Pati, bejbe, pati

Ni nakon dvije sezone autori serije The Handmaid's Tale nisu pokazali sposobnost za išta više od toga da njenu glavnu junakinju izlažu groznom zlostavljanju i ponižavanju.

handmaid_630 FOTO: IMDb

The Handmaid’s Tale, TV serije

U duši sam kontraš. Imam svoje čvrsto izgrađene i postojane stavove o koječemu, da, ali ako osoba X u ležernom razgovoru iznese neki stav blizak ili čak gotovo istovjetan mojem, ja ću na to uzvratiti: “Pa dobro, da, moglo bi se i tako reći, ALI…” Ako bi pak osoba Y iznijela neki potpuno suprotan stav, ja bih na to vjerojatno ponudio odgovor kakav bi od riječi do riječi dala osoba X.

Malo što je toliko aktiviralo kontraša u meni kao rasprave o The Handmaid’s Tale. Kad god bi se netko žalio da distopijski prikaz teokracije Gilead u kojoj su žene lišene gotovo svih prava ne drži vodu, ja bih pomislio – pa dobro, praktički nijedna distopija ne drži vodu ako se dovoljno pomno sagleda; nije poanta u tome da se sazda stopostotno neoboriv fiktivni univerzum, nego da se pozabavimo jednim intrigantnim “a kako bi svijet izgledao da…?” scenarijem! I koga briga što su izgledi da bi se u Europi ili SAD moglo pojaviti nešto nalik Gileadu blizu nuli – ako serija inspirira gledatelj/ice da odlučnije stanu u obranu ženskih prava, pa to može biti samo dobra stvar, šta ne?

Ali isto tako bih, naravno, rekao da JEST bitno što nam se u stvarnosti ne sprema Gilead, u slučaju da bi taj argument potegnuo netko od zagriženih fanova serije – onih sa spikom a la “The Handmaid’s Tale = ono što želi Željka Markić“, jer… Da, točno jest da stečena prava ostaju ugrožena i da će ih trebati nastaviti budno braniti. I jest da je uz ovakvu globalnu razgranatost i koordiniranost obiteljaških pokreta često teško pobjeći osjećaju da se nalazimo u posebno gadnom stadiju te borbe, ali…

Pa, stečena ženska prava su bila ugrožena i u osamdesetima – time je, uostalom, i bila nadahnuta knjiga Margaret Atwood po kojoj je serija snimljena, knjiga koja pokazuje kako bi to izgledalo kada bi doista postojeći stavovi prema ženama i doista postojeći načini na koje se žene izrabljuje i potlačuje izgledali kada bi se u potpunosti primijenili u praksi… A opet, kao što možemo vidjeti, ni 30 godina kasnije na zapadu ipak ne živimo u nekom gileadovskom paklu. Okej, da, nađe se tu nadrkanih istočnoeuropskih državica koje su jedan autoritarni režim zamijenile drugim pa znaju ličiti na proto-Gileade, ali isto tako imamo, naprimjer, i jednu Irsku (ej ono, famoznu KATOLIČKU IRSKU!!!) koja sad, eto, legalizira pobačaj: borba za ženska i ina ljudska prava bila je i ostala mukotrpan povuci-potegni proces u kojem stvari katkad idu u pravom, katkad u krivom smjeru, ali ne znam baš koliko realno ima argumenata da bismo sad rezolutno mogli reći bilo da srljamo u distopiju ili da hrlimo u utopiju.

A ako ostavimo po strani teokratske aspekte Gileada (koji svakako djeluju poput obiteljaškog vlažnog sna), jedina iole relevantna aktualna ideologija koja zagovara seksualno porobljavanje žena u maniri The Handmaid’s Tale je, koliko ja vidim, ona… incela? Ilitiga agresivnih internetskih nejeba čije političko djelovanje ne seže dalje od izoliranih terorističkih pokolja? Naravno da ne želim umanjivati jezivost terorističkih napada Elliota Rodgera i Aleka Minassiana, i naravno da trebamo dići glas protiv svakog pokušaja etabliranih intelektualnih figura da legitimiziraju temeljne elemente ideologije incela – ali inceli su toliko rubna, apsurdna i redikulozna pojava da je teško zamisliti da bi se mogli usidriti u mainstreamu ma i da se javni diskurs još sto puta poglupi.

A one koji u The Handmaid’s Tale vide poprilično zamislivu potencijalnu nam budućnost bih sada zamolio da odvoje dvije minute i pogledaju foršpan za God’s Not Dead 2, jedan od brojnih recentnih američkih kršćanskih filmova (ili, kako to oni sada nazivaju, faith-based filmova).

Jeste pogledali? Okej, možemo onda dalje.

Vjerujem da je velika većina vas koji ovo čitate na lijevoj strani političkog spektra, kao i uostalom ja, ili barem nije na desnoj… Dakle, upravo mi smo oni što navodno zagorčavaju život pobožnim junacima God’s Not Dead. I sigurno ste tezu filma da je naš endgame zabrana kršćanstva doživjeli kao komično histeriziranje – i normalno da jeste kad i jest komično histeriziranje…

ALI, istovremeno u propagandi filma i ima pokoje zrno istine! Jer, u redu, ne želimo iskorijeniti kršćanstvo općenito – ali ga definitivno želimo iskorijeniti iz škola, i definitivno želimo sekularnu državu s institucijama koje će se Biblija ticati koliko i lanjski snijeg. A slična je stvar i s The Handmaid’s Tale: ta distopija jest mashup niza različitih, više ili manje ekstremnih desničarskih snatrenja kojima je zajedničko da žele žene u podređenom društvenom položaju, ali je Gilead u totalu nešto što, uvjeren sam, nitko od njih ne bi uistinu želio (inceli su, kao što rekoh, vjerojatno najbliži tome – ali bi čak i njima bogobojaznost projekta kronično išla na onu stvar).

