li ga Euridika. Zabrinut i nagao, Orfej ne uspijeva izvršiti svoj dio pogodbe – osvrće se te time zauvijek gubi svoju Euridiku.
Orfejeva priča, kao i ostatak mitologije(a), služili su ljudima kao svojevrsni prevodioci ili pomagači u objašnjavanju vanjskog, ali i njihova unutarnjeg svijeta; pomoću njih nepoznatim su pojavama pripisivali shvatljive uzroke, lakše prolazili kroz prijelomne etape životnog tijeka. Ipak, sam se pojam mita kroz uporabe u svakodnevnom jeziku kroz vrijeme izlizao, njegovo značenje izobličilo, pa se za mit vežu asocijacije poput nepostojanog, ne-realnog, ne-pravog, dakle lažnog. No ako se zadržimo na prvoj gore spomenutoj funkciji mitova, uviđamo da mitovi stoje ne samo kao stupovi kulture iz koje potječu, već otkrivaju i istost preokupacija ljudskog bića.
Upravo je to moment koji redateljica Tea Tupajić istražuje kroz svoj projekt Varijete Europa, a koji se bavi pronalaženjem odraza mitoloških likova u suvremenim ljudima. Autorski projekt Tee Tupajić zamišljen je kao trilogija, a prvi dio, koncentriran oko lika Orfeja (i neizostavno njegove Euridike ), doživio je svoju premijernu izvedbu u Zagrebačkom kazalištu mladih, 19. prosinca. Redateljica za izvođače uzima ljude s kojima je u nekom trenutku svog života stupila u kontakt, a koji dosada nisu imali scenskog iskustva. Nataša Jović, Dubravko Lepušić, Srećko Seničić i Marko Starojčić to jest ekonomistica i model za akt, liječnik, porezni inspektor te agent osiguranja, na sceni “igraju” same sebe. Kroz prepričavanje radnji prethodnog dana, izvođači se na određenim punktovima svojih priča zaustavljaju te puštaju da ih oni, koliko god se banalnim činili, odvedu do mjesta koja su zaslužna za preusmjerenje toka zbivanja njihovih priča, odnosno pronalaska svojih Orfeja, a onda i izgubljenih Euridika.
Ono što na pozornici dvorane Miška Polaneca dobivamo su intimne ispovijesti, uvid u svakodnevice, ali i bitni događaji iz života četvero ljudi koji su se usudili izići na scenu i podijeliti svoje privatne priče s publikom. A možda još i važnije, činjenica da su pristali na proces rada koji nužno uključuje rad na sebi, pa tako i na onim nezgrapnim i manje ugodnim domenama sebstva, za što je potreban određeni napor, volja, disciplina, ali i snaga. Nagrada dolazi u obliku olakšanja i spokoja, jer je, ako se vodimo Freudom, gubitak objekta odžalovan. Upravo je to sučeljavanje s izgubljenim objektom – bila to konkretna osoba poput majke ili općenitiji pojam poput mladosti – odnosno prihvaćanje činjenice da je nešto bitno nestalo i svih posljedica koje to za sobom nosi, nešto što, poput mnogih drugih unutarnje-vanjskih “obračuna” bitnih za razvoj pojedinca, često završi pod tepihom.
U našem kontekstu koji voli čvrste podjele na crne i bijele, lijeve i desne, jednako kao i okamenjene kategorizacije, na termine poput psihološkog zbivanja ili unutarnjeg života pojedinca izazivaju određeni zazor, zbog čega se svu obilnost ljudskih reakcija i osjećaja gura u jednodimenzionalne kontejnere poželjnog i nepoželjnog, pristojnog i nepristojnog, bez ikakvog smisla za razvoj i puninu. Predstava otvara to pitanje istraživanja sebe, a onda i verbaliziranja pronađenog. Izvođači između ritualiziranih radnji svakodnevice pronalaze niti koje ih vode do dubinske podloge njihova djelovanja i razmišljanja ili barem jednog njenog dijela. Jer do suočavanja s problemom može doći tek kada se pravi i prepozna. Priča, odnosno pripovijedanje kroz sigurnost kazališnog okvira pružaju izvrsno polazište za taj put. Upravo stoga redateljica odabire i varijetetsku formu, da bi kroz komične elemente poput viceva, glazbene (osim neprizorne glazbene podloge tu je i pjesma koju a capella izvodi Nataša Jović) pa i zabavno plesne elemente, koji ostaju u dometu tjelesnih sposobnosti izvođača, olakšala sam proces tog suočavanja. Tema ostaje zahtjevna, ali joj forma pomaže nositi taj teret. I važnije, pokazuje da se, ako se koriste pravi pristupi, može s lakoćom i preživjeti.
