Blic Back to School
– How did you feel going back there?
– Late. I felt late.
Meriem Bennani, umjetnica rođena i odrasla u Rabatu, vraća se u svoju nekadašnju gimnaziju oboružana kamerom, na misiji da istraži iskustvo pohađanja francuske škole u marokanskoj metropoli sabirući svjedočanstva današnjih učenica i učenika. Autoricu filma Misija: tinejdžer/ke, postavljenog na festivalu Organ Vida u zagrebačkom MSU, vidimo i ne vidimo u kadru: u trku jer kasni, vježbajući što će reći u školskom zahodu, za školskom klupom tijekom intervjua, u odrazu dizajnerskih sunčanih naočala. Iako ne dopušta da zadugo zaboravimo na njezinu prisutnost, fizički je lik Meriem skriven u narativu unutar kojega je ambivalentno pozicionirana, nevidljiva i sveprisutna kroz rastjelovljeni glas koji predaje svom avataru, antropomorfnom digitalnom magaretu, ujedno fokalizatoru i maskoti filma. U autofikcionalnoj igri zrcala, (implicitna) autorica filma prepušta vlastitu (pri)povijest junakinjama i ponekom junaku filma koji u modusu reality emisije predstavljaju fragmente svojih života s fokusom na identitetska pitanja koja proizlaze iz pedagoške institucije na križanju dviju kultura kompleksne dijeljene povijesti.
Mission Française, francuski školski sustav u Maroku, s jedne strane utjelovljuje povijesni kolonijalizam utkan u sjevernoafričku kulturu, dok s druge strane figurira kao radikalno odvojen i bitno drugačiji univerzum od te kulture, što protagonist/kinje jasno artikuliraju kao određujuće trenje vlastitih pozicija. No dok se tema kolonijalnog nasljeđa koje prožima suvremeno marokansko društvo eksplicitno provodi svjedočanstvima i nedoumicama mladih ljudi pri kraju srednjoškolskog obrazovanja, nešto je suptilnije postavljena kulisa neokolonijalnih postavki globaliziranog društva i međunarodne popularne kulture pred kojom se primarna tenzija odvija.
Svaki je isječak tridesetšestominutnog videa značenjski zasićen, svaki kadar krcat signalima, počevši od Prologa u kojemu jedna od djevojaka na temu “francuske kulture” ponudi sjećanje iz djetinjstva na posjet Parizu i Eiffelovu tornju s roditeljima. Pripremili su sendviče, postrojili se u red i kada su se konačno približili ulazu, na upit zaštitara pripovjedačica je naivno prijavila: da, imaju nož, u torbi je. Djevojka opisuje majku u hidžabu i oca s bradom te kako je zaštitar demonstrativno podigao nož za sendviče pred dugim redom ljudi koji su uznemireno prošaptali: Un Arabe… Priču koju pamti bolje od samog iskustva Tornja završava začudnim zaključkom koji se prostire preko ekrana poentirajući prolog i uvodeći nas u osnovno tijelo animirano-igranog doku-fikcionalnog hibrida:
Thanks to French School I learned not to lie
Les Vrais Marocains et Les Petits Marocains
Postoje “pravi” Marokanci i “mali” Marokanci, oni većinski i oni manjinski, oni “stvarni” i oni koji to “nisu zapravo”, objašnjava u jednom trenu tinejdžer u Givenchy sportskoj majici, nakon što pokaže svog pauna (Vegas) i garderobu (Gucci, Louboutin, Balenciaga) te predstavi indonezijsku privatnu poslugu (Shanaae, Norshida, Mizdane i Shanaae, pardon, Sheyna).