Pa eto, uzmite samo u obzir mogućnost da kako vama izgleda God’s Not Dead – upravo tako i mnogima na desnici zasigurno izgleda The Handmaid’s Tale? I da možda, mooožda… i nisu posve u krivu ako će seriju otpisati kao napadni agit-prop?

Netko bi me sada mogao priupitati zašto uopće gledam seriju ako tako mislim o njoj, na što bih ja uzvratio protupitanjem: pa, zašto uopće bilo tko od nas gleda ovu seriju? Što uopće izvlačimo iz serije toliko ustrajno, sadistički posvećene mučenju svoje protagonistice, a zatim i svih ostalih žena u seriji? Kakvo zadovoljstvo nalazimo u tome? Jer ne bi gledali da ne nalazimo bar nekakvo zadovoljstvo.

Prva sezona je bila vrhunski komad spekulativne fikcije – koliko fantastično odglumljena i snimljena i režirana, toliko i duboko mučna i uznemirujuća. Navela nas je da razmišljamo o svijetu oko nas i o svemu u što ne želimo da se pretvori. S težinom u želucu smo proživljavali sve patnje June, to jest sluškinje Offred, ali je i bodrili u svakom njezinom malom trijumfu. Došlo nam je da gađamo televizor svaki put kad bi zapovjednik Waterford opravdavao svoje postupke i da mu vičemo “pa je li ti sebe čuješ, ti SILUJEŠ ŽENU KOJU SI ZAROBIO U SVOJOJ KUĆI, JESI TI JEBENO NORMALAN?!?”. Želio sam dočekati trenutak kada ću vidjeti glave zapovjednika Waterforda i tetke Lydije i svih njihovih istomišljenika na kolcu.

No prva sezona je ujedno i iscrpila manje-više sav materijal iz knjige, a kako je serija bila obnovljena za drugu sezonu, slijedilo je pitanje – kako dalje? Pa, ispostavilo se da tako što će prvih par epizoda nove sezone držati June u limbu između užasa Gileada i utočišta u Kanadi, limbu u kojem serija ujedno nije znala što bi sa sobom i sa svojim likovima, a onda – opet sve po starom. Kao da nismo već dovoljno utvrdili kako su zapovjednik Waterford i tetka Lydia odvratno zli ljudi, kao da nas nije već dovoljno prestravio teror koji provode nad sluškinjama.

Druga sezona The Handmaid’s Tale nije ponudila nikakvu bitnu novu poruku, nije donijela ništa novo izuzev nekoliko paralela u flashbackovima s Trumpovom Amerikom, razvoja lika Waterfordove supruge Serene (čiju glavu, svejedno, također želim vidjeti na kolcu), te nekoliko usputnih bljeskova kako bi serija mogla izgledati kada bi više prikazala Gilead izvan imanja Waterfordovih – Gilead kao totalitarno društvo u kojem svatko stalno živi u strahu od nekoga, pa i oni najmoćniji… No sezona je istovremeno i bila najmanje zanimljiva kada se u jedva dvije-tri početne epizode odmaknula od svoje već predobro utvrđene formule; serija još nije ni približno uvjerljivo demonstrirala kapacitet da funkcionira mimo nje, tako da mi se plan autora The Handmaid’s Tale da potraje cijelih deset sezona čini… potpuno sumanutim?

DESET SEZONA! A ni nakon dvije nisu pokazali da su sposobni za išta više od toga da Offred bude grozno zlostavljana i ponižavana, pa onda ima neki svoj mali zadovoljavajući trenutak prkosnog otpora, ali koja korist od toga kada odmah potom bude još gore zlostavljana… I tako ukrug i ukrug i ukrug, do te mjere da sam praktički prestao The Handmaid’s Tale doživljavati kao ozbiljnu, smislenu seriju – sada mi djeluje poput grand guignola kojem je jedini cilj da nas emotivno veže za svoje heroine samo zato da bi nas što više potreslo kada budu mučene na najjezivije moguće načine.

Pri čemu se posebno ističe hvaljena deseta epizoda The Last Ceremony, koja… ne znam. Kada u serijama poput Game of Thrones budu scene silovanja, cijeli internet se opravdano buni da njihovi muški showrunneri degutatno koriste silovanje kao prečac do gledateljskog šoka. Ali kada zato muški showrunner jedne ovakve serije posegne za istim prečacem, on dobiva propusnicu – ne za jedno, nego DVA mučno eksplicitna prikaza silovanja. U istoj epizodi. E pa, stari moj, ako su tebi potrebne dvije eksplicitne scene silovanja u jednoj epizodi da bi rekao što god imaš za reći – onda džabe tebi tvoj zanat, i džabe ti posao. Jer to je obično mrcvarenje gledateljstva. To je čisti sadizam, i ništa više.

Pa svakome od nas koji gledamo ostaje da se suočimo s pitanjem: zašto, dakle, gledamo ovu seriju? Da li možda u izrazima s kojima nerijetko biva kritizirana – misery porn, torture porn, persecution porn – leži ključ naših ne baš uvijek plemenitih gledateljskih pobuda? Ne znam. Nemam pojma zašto ovo više gledam. A nisam ni siguran hoću li nastaviti.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano