Kritika Kad sam ovog ljeta krenula na more, sve se zakompliciralo. Mjesto odmora ispalo je ne neko drugo, nego neko treće i konfigurirano zahtjevima tržišta, tj. ljetovanjem kod jednih roditelja dok ne osjetiš da bi po vlastito psihičko zdravlje bilo dobro prijeći kod drugih. Kad sam se vratila doma dio je biljaka uvenuo, iako sam dogovorila redovito zalijevanje. Ali one nisu presahnule na mojim prozorima jer nije bilo dovoljno vode, nego jer nije bilo mene i nužne i svakodnevne simbioze koju neke biljke zahtijevaju. Svemu su ovome prethodili intenzivni dogovori, pregovori, makinacije i prekrajanja. Dok sam se spremala na odmor, obećala sam sebi kao i prethodnih godina prije, da od njega treba odustati, ostati u Zagrebu i jednostavno priznati da više ne ide. Ni s jednog se ljetovanja zadnjih deset godina nisam vratila odmorena, a ni na njega krenula tako raspoložena. Ljeto je postalo gnjavaža, dodatni posao. Odmore su preuzeli neki drugi odmori, poput planiranih putovanja u inozemstvo, ali ljeto nije preuzelo ništa.
Možda me je zato posebno dotakla uvodna scena u monodrami Frutti di mare, autorskom projektu Ivane Krizmanić i Nikoline Rafaj u Teatru &TD, kad Ivana iz ležećeg mrmora na kauču prijeđe u pokušaje organizacije vlastita ljetovanja ili kontroliranja situacija koje su se neminovno otele kontroli. Poput gđe Brankice koja dan prije putovanja povisuje cijenu smještaja za petnaest eura po noći, majke koja u stilu penzionerke egzibicionistkinje hoda po zvizdanu i kolabira, ili prijatelja Davora koji očito nije sklon konkretnim dogovorima, pa je i onaj oko zalijevanja biljaka takav kao da se od njega utjeruju dugovi, a ne iskaz nekog čina zajedništva. Ti razgovori postaju sve repetitivniji te stoga i napetiji, i služe istovremeno kao pozicioniranje junakinje i skiciranje vremena u kojem ona živi. Neminovan je tako katapult u trop bolje prošlosti i prisjećanja sjajnih prijašnjih godina u kojima se za stvarima čeznulo, a onda posljedično u njima i – uživalo. Što se dogodilo da više nije tako? Predstava je dramaturški i postavljena kao niz pomno osmišljenih prizora uz čiju pomoć pokušavamo doći do odgovora na to pitanje. Nužno je zato krenuti otpočetka.
Junakinja koju gledamo u kasnim je četrdesetima, živi sama, i sama ide na ljetovanje koje bi trebalo biti plod tekućeg rada (ona sve radi sama, ona je i na kazališnim daskama – sama). To je nimalo suptilna metafora i referenca na kapitalistički diskurz promatranja odmora kao nečeg što je ili ekonomska aktivnost koja pridonosi potrošnji i ravna se prema tržištu te od (kulturnih) radnika i radnica traži da na odmor odu kako bi se što spremniji i odmorniji vratili na posao, ili da tijekom odmora performiraju određene aspekte užitka, iako ih zapravo nema. Sve je mučno: ležanje pod suncem ne pruža užitak kad znaš da ti majka pod tim istim suncem pati, spavanje u buksi gđe Brankice ne predstavlja užitak jer traži dodatne prihode koje junakinja nema, hidriranje vodom s izvora krških rijeka u priobalju nema smisla kad znaš da ti biljke upravo skapavaju.
Nostalgija se ovdje aktivira kao, kako lijepo junakinja kaže na kraju predstave za prošlost, “jedina strana zemlja u koju možeš otići bez putovnice”. Dodala bih, i bez novca. Junakinju, putem dnevničkih zapisa, sjećanje vodi u jedno davno ljeto osamdesetih u Savudriji u njezinim ranim tinejdžerskim godinama, mjesto koje je baš lijepo, kroz rakurs tinejdžerice, opisano kao mjesto žudnje. Ona je noć prije toliko uzbuđena od odlaska da ne može zaspati! Takva jukstapozicija s uvodnom scenom ne može proći nezapaženo i na njoj je većim dijelom građen intenzitet nostalgije s kojim se junakinja nosi, te razlike na liniji djevojaštvo-zrela životna dob.
U tom je kontekstu djevojaštvo puno slobode, i taj je prostor slobode dekadentni socijalizam obilježen svim prvim stvarima. Prvim ljubavima, prvim uživljavanjem u pop-muziku preko sestrinih ploča (Madonna, Michael Jackson, Ultravox…), i stvaranjem vlastitog djevojačkog soundtracka, blockbuster filmova poput Indiane Jonesa, E.T.-ja, Ratova zvijezda… I meni možda najzanimljivijim: prvim jedenjem čokolade iz kante za smeće, odbačene od strane dobrostojeće kolegice iz razreda. I to ne bilo koje čokolade nego Milke, koja je junakinji bila nedostižna, a paradoksalno, za strano se tržište bila proizvodila u tvornici Kraš. Jedna kratka scena koja je ocrtala neke ipak postojeće klasne razlike, pa i prostor slobode u ideološkom smislu.