– Honestly, I don’t consider myself Moroccan
Sin ambasadora i aspirirajući influencer (sada u Kenzo sportskoj majici), sjedeći s prijateljicom u parku pored džamije razlaže svoj dijagram tri razine marokanskog identiteta. Oni pripadaju skupini “Marokanaca 3”, kaže, koja je u najvećoj mjeri kultivirana, dobro stojeća i “civilizirana” te čak drži da se klasne razlike odražavaju u fizičkoj ljepoti. Na frustraciju prisutne prijateljice (kojoj je interes za politiku i aktivizam guilty pleasure) kaže da, ako je uopće Marokanac, onda pripada elitnoj manjini, no čak je skloniji izraziti da se ne smatra Marokancem uopće.
– But are you French?
Koristeći francusku školu kao još jedan marker svoje razlike u odnosu na društvo koje ga okružuje, u kojemu istovremeno živi i ne živi zapravo, on u njoj ne pronalazi novo identitetsko uporište, ali zato pronalazi još jedan način da se izdvoji iz mase s kojom se izrazito ne želi identificirati.
– Yes, okay, but are you French?
Nisu svi likovi u jednakim pozicijama privilegije, nekima ulaz u proto-elitu garantira podrijetlo, drugima obiteljski status, trećima uspjeh na prijemnom ispitu. Iako zauzimaju različite stavove u odnosu na problematiku koju ih film poziva da razmotre i izraze, čini se da svi uključeni osjećaju teret određene identitetske shizo-pozicije koja im kroz institucionalne kanale onemogućuje da fiksiraju vlastiti osjećaj pripadnosti, što je naizgled paradoksalno jer su upravo institucije najrigidnije strukture opresivnih praksi propisivanja identiteta. U ovom slučaju, propisuje se višestruka dezidentifikacija u odnosu na dominantni društveni kontekst, djelomično formativno iskorjenjivanje na osima jezika, nacionalnosti, religije i sociokulturne svakodnevnice.
– Okay, maybe you’re like cultured and articulate and stuff… but are you French?
Čak i kad su rubno nepodnošljivi, svi su likovi portretirani s ljubavlju i uspijevamo se zapanjujuće brzo vezati za njih, za njihov reality i načine na koji se s njime (ne) nose, što je uobičajena nuspojava dokumentarističke emocionalne ucjene. Pored spontanosti koja filmu daje šarm i neposrednost, protagonist/kinje pokazuju i potrebu da kuriraju vlastiti život i vlastite misli, nagađajući očekivanja i točne odgovore kao što ih vidimo da to rade u školskim klupama.
– What’s the point for you of studying the history and geography of another country?
– Um I dunno, it’s what’s in the system..? Also you know I don’t give a shit about school.
Cijena realityja
U pozadini pitanja kulturnih, etničkih i religioznih identiteta koje proizvode, kultiviraju, modeliraju i perpetuiraju školski i ini sustavi, film preispituje i dokumentarizam kao takav, odnos autor/ice i nje/zine autobiografije u kontekstu umjetničkog djela te načina na koji se reality prerađuje u show mehanizmima tendenciozne selekcije materijala, invazivne montaže i manipulativne prerade stvarnosti u umjetnički rad. Jedan je od najzanimljivijih aspekata rada njegova relativna rahlost u pristupu, način na koji ne filtrira teme kojima kritički pristupa prema distinktivnom odgovoru te ih nikada ne patetizira, ne moralizira i ne fiksira vlastitu afektivnu i/li intelektualnu poziciju unutar problematike koju nije ni moguće posve raspakirati.
– Do you feel guilty?
