Intervju Trudim se u životu što manje kvariti drugima veselje pa sam mudro šutio dok su mnogima procurile sline na vijesti o povratku Jean-Luca Picarda na male ekrane. Ne kužim otkud taj pavlovljev refleks nakon toliko razočaravajućih ponovnih susreta s dragim nam TV-licima koje nismo vidjeli godinama ili čak desetljećima, svih tih besmislenih povrataka Gilmore Girls, X-Filesa, Arrested Developmenta i čega sve ne iz mrtvih… Zar vam nije više dosta razočaranja? Čemu to mazohističko veselje ususret rebootovima i reunionima kada ste se već toliko puta mogli uvjeriti da to rijetko kad izađe na dobro?
Ali, jebiga, kad se svako toliko ipak zalomi poneki hvalevrijedan TV-povratak iz mrtvih – Twin Peaks i Veronica Mars mi prvi padaju na pamet – pa nada uvijek tinja. Nije da sam od Star Trek: Picarda očekivao puno, ali mi je bilo bar donekle ohrabrujuće što se za kreativnim kormilom serije našao Michael Chabon, književnik koji je u zadnje vrijeme sve češće i TV-scenarist i koji ne samo da je bio jedan od autora odlične Netflixove serije Unbelievable, nego je i napisao scenarij za Calypso, jedan od uvjerljivo najboljih Short Trekova ilitiga mini-epizoda što prethode svakoj sezoni Star Trek: Discoveryja.
I mada osnovni koncept Star Trek: Picarda – umirovljeni 94-godišnjak se vraća akcijskom jurcanju po svemiru (još jednom: 94-GODIŠNJAK!!!) – više priliči humorističnoj seriji poput Rick & Mortyja negoli nečemu što pretendira biti nekakvom, kao, ozbiljnom serijom, ovaj projekt je čak i imao nekog potencijala. Za početak, Picard donosi dugoisčekivani povratak franšize u budućnost: nakon što su prethodna dva serijala, Enterprise i Discovery, popunjavali rupe u poznatoj nam povijesti Federacije, Star Trek s Picardom napokon opet kroči u nepoznato. Fala kurcu, i bilo je više vrijeme!
Neki se žale da je Picard otišao previše u distopiju i da to nije ona Federacija koju znamo i volimo, ali… Pa, “distopija” se ovdje naposljetku uglavnom svodi na: a) odustajanje od pomoći jednoj nefederativnoj rasi zbog izbijanja problema u vlastitom dvorištu, b) zavjeru u visokim ešalonima Federacije od strane jedne nefederativne rase. Kako je potonje ujedno i opis jedne epizode još iz prve sezone The Next Generation, posve je na mjestu Chabonov komentar u jednom intervjuu da nije da je Star Trek nužno postao “mračniji”, nego da su trekkieji jednostavno naviknuti da se pukotine u utopijskoj budućnosti Star Treka otvaraju i zatvaraju unutar pojedinačnih, zasebnih epizoda i da im je i dalje čudno kada se takve priče, kao u slučaju Picarda, protegnu na cijelu sezonu.
Sve je to jako daleko od jednog Babylona 5, u kojem se predstavnici ljudskog roda na udaljenoj svemirskoj postaji grčevito trude nastaviti sa zalaganjem za mir i pravdu dok istodobno na majčici Zemlji vlast preuzimaju fašisti: jasno mi je zašto je ljudima Star Trekov svemirski takoreći komunizam privlačan, ali ta potreba da Federativci uvijek u konačnici moraju biti pozitivci ograničava raspon priča koje je Star Trek u stanju ispričati, tako da načelno nemam ništa protiv širenja repertoara s malo ekstra mraka, dapače… Dok god je, naravno, promišljen mrak kao u Babylon 5, a ne isforsirani grimdark kao što je znala biti prva sezona Discoveryja.