Predstava, doduše, ne isklizava u društveni komentar dvaju političkih uređenja u koja bi se ovlaš mogla smjestiti dva pola predstave, sadašnjost u (društveno neodrživu) kapitalizmu i prošlost u (dekadentnom) socijalizmu, jer joj to u osnovi i nije cilj. Cilj ostvaruje u svom nepretencioznom feminističkom potencijalu nostalgije i unutarnjoj borbi s osjećajem vlastite vrijednosti i svrhe. Pa tako i preispisuje i gura u stranu sada dobro uspostavljen trop pogleda na osamdesete iz muškog rakursa, gdje se jahalo po Novome valu konstruirajući razne maskulinitete i verzije rokerske i kul prošlosti opet i opet i opet… Ovdje autorice to ne zanima i zaboga, kako je to dobrodošlo! Junakinji su njezine pretkinje rekle, čuje ih onda i danas (!) da su se one za nju naprale i načistile i da ona, parafraziram, može ići osvojiti svijet. Ali kako osvojiti svijet, postići svoju svrhu, ako smo udaljeni od (intenzivnih) osjećaja poput želje, žudnje, strasti? Što smo ako ne možemo osjetiti stvari na način na koji smo ih osjećali prvi put kad je sve bilo pitanje života ili smrti? Jedini osjećaj dovoljno jak da izazove ikakvo unutarnje poniranje onaj je osjećaj nostalgije. On trga i vrijeme i prostor tako jako da od njega može nastati predstava.
Na temi nostosa, ponekad mi se čini i vjerojatno je tako, leži suvremena zapadna književnost, ali češće iz muškog nego ženskog rakursa. I na pamet mi, na prvu, pada jedan po intenzitetu jednak prodor nostalgije, onaj kad Dorothyjna čežnja za domom tornadom počisti Kanzas i nju prebaci u Oz u slavnom Čarobnjaku iz Oza. No, ovdje Ivana Krizmanić i Nikolina Rafaj koriste sjećanje na prošlost kao nešto jednostavniju, ali jednako efektnu metodu “putovanja u zemlju čudesa”. Prošlost tako postaje prostor igranja kroz izvedbu omiljenih pop songova, imitiranja scena iz filmova, prisjećanja na školovanje, ljetovanje, kako smo razvijali ljubav prema nečem što je s nama ostalo za čitav život kroz čitanje dnevničkih zapisa. I čitav taj svijet Ivana Krizmanić nosi kroz svoju glumačku izvedbu kojoj ni u ovoj predstavi, a ni inače, nema puno konkurencije.
I baš zbog teme nostosa, koja je uvijek tako fatalna, teška, uzbudljiva i luda, i koja je u ovom slučaju smještena u jednu malu monodramu, osobno bih voljela da je intenzitet teksta jednak intenzitetu osjećaja nostalgije, i da se po njemu samo mrvu više dubilo. Bilo je za to prostora, u npr., trenucima kad bi Ivana zaustavljala izvedbu da bi nam dočarala tko su bile pop-figure o kojima govori ili da nam ukaže na njihov sunovrat u sadašnjosti (jer “svakog dostigne njegova biografija”, pogotovo Michaela Jacksona). Taj mi se dio učinio kao fusnota kojoj tamo nije nužno mjesto, iako joj je funkcija jasna – da dočara njihov značaj u življenom vremenu i da ogradi junakinju od njihovih nimalo sjajnih privatnih života. Te biografije danas većinom čitamo kao činjenice, a od činjenica nikako da dođemo do suspenzije daha, kao što se dogodi kad na samome kraju kad se nostalgija eksplicitno uvodi kao tema u predstavu i kad se opisuje njezino stromoglavljenje sa švicarskih ratnih brda dalje u svijet.
Tu gdje tekst malo bježi od vlastite težine, odlično sjeda scenski pokret Eme Crnić. Ivana bez problema može tijelom dočarati tragičnost Ultravoxove pjesme Vienna i iznijeti na scenu prizore koje konfabulira kao ljubavi željna tinejdžerica. Ili tek jednim potezom ruke u nonšalantnom dvokoraku preko pozornice dočarati kako je na mjestima nekadašnjih kvartovskih kućica izrasla zgrada, a u tom se trenutku zbilja činilo kao da zgrada izrasta iz samog drvenog poda Polukružne.
Ali moju stvarno sitničavu primjedbu na stranu, bravo!
ObjavljenoObjavljeno