Adolescencija je turbulentno vrijeme određeno naglim promjenama u svim dimenzijama vlastitoga bića koje povlače nikad akutnija pitanja identiteta, i to prije nego što smo/ste/su sasvim kapacitirani ta pitanja artikulirati, a kamoli im skicirati odgovore. No zanimljivo je primijetiti da kako ostavljamo svoje teen godine iza sebe, nastupa neobično snažna disocijacija od tog perioda vlastitog života kao i od ljudi koji su u njega u međuvremenu zakoračili što pak proizvodi karakterističnu kombinaciju odbojnosti i gotovo straha. Kako živimo u dobu u kojem tehnologija napreduje većom brzinom nego drugi civilizacijski segmenti te sve mlađe generacije spontano savladavaju stalno nova znanja i umijeća važna za razumijevanje i djelovanje u društvu, za kojima starije kaskaju, stvara se osobita međugeneracijska dinamika. Bennani uprizoruje i nemogućnost da se sve implikacije, afektivne tenzije i buduće reperkusije ove tenzije sasvim sagledaju iznutra, destabilizirajući bilo kakvu dijalektičku shemu koja bi mogla sintetizirati raspoznatljivi zaključak. Milenijalci koji su još prekjučer bili sinonim za “mlade” već su nakupili godina i postali predmetom nježnog ruganja naviruće generacije Z koja se u filmu taman sprema maturirati. Kao posljednja generacija koja je iskusila analogno odrastanje i prva koja je dio formativnih godina provela online, milenijalci su stvorili vlastite žanrove, opća mjesta i fiks-ideje, te je više nego ikada prostor kulture, popularne i manje popularne podjednako, preplavio niz generacijskih narativa i autofikcija koje samosvjesno prate što god već odrastanje jest u suvremenom dobu.
Tomorrow way too far away
Like a cute political activist…
I’m a star, but just not a famous one…
On weekends, I spend a lot of time coding…
It’s us, actually, like, we’re gonna run the world…
U posljednjih desetak godina imali smo priliku probaviti solidnu količinu umjetničkih lamentacija na temu “nisam djevojka, a nisam još ni žena” koje dotiču, više ili manje fokusirano, strukturalne uvjetovanosti koje doista mijenjaju uvjete i obrasce življenog života. Način na koji Bennani adresira vlastitu (milenijalsku) poziciju originalan je i pametan upravo stoga što je reflektiran u mlađoj populaciji s kojom se sudara kroz istovremenu prisnost i alijenaciju. Sa sugovornic/ama dijeli iskustvo odrastanja u istom društvenom kontekstu i instituciji te generacijsku bliskost, ali kao što nam poručuje činjenica da pored Magareta i druge odrasle u filmu zamjenjuju animirane životinjice, raskorak je nemoguće nadići i problematično ga je, ako ne i smiješno pokušavati prikriti. Kao dio središnjeg postava ovogodišnjeg izdanja festivala Organ Vida s temom Neodlučne slike, Misija: tinejdžer/ke pušta se u loopu u odvojenoj prostoriji koja funkcionira kao mala dvorana za prošireno kino.
Titrave se boje projekcije razlijevaju prostorom dopuštajući da posve uronimo u sliku, rastopljeni u mekim jastucima. Iako film ima jasan početak i završetak, može funkcionirati kao galerijski videorad utoliko što mu je struktura dovoljno otvorena, a tema dovoljno fokusirana da ulaz u video u nasumičnom trenutku dopušta da se zahvate najvažnije informacije o radu i njegovu predmetu, no sve se dimenzije rada rastvaraju tek u cjelovitom iskustvu filma. Pravilni ritam održavaju kratke epizode koje prate nekoliko narativnih linija, a igra s formatom reality TV-a stvara iluziju repetitivne lakoće i unutaržanrovske međuzamjenjivosti srodnih proizvoda (po logici: svaki reality show nalikuje jedan na drugi) koju podcrtava pojava primjera emisija istog žanra na ekranima unutar ekrana. Film zaigranim humorom i (auto)ironijom p(r)okazuje klasnu diskrepanciju, osjećaj klaustrofobije mladih ljudi u konzervativnoj sredini, gentrifikaciju grada, varijacije kolonijalizma, ali zahvaća i titravo uzbuđenje adolescencije, prisnu nježnost (osobito ženskih) prijateljstava te mekim dodirom uređuje neurednu mudrost mladosti.
Objavljeno
