Ples za pamćenje

Arhiv je jedna od značajnih tema suvremene umjetnosti. Grozničav impuls za arhiviranjem posebice je prisutan u desetljeću obilježenom proliferacijom društvenih mreža, koje donose vlastiti tip neprestanog autoarhiviranja i samoizlaganja (pics or it didn’t happen!). Sve je više arhiva, ideja toga što sve arhiv može i treba biti sve se dalje širi, a broj teorijskih i umjetničkih istraživanja arhiva raste. Na Kulturpunktu se, primjerice, već pisalo o community arhivima koji nastaju odozdo, o queer arhivima i umjetničkim intervencijama. Izvaninstitucionalna kultura u Hrvatskoj također proizvodi instancu koju bismo mogli nazvati arhivom zajednice – Centar za dokumentiranje nezavisne kulture. Međutim, u eri arhiviranja, koja se poklapa s erom performansa, poseban problem postavlja dokumentiranje i arhiviranje izvedbenih umjetnosti: performansa, kazališta, plesa.

Najprije se javlja problem tehničke prirode: na koji način zabilježiti sve elemente izvedbe? Video, fotografija i tekst mogu tek djelomično poslužiti kako bi predstavili određenu situaciju, no ako se prisjetimo da je upravo nepostojanost ona distinktivna odlika izvedbenih umjetnosti, do te mjere da ona nastaje u nestajanju, čime zabilježiti tu efemernost? I koju izvedbu uopće zabilježiti? Izvedba nužno nastaje pred i s publikom, tako da je u svakoj svojoj iteraciji zapravo drugačija. Kako donijeti odluku koji događaj izvedbe treba dokumentirati, što je pritom dio same jezgre i ideje performansa, a što je slučajnost tehničke naravi? Rijetko će se dogoditi da se netko potrudi zabilježiti miris spaljene prašine s reflektora koji je predugo u pogonu, za razliku od mirisa cigarete koju umjetnik pali na pozornici – no zar se time ne bilježi lažna, tipizirana i pročišćena slika, koja nikada nije postojala? Je li umjetnička intencija dovoljan kriterij za dokumentiranje? Druga, teorijska grupa pitanja – iako ni “tehničke” teme, naravno, ne postoje izvan teorije – još je zamršenije. Zašto bilježiti? Čemu arhiv izvedbe uopće služi? Kako misliti arhiv, s obzirom na to činjenicu da još od Derride govorimo o njegovoj dvostrukoj ulozi: arhiv ne samo da dokumentira, nego i konstruira ono što čuva – što je onda taj novi subjekt arhiva?

Kroz izložbu 15 godina plesa za budućnost: izvedba arhiva koja je mjesec dana (od 7. rujna do 7. listopada) bila otvorena u Karlovcu, Nives Sertić se vrlo smjelo i promišljeno uključila u ovu raspravu. Ona se ne samo dotaknula važnih pitanja, nego je, kako to kaže i u svom artist statementu koji prati izložbu, ponudila i moguće odgovore. Sertić je multimedijalna umjetnica, prvenstveno orijentirana na videoumjetnost i performans, a materijal s kojim radi u sklopu ove izložbe i osobno joj je blizak: radi se o arhivu udruge F.R.E.E. D.A.N.C.E. (Centar za plesnu i izvedbenu umjetnost) iz Karlovca, na čijim je projektima i ranije surađivala. Povodom petnaeste godišnjice Centra umjetnica je materijal iz arhiva odlučila interpretirati i ponuditi kao polaznu točku novog izvedbenog ciklusa. Na izložbi su ponuđeni klasični arhivski materijali – fotografije izvedenih plesnih predstava, opisi projekata, uključno s popisom suradnika i sponzora, popis svih produkcija u petnaest godina postojanja, dio biblioteke i medijateke Centra – ali i objekti iz predstava, koji otvaraju mogućnost nove izvedbe, što i jest osnovna namjera umjetnice (“Zaplešite arhiv!”, ona poziva na kraju uvodnog teksta izložbe, kako na zidu na jednom od panela, tako i u popratnoj brošuri).

Prostor male karlovačke galerije ispunjen je tako viskom, okvirom za slike, redovima stolaca okrenutim jedni prema drugima: objektima koji su služili kao okosnica plesnih predstava u produkciji udruge, najčešće pod kreativnim vodstvom Melite Spahić Bezjak. Neki su od njih autentični, neki nisu – tema koja zaslužuje vlastiti tekst – no svaki je zamišljen kao objekt s kojim publika dolazi u kontakt i koji na licu mjesta može iskoristiti za vlastitu izvedbenu improvizaciju. Svaki je objekt popraćen velikim panelom na kojemu se nalaze arhivski materijali – fotografije i podaci o predstavi; slijedi dio koji predstavlja sam objekt – konkretne informacije o predmetu, ali i prijedlog za njegovo korištenje, a naposlijetku je ostavljen i prostor na kojem posjetitelji mogu dopisati svoje prijedloge za korištenje objekta. Primjerice, na plakatu uz prazan drveni okvir vezan za predstavu Memories for the future iz 2012. godine čitamo da je to predmet koji je korišten u kombinaciji s tijelima plesača kako bi stavio “fokus na plesnu neverbalnu komunikaciju, ali i doživljaj memorijskih trenutaka koje život piše”, dok kao prijedlog za korištenje objekta daje upute: “Stajati ispred okvira. Na trenutak zatvoriti oči, prisjetiti se vlastitih sjećanja i pogledom ispred okvira polaganim otvaranjem pogleda pokušati vizualizirati vlastita i kolektivna sjećanja i memorije posebnih trenutaka. Ili: zanjihati okvir, probuditi maštu u sebi i stvoriti svoj vlastiti doživljaj okvira. Ili….”

