Blic Piše: Dorotea Šušak
Zapadnoeuropski kulturni krug sustavno je obilježen u svojim religioznim i posljedično društveno političkim okvirima pitanjem obitelji kao jedne od “osnovnih jedinica društva”. Pa tako, bez obzira na perceptivnu sklonost promatranja društva kao kolektiva pojedinaca ili društva u svom neindividualiziranom apsolutu, kod nas se čini kako ipak dominira ona tačerska pozicija o društvu kao o zajednici pojedinaca i njihovih obitelji. U hrvatskim je kvazisekularnim okvirima nerijetko moguće čuti poziv na očuvanje obitelji kao temeljnog društvenog supstrata i vječno ugrožene gradivno funkcionalne jedinice. Osim što je jedna od najčešćih vjersko institucionalnih, dakako apelativnih asocijacija, ona je i jedan od najčešće zlouporabljenih i manipulacijom obilježenih medijskih termina u ustima različitih stručnjaka i specijalista poput demografa, teologa, saborskih zastupnika i izrazito konzervativno orijentiranih sociologa. Pa je tako vrlo često moguće zamijetiti iskorištavanje datoga pojma u okvirima različitih, dominantno manipulativnih kampanja povezivanja racionalno nepovezanih simbolika u svrhu komercijalizacije, popularizacije, propagandizacije i društvene afirmacije određenih ideoloških pozicija.
Jedan od takvih manipulativno iskorištenih momenata 1. prosinca slavio je godišnjicu projektne uspješnosti njegovih kreatora. Riječ je, dakako, o projektu udruge U ime obitelji, a koja je 2013., godine (za sebe) uspješno realizirala projekt dokidanja obiteljskih prava određenoj društvenoj populaciji, u ovom slučaju LGBT parovima. Na pomolu je i nova aktivna ugroza ljudskih prava u pripremi spomenutih (kao i povezanih) organizacija, a koje ovaj put, također pod krinkom očuvanja obitelji i njene dogmatske svetosti, imaju za cilj smanjenje i dokidanje ženskih reproduktivnih prava. No, u realnosti očišćenoj od klerikalno-fašistoidnih i dogmatskih uvjerenja, vrlo je lako moguće razaznati kako iluzija o idealnoj, heteronormativnoj obitelji dvaju monogamnih supružnika s dvoje djece (po mogućnosti dječakom i djevojčicom) sve češće i sigurnije propada u praktičnu razvalinu svojih neracionalnosti. O tome koliko je u suvremenoj današnjici neracionalno promišljati o ljudskosti kao o onoj koja ima inherentnu potrebu svoj život realizirati kroz heteroseksualni brak ili kroz brigu o potomcima, prije svega govori broj razvoda, kao i statistike o nefunkcionalnim obiteljskim situacijama i traumom obilježenoj djeci.
Upravo o pitanju nemogućnosti doživotnog opstojanja jedne monogamne bračne zajednice, progovara i novi film Joachima Lafossea After love (2016), poznat u originalnom nazivu i kao L’economie du couple. Ovaj belgijski redatelj i scenarist posjeduje raznorodan opus filmografije koja razlikuje kako dokumentarne, tako i kratkometražne te dominantno dugometražne i višestruko nagrađivane igrane naslove od kojih je njegov film Loving Without Reason (2012), ušao u selekciju Festivala u Cannesu 2012. godine te je nominiran i kao belgijski predstavnik date godine za Oskara (85th Academy Awards) u sekciji najboljeg filma na stranom jeziku.
Spomenuti, recentni film After love, premijerno prikazan na ovogodišnjem Festivalu u Cannesu, projiciran je i na ovogodišnjem Human Rights Film Festivalu. U filmu pratimo četveročlanu obitelj, odnosno dvoje supružnika s dvije blizanke rane osnovnoškolske dobi. Supružnici te ujedno vrlo kvalitetni glumci Marie (Berenice Bejo) i Boris (Cedric Kahn) od samog početka filma nalaze se u vidno (ispostavlja se trajno) poremećenim bračnim odnosima. Fizički su podijelili prostor zajedničkog stana u kojem borave, razdvojili su materijalne troškove režija i živežnih namirnica, napravili raspored korištenja zajedničkih prostorija, kao što su i dogovorili podjelu dnevne skrbi o djevojčicama te obvezu izbivanja iz kuće u danima kada jedno od njih treba samostalno provoditi vrijeme s blizankama, a kako bi ih navikli na trajno razdvajanje koje bi trebalo uslijediti. I kada bi se ovaj film promotrilo kroz prizmu površnih promatračkih alata koje prvoloptaški pruža, tada ne bi bilo teško zaključiti kako je ovo tek još jedno filmsko uprizorenje, raspravama, razdorom i niskofrekventnom emocionalizacijom nabijeno djelo, no u pozadini se ipak skriva jedan značajan argument njegove drugačijosti kako u strukturnim pitanjima forme, tako i u konzekventno sadržajnim porukama koje prenosi.
Iako je na površini ovo još jedan film o rastavi ili pak o životnoj situaciji u kojoj djeca posljedično bivaju najvećim žrtvama neslaganja svojih roditelja, ono što je ipak značajna razlikovnost ovoga djela, u odnosu na uprizorenja s kojima bi ga se moglo komparativno uspoređivati, jest činjenica što se od prve do posljednje minute, ni u kojem trenutku ne bavi razlozima – dapače ciljano ih ne otkriva – koji su doveli do poremećaja u odnosu supružničkih protagonista. Tim više, svojom formom, film gotovo da sugerira gledatelju kako nikakav specifikum ne stoji u pozadini konačnoga poremećaja. Nije nužno riječ niti o prevari, niti o zanemarivanju, niti o značajnoj promjeni životnih uvjeta ili okolišno-socijalnih perspektiva. Riječ je naprosto o tome da monogamni, trinaestogodišnji brak u kojem je rođeno i dvoje djece više ne funkcionira.