Scenski prostor i prostor publike (scenograf Igor Pauška) čine tako dvije “kutije”, odnosno kvadar načinjen od šest crvenih zastora sa svih strana, te jednim na sredini koji se, kako predstava počinje, otvara za publiku. Mali broj mogućih gledatelja (svega tridesetak) kao i crveni zastori sa suptilnim zlatnim natpisima stvaraju preduvjete za stvaranje jednog malog, ali posebnog i sigurnog svijeta u kojem je moguće opustiti se. Svijet je to izdvojen od vanjskog, koji si uzima za pravo odvojiti vrijeme i prostor za bavljenje sobom, a tako i Drugim, za promišljanjem pitanja koja se u ludilu ritma i brzine suvremenog načina življenja gube.
Kazalište kao umjetnost koju u suštini čini odnos gledatelja i glumca, posjeduje moć da kreira prostore intime, prisnosti, i koliko se god to paradoksalno činilo, autentičnosti sa živim ljudskim kontaktom, izdvojene od kaosa izvanjskog svijeta koji sve više naginje plošnosti i virtualnosti. Tea Tupajić kreativno se domislila stvoriti takav prostor, pojačavajući efekt uzimanjem ljudi iz svakodnevice za izvođače i njihove stvarne osobne priče (čiji će sadržaj biti drugačiji na svakoj izvedbi, kako bi se posebno istaknula neponovljivost kazališne situacije kojoj svjedočimo). S jedne se strane takav postupak može učiniti djelotvornijim od korištenja zaštitnog fikcionalnog okvira, dok se s druge nadaje kao rizičniji, s više mogućnosti da sklizne u patetiku, još jedan od niza mitskih termina. Međutim, to se u Varijeteu ne događa. S jedne strane imamo priče izvođača iskazane verbalno, a s druge su tu i reakcije njihovih tijela na nemogućnost da se spriječi ono što se nadaje kao nužan gubitak, na oproštaj od izgubljenog kao i na ono što se zbiva nakon. Kombinirano sa suptilnom uporabom glazbe te svjetlom (Marino Frankola) koje podupire osnovni ton predstave, Varijete Europa, funkcionira kao cjelina, i to plodonosna, jer je inicijalna ideja Tee Tupajić odlična. Ipak, postoje neki dijelovi na kojima bi se moglo poraditi da konkretizacija te ideje dosegne svoje maksimume, poput recimo razgovijetnosti i jačine glasa određenih izvođača, što su jako bitne stavke za ovakav tip predstave u kojemu je tekst dominantni sustav. Također, pojedinačne izgovorene sekvence izvođača ne dijele dovoljno jasno zadanu strukturu (prepričati zbivanja prethodnog dana) zbog čega je nekad teško razaznati čemu pridati pažnju, kao što se potonja gubi za vrijeme trajanja igre Orfej 1,2,3, također varijabilnog elementa, u završnom dijelu predstave.
Sve u svemu, koprodukcija ZKM-a i Teatarhuset AvantGardena iz Norveške, idejni je uradak s puno potencijala, koji formalno i sadržajno otvara zanimljiva pitanja, kako za kazališnu praksu tako i za društveni kontekst u kojem je postavljena. Jedinstvena predstava i predstava koja ističe jedinstvenost kazališnog čina, Varijete Europa (Orfej) daje drugu dimenziju Orfejeva pogleda unatrag, naglašavajući važnost aktivnog stava pojedinca prema samome sebi. A razumijevanje i prihvaćanje kompleksnosti i oprečnosti unutar sebe, preduvjet je za razumijevanje svijeta, dakle Drugog i različitosti koje ono sa sobom donosi. Mehanizam širine i tolerancije prijeko potreban okolini u kojoj se nalazimo.
Objavljeno
Objavljeno