Nudeći niz interpretativnih mogućnosti, uz otvoren poziv za upisivanje novih, Sertić objekte tretira kao labavi notni zapis, temu za improvizaciju. Takav postupak doslovno interpretira Derridinu tezu o arhivu kao ne samo čuvaru, već i proizvođaču materijala. Arhiv postaje poticaj za novu izvedbu, dok prazan prostor papira iza objekta ostavlja mogućnost da se istovremeno već i arhivira, i to ne samo fizička izvedba s objektom u prostoru (ova se bilježila time-lapse tehnikom kroz cijeli mjesec trajanja izložbe), već i potencijalna ideja izvedbe. Predmetom arhiva time postaju ne samo prošle, već i buduće ili potencijalne izvedbe, arhivirane prije no što su se dogodile (neke od njih možda se niti neće dogoditi). Ovaj pristup evocira i još jedno važno područje usko vezano uz pitanje arhiviranja izvedbene umjetnosti: utjelovljenost pamćenja.

Kognitivna teorija odavno je prokazala ideju da su kognitivni procesi (time i pamćenje) zatvoreni u glavu, postavljajući tezu kako se oni osim u mozgu odvijaju i u tijelu, ali i izvan njega, u okolišu. U svom poznatom tekstu Andy Clark i David Chalmers idu toliko daleko da tvrde da nema apsolutno nikakve razlike pronalazimo li informaciju koja nam treba (primjerice adresu muzeja) u svom pamćenju ili na stranici bilježnice: ako se u bilježnicu (ili, recimo, u smartphone) pouzdajemo, ona se može smatrati dijelom našeg proširenog uma. Ideja utjelovljenog sjećanja možda nam je intuitivnija: navikli smo da naše tijelo pamti pokrete koje svjesno ne bismo mogli reproducirati, ili da reagira na podražaje za koje svjesno ne pamtimo da smo ih ranije iskusili. Kada govorimo o arhiviranju izvedbe, zapravo govorimo o arhiviranju njenog pamćenja – što nije slučaj kod arhiviranja dokumenta ili umjetničke fotografije.

Potpuna reprodukcija pamćenja izvedbe (nedosanjani san studenata izvedbenih umjetnosti!) nemoguća je, među ostalim upravo zato što joj nedostaje tjelesni aspekt – ono što Diana Taylor naziva repertoarom i kontrastira s arhivom, koji podrazumijeva opipljive ostatke izvedbe. Sertić kroz arhiv traži način da pristupi repertoaru: nudi nam izvedbenu improvizaciju s arhivskim predmetom. Svaki taj predmet, posebice onda kad se nađe uparen s tekstovima i fotografijama na zidovima koji nude primjere izvedbenog korištenja, u sebi već sadrži određene elemente (kolektivnog) pamćenja, dok naša improvizacija donosi tjelesni aspekt. “Repertoar” je pritom, naravno, pamćenje vlastite improvizacije, ne i “autentične” izvedbe, no kognitivna teorija nam i ovdje nudi koristan uvid: svako je sjećanje zapravo pamćenje posljednjeg sjećanja, naše kognitivne improvizacije i interpretacije, a ne izvornog događaja. Izvedba arhiva utoliko opredmećuje i kognitivni proces, te tako zatvara krug istraživanja efemernosti izvedbe, arhiva i samog pamćenja.

Na kraju teksta valja reći da je izložba je postavljena u Galeriji Zilik, maloj galeriji u Radićevoj ulici u Karlovcu, mjestu koje je također naelektrizirano pitanjima prolaznosti i memorije. Karlovac je paradigmatski primjer hrvatske provincije – mjesto kroz koje svi prođu, a rijetko tko stane, koje u potrazi za poslom napuštaju mnogi, a rijetki se u njega vraćaju. U takvoj, gotovo sablasnoj atmosferi opustošene provincije ovakva izložba mi je na prvu djelovala unheimlich, no možda sam je tako osjećala stoga što posljednjih sedamnaest godina – dvije godine duže nego što postoji F.R.E.E. D.A.N.C.E. – ne živim u Karlovcu, pa sam na grad i ne htijući gledala gotovo kolonizatirskim pogledom centra. Ispod oronulih fasada i pustih ulica Karlovac ima itekako važnu i živu kulturnu produkciju: Izvedba arhiva čini samo dio tog tkiva. Ova izložba, kao i same plesne produkcije Centra, nije tek dobra za provinciju – ona i na puno širem planu predstavlja vrijedan umjetnički događaj.