Utoliko je moguće ekstrapolirati dva apstrahirana razloga za takvo stanje njihova odnosa. Jedan, ujedno i onaj koji izgovaraju sami protagonisti, onaj je koji kaže kako između njih “više nema ljubavi”, dok je drugi onaj koji apostrofira protagonističinu ponovnu potrebu za osobnom emancipacijom (financijskom, psihološkom, fizičkom). Kao važan element poremećaja njihova odnosa, ispoljava se i emancipacija supruge koja doživljava svoj (u odnosu na supruga) financijski nadmoćan položaj odgovornim za muževo “šlepanje” pomoću njenih financijskih zaliha (ona vraća njegove dugove i kroz brak pokriva većinu financijskih potraživanja zbog dobre materijalne situiranosti roditelja) i koje joj sada počinje ići neizmjerno na živce. No, ipak se čini kako je to više razlog kompleksnosti njihovog konačnog rastanka, nego sam inicijalni razlog njihovih neslaganja. Jer, naime, kao mužev preduvjet potpisivanja brakorazvodne papirologije, ispostavlja se njegovo potraživanje da mu se prepiše zasluženost ukupne polovine zajednički stečenih financija (u vidu skupocjene nekretnine u kojoj momentalno zajednički žive), čak iako mu Maria objašnjava kako s obzirom na to da je on uložio samo svoj praktični rad (Boris je po vokaciji arhitekt), a ona i njena majka sve financije, ima pravo najviše na trećinu.
Boris ovdje utjelovljuje karakter borca za vrijednost vlastitoga rada, koji supruzi pokušava objasniti kako je rad jednakovrijedna jedinica ulaganja, kao i direktna materijalna sredstva. Do kraja filma, supružnici uspijevaju riješiti datu problematiku dijeljenjem jednako raspoređene polovine materijalnih sredstava te se uspješno razvode, ističući financijski aspekt tek proceduralnom komplikacijom i dodatno apostrofirajući element kraja međusobne zaljubljenosti ključnim u odluci o rastavi. Utoliko film šalje vrlo jasnu poruku, koju kao da naša zapadnjačka civilizacija odbija prihvatiti sustavno perpetuirajući (čitavom svojom kulturom, umjetnošću, kao i praktično političkim i socijalnim odnosima) ideal monogamne, cjeloživotne zajednice muškarca i žene kao najuzornijeg ispunjenja životnih ciljeva odraslosti, ne dopuštajući ideju mogućnosti da nešto što je jednom bila značajna i iskrena ljubav kroz vrijeme postane više proces zajedničkog žrtvovanja i uništavanja, nego zdravog zajedničkog suživota. Ovo uprizorenje legitimira takvu pojavnost, govoreći kako je prestanak ljubavi nešto što se u stvarnosti događa te kako ne postoji nikakva potreba dodatnih uzroka i preduvjeta da se jedan odnos prekine, osim onoga da je isti izgubio emocionalnu sadržajnost koju je imao u svojim počecima.
Iako ovo svakako (barem u tom aspektu) nije inovativan film apostrofiranja kolateralne, dječje žrtve procesa razvoda, svakako je jedan od filmova koji je osnažuje, i to vrlo kvalitetno. Ovo nije uprizorenje u kojem jedan od supružnika zanemaruje i neadekvatno skrbi o djeci, dapače i jedan i drugi se pokazuju vrlo brižnima i aktivnim podržavateljima razvoja blizanki, no iznimno je evidentno kako one i njihov odgoj pate u procesu međusobnih svađa roditelja koji nerijetko pravila, pohvale i sankcije upućene djevojčicama znaju iskoristiti kao prostor međusobnog nadjačavanja. No, ovo je također i film u kojem roditelje utjelovljuju dvoje promućurnih i svjesnih pojedinaca koji na tako nešto relativno brzo počnu obraćati pažnju te pokušavaju međusobno ranjavanje (ali i tješenje u pojedinim trenucima) preusmjeriti na svoj odnos, štiteći djevojčice od posljedica vlastitih problema.
After love Joachima Lafosse, iako nije eksplicitno aktivistički i zagovarački oblik borbe za pojedinu grupu ljudskih prava, itekako je potreban i iznimno aktualan film, s pravom odabran u ovogodišnju selekciju HRFF-a. Film pruža tek naizgled jednostavnu, ali u pozadini vrlo važnu i društvu zazornu poruku oslobođenja. Oslobođenja zablude i potrebe doživotnog vezivanja, potrebe ostajanja u odnosu zbog djece (kojima loš odnos uvijek više šteti, nego ne-odnos), potrebe realizacije pojedinca i/ili pojedinke kroz drugost i drugoga ili uopće potrebe za ljubavi i zaljubljenosti koja utjelovljuje neprekinutu trajnost. After love izvrsno je filmsko uprizorenje koje legitimira postojanje stanja koje nastupa nakon ljubavi, pružajući poruku kako postojanje faze prekidanja postojanja ljubavi, nipošto ne znači da nije postojalo (ili da je bilo manje važno i potrebno) sve ono što je utjelovljivalo faze prije ili za vrijeme postojanja same ljubavi. After love obol je ideji o tome kako je iskrena osjećajnost odnosa ono što je zapravo kardinalno važan sadržaj ljubavi, a ne njeno kvantitativno ili ultimativno trajanje.
Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju su u suradnji s Festivalom filma o ljudskim pravima provodili Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.
ObjavljenoObjavljeno
