Kritika U karlovačkoj Galeriji Zilik održana je javna akcija prikupljanja eksponata karlovačke industrijske baštine u svrhu dokumentiranja i nadopunjavanja baze Virtualnog muzeja karlovačke industrije. Kustoski desk Virtualnog muzeja održan u Galeriji posjetiteljima je omogućio razgledavanje dijela postava muzeja te direktno sudjelovanje u prikupljanju novih eksponata. Građani su bili pozvani donijeti predmete iz vlastitih kolekcija koji su zatim dokumentirani i uvedeni u muzejsku bazu. Osim razgledavanja izložbenog postava, posjetitelji su tako i sami mogli sudjelovati u prikupljanju, bilježenju, dokumentiranju i objavljivanju prikupljenih informacija.
Ovo je bila samo jedna u nizu akcija održanih u sklopu projekta Virtualnog muzeja koji je Gradski muzej Karlovac osnovao 2014. godine. Od tada je u katalog muzeja uvrštena građa petnaestak privatnih vlasnika i tri organizacije koje posjeduju relevantnu građu, kao što je primjerice Gradski vodovod ili Hrvatski muzej medicine i farmacije. Neki su predmeti uvršteni u muzejske zbirke, a neki su samo dokumentirani i objavljeni.
“Potreba za boljom komunikacijom s korisnicima navela me da promislim o nekim drukčijim ili novim modelima rada”, ističe kustos muzeja Igor Čulig. Na tom tragu prošle je godine organiziran foto-safari na više lokaliteta u Karlovcu i Dugoj Resi iz čega je proizašao niz fotografija industrijskog kulturno-povijesnog krajolika. Također su provedeni projekti u suradnji s karlovačkom Mješovito-industrijskom školom i Srednjom školom u Dugoj Resi, gdje se podučava fotografija i dizajn. Ovogodišnji Kustoski desk organiziran je u partnerstvu s udrugom KA-Matrix, a čini se kako je svojevrsni pokretni ured virtualnog muzeja dobro prihvaćen jer se ljudi koji su zapazili akciju javljaju i nakon njezinog završetka, šaljući predmete od kojih će neki biti i uvršteni u zbirke. Kustoski desk način je rada s kolekcionarima i imateljima građe u realnom prostoru gdje privatni vlasnici mogu donijeti svoje predmete, izložiti ih, pripovijedati o njima i o svojem iskustvu, a istovremeno je i izložba u nastajanju. “Razmišljamo o tome da ponovimo tu akciju u dogledno vrijeme”, dodaje Čulig.
Ideja Virtualnog muzeja proizašla je prvenstveno iz potrebe da se u virtualnoj sferi prevladaju fizička ograničenja u prikupljanju i prezentaciji artefakata. “Za prikupljanje krupnih predmeta kao što su primjerice strojevi, bila bi potrebna golema fizička infrastruktura, što znači da katkad moramo dokumentirati umjesto prikupljati kako bismo uopće sačuvali sjećanje na neke forme materijalne kulture i uvrstili ih u muzejsku kuću sjećanja“, pojašnjava Čulig. On je mišljenja da virtualne muzeje treba shvatiti kao odličan alat za kontekstualizaciju i prezentaciju muzejske građe, no da istovremeno takvi projekti ne mogu biti razlog za odustajanje od prikupljanja.
“Odnos realnog i fizičkog prostora nipošto nije jednosmjeran, zapravo se često pogrešno percipira”, ističe kustos. “Istina je da neke stvari nestaju u fizičkom prostoru pa se čini da opstaju samo kao sjećanje odnosno dokument. No u virtualnom prostoru se artikuliraju ideje odnosno intervencije u realnom urbanom okružju. Da skratim, svi bismo željeli da postoji barem još neki izlog virtualnog muzeja gdje se mogu vidjeti fizički predmeti, a možda i kakav muzejski prostor”, zaključuje.
Deindustrijalizacija, gašenje industrijskih pogona i procesa rada, kako u razvijenim ekonomijama Zapada, tako i u postsocijalističkim zemljama, utječu na potrebu bilježenja i konzerviranja postojećeg znanja i materijalnih dokaza nekadašnje industrijske proizvodnje, ali i njenu svojevrsnu romantizaciju. Generacije koje danas istražuju industrijsko nasljeđe svojih zajednica često idealiziraju procese u kojima nikad nisu sudjelovali, dok se industrijska baština svodi na razinu fetiša. Slično opisuje i Čulig koji kaže kako je unatoč tome što je industrija bila egzistencijalno vrlo važna, a u nekim razdobljima i izvor lokalnog ponosa, većina je – i u razdoblju kada je industrija bila jaka – radnički život osjećala kao teret, osjećali su da imaju pravo na nešto bolje, kritizirali su ondašnju tehničku i upravnu elitu. No i to je dio svojevrsnog identiteta grada. Istraživanju industrijske baštine stoga treba pristupati oprezno i cjelovito, a umjesto na sentimentalnim osjećajima, trebalo bi se temeljiti na stvarnim potrebama zajednice i povijesnog bilježenja jednog razdoblja. Čulig tako spominje da se u razgovorima s korisnicima muzeja, pogotovo onim starijim, često ponavlja isti nesporazum: “Naime, nije im baš uvjerljiva moja tvrdnja da je industrija neka vrsta kulturne pojave. U njihovo vrijeme, kulturni život je počinjao tek u slobodno vrijeme, kada si došao s posla i ‘kulturno se uzdizao’. A ja želim sve prevesti na područje kulture: ne samo dizajn industrijskih predmeta već i radno okružje tvornice te, naposljetku, radničko iskustvo”.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
