Otisci minulih vremena

Piše: Karla Despot

Priznati dokumentarist Patricio Guzmán svojim je posljednjim filmom, poetično naslovljenim Kordiljeri snova, zaključio duboko osobnu trilogiju na temu rodnog Čilea. Nakon meditativne potrage za odgovorima kroz isprepletenost vizura pustinje Atacama i noćnog neba u Nostalgiji za svjetlom (2010) te metafizičkog prikaza vode kao izvora svega postojećeg u Bisernom dugmetu (2015), susrećemo se s politički angažiranijim ostvarenjem u odnosu na svoja dva prethodnika. Intenzivan i vizualno dojmljiv, u prepoznatljivoj Guzmánovoj kontemplativnoj maniri, kroz metaforu planine donosi potresno svjedočanstvo agonije jednog naroda i time trajno obilježene vlastite sudbine.

Već uvodnim kadrovima kroz odmjerenu redateljsku naraciju i veličanstvene zračne snimke impozantnih Anda nameće se jukstapozicija kao lajtmotiv koji dominira čitavom radnjom. Guzmán se neposredno obraća publici, iznoseći osobne osjećaje izoliranosti i otuđenosti koje gaji prema rodnoj zemlji, a koju zbog političkog egzila u Francusku nakon krvavog vojnog puča 11. rujna 1973. promatra s distance. Pokušaj rasvjetljavanja tragične čileanske epohe za vrijeme Pinochetove diktature istovremeno je i kritika vlastitoj naciji radi kolektivne amnezije strašnih događaja koji su je obilježili. 

Motiv planine šireg je značenja. Na trenutke se doima poput kralježnice svijeta koja spaja i zbližava, razdvaja i otuđuje. Njezino postojanje neodvojivo je od nacionalnog identiteta; ona je “majka koja zakriljuje i štiti”, ali i tihi, katkad za redatelja nepodnošljivo indiferentan svjedok tisuća užasavajućih sudbina njegovih sunarodnjaka. Preobraženi u okamenjenu memoriju, otisci minulih vremena postaju neraskidivim dijelom njezine esencije. 

Važan doprinos narativnoj dinamici donose osobna razmatranja nekoliko intervjuiranih umjetnika, književnika i znanstvenika. Najupečatljivija priča svakako je ona snimatelja Pabla Salasa koji je čitav svoj profesionalni život posvetio dokumentiranju demonstracija i gorljivog otpora Pinochetovoj vladavini, obilježenoj mučnim ubojstvima, progonima i zatvaranjima neistomišljenika. Premda svjestan rizika kojem se izlaže, pomno je prikupljao vizualne dokaze terora koji je silom oduzeo dostojanstvo i sutrašnjicu mnogima. On je “onaj koji je ostao” unatoč svemu, žrtvujući pritom vlastitu egzistenciju radi evidentiranja istine. Upravo zato njegova arhiva više je od obične kolekcije snimki; ona je ključ ka otkrivenju prisilno zaboravljene povijesti. 

Kordiljeri snova izravna su kritika i neoliberalizmu koji je u Čileu stvorio klasno podijeljeno društvo. Osvrćući se četrdesetak godina unatrag, uviđamo da se zapravo ništa bitno nije promijenilo; temelji Pinochetove vlasti samo su izmijenili nazivlje i vremenski okvir. Premda je diktatura odavno svrgnuta, njezini izdanci i dalje su vladajući na političkoj sceni. Bogatstvo stečeno nepoštenim putem, sve veći jaz između imućne manjine i siromašne većine te imperativ profitabilnosti kao najvažnije mjerilo vrijednosti ujedno su i univerzalne odlike vladavina 21. stoljeća. Slika današnjeg Čilea odraz je generalnog duha u kojem živimo; njihove bitke i naše su bitke. Pa ipak, evocirajući djetinjstvo i nevinost koja ga prati, autor završnim kadrovima unosi nadu u još uvijek prisutnu mogućnost promjene. 

Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.