Tema Zamislite prizor. Nasred scene pokretna konstrukcija sastavljena od madraca, šipaka, stepenica i mnoštvo njemačko-hrvatskih rječnika istih crno-žuto-crvenih korica. Filolog u meni se javlja: rječnici u prvom planu, predstava se, u najširem smislu, bavi potragom za značenjem, prevođenjem, (ne)razumijevanjem i sporazumijevanjem, tj. radi se o jeziku. Generično jeziva, turobna glazba svira. Malo previše generična. Svaki glumac i glumica imaju svoje mjesto na konstrukciji, svi su bosi osim jednog (očito protagonista). Čekaju da se publika smjesti i da predstava počne.
Your Love is King autora Espija Tomičića, premijerno izvedena 14. studenog, od samoga početka ne diše kao tipična Gavellina produkcija. Naprotiv, barem što se površinske estetike tiče, doima se kao iskorak u relativno neistražen teritorij za ovo institucionalno kazalište. Ipak, treba biti na oprezu kada kazališta s etabliranim estetskim okvirima pokušavaju proširiti horizonte. Uglavnom se radi o mehanizmima ptolemizacije, odnosno prilagođavanju postojećem, dominantnom estetskom i ideološkom stavu, a manje o pravoj kartezijanskoj revoluciji, tj. pokušaju da se gotovo autodestruktivno uzdrmaju sami temelji institucije.
Dramu Your Love is King pročitao sam prije nekoliko godina u jednom dahu. Bila je kratka i, činilo se, relevantna i razvikana u kontekstu lijevo-liberalnih nezavisnih kulturnih krugova u kojima sam se kretao (i krećem se i dalje u ograničenom kapacitetu). U monološkom obliku drama istražuje osjećaje lirskog subjekta, mladog queer intelektualca (Matija Gašpari) koji iz svoje sadašnje pozicije – pomalo nelagodno, a opet udobno smješten u neki “hipsterski kafić” ukrašen knjigama koje su poprimile boju kave jer ih nitko ne čita – nastoji artikulirati i verbalizirati ono što često, barem kako nam sugerira psihoanaliza, jezik ne može dohvatiti, tj. lokuse vlastitih formativnih trauma.
Temeljna trauma protagonistov je zastranjen odnos s majkom (Antonija Stanišić Šperanda) koji se temelji na sustavnom izostanku komunikacije i nemogućnosti da pronađu zajednički jezik koji bi im omogućio da premoste sve ono neizrecivo što ih opterećuje. U trenutku kad majka oboli od raka, njezin sin odlučuje ponovno uspostaviti neku vrstu dijaloga, koliko god ograničenog, ali ni ovaj posljednji pokušaj da zacijeli neke duboke rane ne uspijeva, već asocijativno uz sebe veže i druge traume ove obitelji brodolomaca i utopljenika, da se izrazim krležijanski. Njegov se otac (Sven Medvešek) nije borio samo s alkoholizmom, već je bio upleten i u mutna mafijaška posla koja su dovela do njegova ubojstva, dok je njegov brat (Domagoj Janković) kronični narkoman.
Događaji slijede krhku kronologiju, putujući pritom iz sadašnjosti u prošlost i natrag, pri čemu je teško pronaći čvrstu nit vodilju jer su asocijativne veze između događaja i likova snažnije od uzročno-posljedičnih. Režijski zadatak za Rajnu Racz i njezinog dramaturškog partnera Jana Sameka bio je, rekao bih, povezati rasutu struju svijesti, koju poezija najčešće podnosi bolje nego drama, u nešto “predstavljivo”, a da pritom ipak sačuvaju pukotine i praznine – sve ono neizrečeno – u Tomičićevu tekstu. Kako da, drugim riječima, ostvare ritam koji bi odgovarao autorovom poetičnom izričaju?
Ako Your Love Is King i na čemu inzistira, onda je to specifičan ritam čitanja, a onda i izvođenja: “Svaka riječ u novoj poruci / enter kao udah.” Autor sugerira da je ritam njegovih misli isprekidan, da svaki novi redak zahtijeva da se ispred i iza njega nalazi pauza. U tom pogledu, opkoračenje je svakako jedna od Tomičićevih omiljenih figura u pisanoj verziji drame. To jest, sintaksa rečenice prekida se na “neprirodnim” mjestima, da bi zakoračila u novi stih. U pisanom jeziku čini se kao školski pokušaj za dočaravanje ritma, “enter kao izdah”.
