Na koncu protekle godine ispisujem zadnje retke u svojem dnevniku. Kao tinejdžerici nikada mi nije uspjelo ispuniti dnevnik, jer svaka bilježnica koju sam predodredila za tu svrhu završila bi istrgnutih stranica, prazna i posramljena. Ispisujući dnevnik zadnjih godinu i pol, osjetila sam olakšanje, pa i neku vrstu ponosa što sam u svoj život uvela rutinu koja mi pomaže i koje se čvrsto držim. Nakon nekog vremena dnevnički zapisi nude povratak određenim iskustvima. Nije riječ o unazađivanju, već više o mogućnosti preispitivanja, pa čak i novog sagledavanja proživljenog. Čitanje starih stranica počinje biti ispisivanje novog narativa, stvaranje novog pristupa sjećanju. Na sličan način sam doživjela izložbu O curama, za cure, s curama Sanje Bistričić Sriće, koja je otvorena u zagrebačkoj galeriji Prozori (Knjižnica Silvija Strahimira Kranjčevića).
Ova izložba funkcionira kao svojevrsni palimpsest djevojaštva i to na nekoliko razina. Iako je autorica izložbe jedna osoba, dijelovi izložbe zapravo su produkt više suradnji (u projektu su sudjelovali stručnjaci_kinje iz knjižničarstva, književnosti, vizualne umjetnosti i antropologije) i mahom ženskih kolektiva – čitateljskih grupa iz Zagreba i Bjelovara. Izložba je sastavljena od različitih vrsta medija i pristupa temi djevojaštva – video uradak, fanzin, intervencija u prostoru (viseći bunt papira sa zaokruženim citatima iz književnih djela i audio snimka s čitateljske grupe među knjigama), fotografije, plakati i bilježnica. Kroz njih je prikazana kompleksnost i raslojenost iskustava djevojaštva, a u nekom smislu su i omaž djevojačkoj tendenciji dokumentiranja osobnih razmišljanja i doživljaja.
Indikativan je i sam postav izložbe u javnoj knjižnici, pri čemu osobna razmišljanja, stavovi i osjećaji postaju pokretači dijaloga u javnom prostoru. Ta osobna razmišljanja izražena su kroz odabrane citate iz književnih djela, koji rezoniraju s djevojkama koje su ih odlučile istaknuti. Postav u prostoru funkcionira i kao neka vrsta rekonstrukcije djevojačke sobe – plakat izložbe u formatu postera iz tinejdžerskih časopisa (dostupan za uzimanje), nalijepljene fotografije i bilježnica-spomenar. Riječ je o općim mjestima djevojačke kulture, koji nisu u službi artefakata, već iskustvenog doživljaja.
Javna bilježnica u kojoj se mogu napisati vlastite asocijacije ili uspomene na djevojaštvo predstavlja kontrapunkt djevojačkom dnevniku. Za razliku od dnevnika, ona je otvorena za sve, ne dokumentira jedinstveno iskustvo, a sve što se zapiše u nju dijeli se i s drugima. Ipak, cjelokupnu izložbu možemo promatrati kao neki vid kolektivnog dnevnika koji donosi višeglasje, mnoštvo autorefleksija. Dnevnik je tijekom povijesti zauzimao važno mjesto u djevojačkom iskustvu baš iz razloga što je žena u patrijarhalnom društvu uvijek bila upućena na privatnu sferu, pa je tako i potencijal njezinog glasa bio “zataškan” pisanjem kao bezazlenom razbibrigom. Helen Collins Sitler djevojačku tendenciju bilježenja svakodnevice sažima na sljedeći način: “Njezino pisanje je njezino djelovanje. Iako se njezin javni glas često ne čuje, barem se njezin privatni glas poštuje.”
U tom kontekstu svakako valja uzeti u obzir audiovizualni aspekt izložbe. Video uradak u kojem dvije djevojke nanose šminku i pritom iznose svoja razmišljanja o djevojaštvu, doima se poput vrste posvete internetskim make-up tutorijalima, koji su važan dio suvremene djevojačke kulture. Ipak, u slučaju videa riječ je o dvostrukom dokumentiranju intimnog – kroz dijeljenje osobnih razmišljanja i dijeljenje osobnih trenutaka (nanošenje šminke).
Dijeljenje osobnog i kreativno izražavanje imperativi su relevantnosti u internetskom svijetu. Pristupačnost i demokratičnost internetskih platformi, kao pojava društvenih mreža, nepobitno su utjecali na djevojačku kulturu i samo poimanje djevojaštva u kontekstu suvremenog društva. Simone de Beauvoir piše: “Adolescentica si još nije pripojila nijedan dijelić svemira i, zahvaljujući toj oskudici, cijeli je svemir njezino kraljevstvo. Kad ga zaposjedne, ponosno zaposjedne i samu sebe.”
Iz današnje perspektive internet zaista funkcionira kao svemirsko prostranstvo u koje možemo lansirati svoje misli kada nam se prohtije ili riječima Maše Huzjak: “internet je poput dnevnika koji može biti i privatan i javan. Stoga je njegova najbolja i najznačajnija karakteristika ta što apsolutno svima dopušta da odluku o svom identitetu na mreži donesu sami/e.” Za razliku od svojih prethodnica, djevojke suvremenoga svijeta odbacile su dnevnik s lokotom te ga zamijenile s blogom, web stranicom ili profilom na nekoj društvenoj mreži, gdje je dokumentiranje moguće u pisanom, zvukovnom i vizualnom obliku. Stoga, razvijati autorski ili bilo kakav javni glas nikada nije bilo pristupačnije nego danas.
Dok video predočuje svjedočanstva pojedinki, čija lica možemo vidjeti, fanzin okuplja više autorica koje dijele iskustvo stvarajući kolaže i fotografije. Nastao je kao projekt radionica održanih u galeriji Prozori na kojima su sudjelovale srednjoškolke. Fanzin kao opipljivi arhiv djevojačkog djelovanja stavlja naglasak na aktivizam, kreativnu zaigranost i neograničenost. Bilo bi sjajno da su se neke od njegovih stranica našle zalijepljene u javnom prostoru ili uvećane kao dio izložbe, što bi možda pobudilo neku drugu vrstu dijaloga sa slučajnim prolaznicima i/li posjetiteljima. Od svog sadržaja fanzina, najviše su me se dojmile fotografije sadržaja torbi koje pripadaju različitim djevojkama. Učinilo mi se zgodnim podvući sljedeću analogiju:
Torba je poput univerzalnog, očekivanog iskustva djevojaštva, dok je njezin počesto iznenađujući sadržaj odraz vlasnice torbe, odnosno individualnog djevojačkog iskustva. Torba je svakako vidljivija i prisutnija, ali ono što je skriveno unutra daje joj svrhu.
ObjavljenoObjavljeno