U predstavi se čini da glumci u početku žele oponašati (nedosljedan) ritam tog opkoračenja. Laura Kaliger, koja tumači ženski alter ego transrodnog protagonista, njegovu animu, negdašnje “ja” koje ga progoni tijekom i nakon tranzicije (ili pak njegovo predtranzicijsko “ja” kako ga majka želi vidjeti), otvara predstavu začudnim, gotovo robotskim tonom. Pauze između sintaktičkih jedinica neprirodne su, baš kao u porukama. Možda je ovo trebala biti redateljska taktika kako bi se u publici izazvalo “očuđenje” i “distanca” od prikazanih događaja, distanca analogna otuđenju koje postoji među likovima. Ipak, s obzirom da su tijekom predstave glumci odustali od ovog bizarnog skandiranja u taktu WhatsAppa, čini se da je izvedbena nit vodilja ipak bila suživljavanje, empatija i katarza, a ne toliko očuđenje. U svakom slučaju, drago mi je da nisu nastavili u istom ključu jer bi bilo negledljivo.
Tomičićeve poetske partiture počinju poprimati malo prozaičniji izričaj, više nije svaka misao odvojena enterom, nego postoje čak i odlomci koje glumci uglavnom izvode ni više ni manje nego korektno. Zapravo, htio bih im predbaciti da su previše patetični, da su im emocije usiljene i kičaste, da je sve što govore dekorativno. Ali to ne bi bilo pošteno s obzirom na to da i sama režija opasno graniči sa sentimentalnim kičem. A opet, i režija palicu preuzima od teksta koji obiluje usiljenim pobuđivanjem osjećaja: “otkad sam saznao da umireš / zovem te mama / mama / mama” ili “godinama sam stvarao novoga sebe / udaljavao se od svega što vi jeste / a sad si ne mogu pomoći / ni vama / steže me u želucu jer znam da je sada kasno.”
Za Tomičićev tekst postoji divna riječ koju vjerojatno možemo pronaći u jednom od rječničkih rekvizita u predstavi, a na njemačkom glasi Schmalz odnosno schmalts na jidišu. Izvorno se radi o procesuiranoj masti peradi popularnoj u kuhinji aškenaskih Židova, a koja se u slengu koristi za umjetnički sadržaj koji je toliko sentimentalan da čovjek ima osjećaj da se guši u masti. Gledati Your Love Is King otprilike je kao da jedete topao čušpajz skuhan u nekom provincijalnom gnijezdu gdje još nije dopro glas da postoje pojave poput kolesterola i hipertenzije. Nekima je Tomičićev izričaj dirljiv. Neki pak, uključujući mene, teško probavljaju takvu usiljenu sentimentalnost u dramskim tekstovima i na sceni.
Glavni je režijski i dramaturški problem predstave, rekao bih, što puno manje stupa u dijalog s tekstualnim predloškom – umjesto da polemizira i pregovara, bez zadrške ga predstavlja scenskim elementima koji ni na koji način ne stvaraju dodatno značenje ili pružaju novi interpretativni uvid. Predstava time samo potencira jednu te istu patetiku Tomičićeva teksta i verbalnom motivu daje izlišnu vizualnu inačicu.
Primjerice, činjenicu da je protagonistov tata volio Jesenjina sada saznajemo i po tome što lik oca (Sven Medvešek) tijekom cijele predstave recitira pjesnikove stihove. To što je mama bacila “neku foru s Dinamom i navijanjem” dočarano je prizorom u kojem glumci_ice za vrijeme protagonistova monologa pjevaju navijačku pjesmu i plješću (ista se pjesma nekoliko puta ponavlja). Igre iz djetinjstva kojih se glavni lik prisjeća predstavljene su igrom s balonima. Projekcije na zidovima koje prate predstavu uglavnom doslovce samo pokažu prizore koje likovi opisuju.
Možda jedini rekviziti koji su iskorišteni na relativno zanimljiv način su rječnici koje sam spomenuo na početku. Umjesto da samo ukazuju na to da se majka liječi u Njemačkoj, oni zapravo sustavno ukazuju na temeljne probleme među likovima. Kada dvojica braće razgovaraju dok svaki od njih stoji na hrpi rječnika, sugerira se da se oni ne razumiju, da jedan drugoga ne mogu “prevesti” na razumljiv jezik, a da pritom nijedan od njih ne kaže izravno: “Ti i ja govorimo dva različita jezika i nikako da probijemo jezičnu barijeru.” Ovakvih je režijskih i dramaturških strategija kritično nedostajalo.
Dijelovi predstave kojima dominiraju koreografija i scenski pokret (Matea Bilosnić) te glazba (Marin Živković), djeluju nespretno, pomalo neuvježbano i estetski su nedopadljivi, kao da im je funkcija tek da razbiju ritmičku monotonost teksta, a da pritom ne ponude vizualni užitak kao kompenzaciju. Moguće je da im je cilj bio ukazati ne samo na velike problemske sklopove predstave, već i istaknuti naizgled beznačajne sitnice svakodnevice kojima likovi pokušavaju izbjeći ozbiljne razgovore, poput majčine usputne šale o Dinamu ili želje da pojede Kinder Milchschnitte. Svakako se čini da im je cilj da prikažu, da se tako izrazim, autorove “udahe” prije novog retka – trenutke koji nisu toliko predah koliko pokušaj da se obuhvati smisao onoga što je rečeno i/li onoga što slijedi. Iako je namjera opipljiva, realizacija nije sasvim uspješna jer joj nedostaje sugestivne snage i upečatljivosti.
Između ostalog, drama Your Love is King ima problem kojeg je i Tomičić potencijalno svjestan. Ona potkopava ne samo autorovu motivaciju za pisanje, nego i mogućnost da njezino kazališno uprizorenje s gledateljima_cama komunicira nešto više od razgovora s psihologom ili nešto što nije samoopravdanje pisca: “Gadim se sam sebi / vlastita majka mi piše o svojoj bolesti / a ja razmišljam o literaturi.” Drugim riječima, protagonist i/li autor ne pristupa sasvim lagano ovom procesu samoispisivanja, kao da u njemu postoji nešto sebično jer “što on zna o tome dok piše ovo kraj mora”. Ova se retorička strategija često pojavljuje u autofikciji – potreba da se na neki način etički, politički ili terapijski opravda pisanje o drugima kao čin pisanja o sebi i vlastitoj traumi. Jer zaista, mnogi su ovakvi tekstovi licemjerni vampirizam (“bez dozvole ispisujem njihove živote”).
Razgovarajući s kolegicom dok smo izlazili iz Gavelle, rekla mi je: “Ako već pišeš dramu o tome kako su ti svi sve skrivili, at least own up to it, zašto pravdati taj čin?“ (Njoj se, međutim, tekst sviđa jer voli self-victimizing.) Evo što Tomičić na kraju zaključuje: “pišem o tebi / jer si me ti naučila / da se tome naučim sam.” Nekima je ovo možda dirljivo i katarzično jer zvuči sentenciozno i poetično, ali ja kolutam očima, jer istom retoričkom strategijom volimo gaslightati sami sebe u stvarnom životu (“Svjestan sam, pa je u redu.”). Srećom, većina ljudi o tome ne piše drame.
Još jedna skrivena postavka teksta Your Love Is King tiče se, da se tako izrazim, filozofije (ili etike) obitelji koju zastupa. Prema toj postavci, pokušaj spašavanja i zacjeljivanja obiteljskog nukleusa predstavljen je kao hvalevrijedna i plemenita težnja, nešto što nas sve povezuje. Kao da, nakon svih mogućih dekonstrukcija ideje konvencionalne, heteronormativne, patrijarhalne obitelji i dalje imamo potrebu romantizirati ovaj tip zajednice, čak i onda kada se očigledno radi o nadasve toksičnom miljeu. Podtekst predstave također zrači istom reakcionarnom liberalnom truleži – idejom da smo svi mi isti i tražimo iste stvari.
Možda su zato institucionalna kazališta u posljednje vrijeme tako spremno prihvatila Tomičićeve drame, jer im pH vrijednost iznosi ravno 7 i svi mogu njome oprati ruke bez rizika od osipa. Tomičićeva drama istovremeno kritizira konstituciju protagonistove obitelji, ali i iskazuje želju da toj obitelji pripada, a čini mi se da autor slične sklonosti pokazuje i u nekim drugim tekstovima, primjerice u nagrađivanom Ti si prvi hrabar – o “dečkima s kvarta” koji su istovremeno predmet kritike i neke vrste, meni neshvatljivog, divljenja i/li poštovanja.
Koliko god da pokušao iznaći makar jednu izrazito pozitivnu točku koju bih mogao alatima retoričke manipulacije tako elaborirati da ostavim dojam da mi se predstava svidjela, ili da je barem koliko-toliko važna jer se dotiče društveno osjetljivih tema (inače omiljena kritičarska strategija) – nekako mi ne polazi od ruke. Možda i nije loše da sam, diskusije radi, preuzeo ulogu đavoljeg advokata i istražio koliko ova predstava kao i tekst, više afirmira i malo modificira status quo nego što ga dubinski promišlja.
Objavljeno