[DUGAČKA DIGRESIJA!] Kada jednom u karanteni izbindžate sve što se izbindžati dalo, ja bih vam stvarno najnajnajsrdačnije preporučio Babylon 5! Jer ne znam osobno nikoga da je to gledao/la, a jedna je od najboljih SF-serija ikada… Koja, okej, ima nekih svojih manjkavosti: kakvoća glume, primjerice, jako varira (manje-više svi epizodisti su božesačuvaj). CGI je za TV-standarde devedesetih bio napredan, ali je rađen dobrim dijelom na starim Amigama (!) pa je malo reći da danas ne izgleda odveć impresivno. Zbog problema s masteringom na ograničenom budžetu, sve scene snimljene s blue screenom izgledaju malo šugavo te je serija dostupna samo u DVD-rezoluciji… Ali, ali, ali – koja priča, ljudi moji, koja epska priča! Štošta se u ovom tekućem zlatnom dobu televizije predstavlja kao romane u obliku serija, ali čak i kod najhvaljenijih primjera se svejedno uvijek osjeti da nisu koncipirani kao romani, da autori znaju imati viziju kako će otprilike privesti priču kraju, ali da im je većina onoga u sredini poprilična nepoznanica, da im je glavni cilj zaokružiti svaku sezonu i onda razmisliti što i kako dalje – dok je Babylon 5 imao kompletnih pet sezona priče osmišljenih u startu. I osmislio ih je jedan jedini čovjek, J. Michael Straczynski, koji je ujedno i – popriličan kuriozitet za jednu američku seriju – vlastoručno napisao scenarije za gotovo pa sve epizode. Znam da nije svakome lako odvažiti se na gledanje nečega što ima čak 110 epizoda, ali većina epizoda iz prve dvije sezone koje nisu uže povezane s krovnom pričom su ionako tak-tak i lako ih možete preskočiti, pa bi vam moja preporuka bila da pogledate pilot-film The Gathering, zatim epizode 1, 6, 8, 13, 20 i 22 iz prve sezone, pa epizode 1, 2, 8, 9, 13, 15, 16, 20 i 22 iz druge sezone i onda nakon toga možete gledati sve redom do kraja: štoviše, garantiram da ćete nakon toga htjeti pogledati sve redom do kraja. Pa ako imalo volite SF, vjerujte mi, trebate Babylon 5 u svom životu. [KRAJ DUGAČKE DIGRESIJE!]
No, da, gdje sam ono stao? A, da, taj neki Star Trek: Picard!
Glacijalno spora radnja, a neuvjerljivo zbrzani odnosi među likovima – koja nezgodna kombinacija.
“Kada se u toj seriji počne nešto događati?”, pitao me nedavno brat nakon što je počeo gledati.
“Paaaa… Negdje na kraju šeste epizode?”
Karikirao sam malo – ali ne previše. Jer nakon jako intrigantne prve epizode, slijede tri u kojima Picard okuplja novi tim za svoju misiju i… to je manje-više to? Tješiš se da, ajde, možda jest dosadnjikavo, ali barem ne igraju na kartu nostalgije – kad li eto pete epizode, narativnog slijepog crijeva koje služi samo tome da se u priču ugura junakinju jednog od prethodnih Star Trek serijala. Taman u šestoj pomisliš da se nešto počelo događati, e da bi onda u idućoj Picard otišao na neki lijevi planet družiti se s Rikerom (koji je u međuvremenu, čini se, razvio ponešto konvencionalniji stil sjedanja na stolce) i Deannom Troi (sjećate se nje? To vam je ona telepatkinja koja je bila ful korisna članica posade na Enterpriseu, ono, nalete oni na brod neke druge vrste, ovi dižu štitove i aktiviraju naoružanje, a ona će na to: “Osjećam… veliku netrpeljivost!”). Riker za Picarda ispeče pizzu i to je jedan od vrhunaca akcije u epizodi, pa se gledatelj zapita – kakva li tek uzbuđenja samo slijede? Hoće li mu u idućoj epizodi Geordi La Forge ispeći lazanje? Ili će warp-pogonom krenuti do Worfa da mu bat’lethom nariže malo pršuta, da bi se u zadnji tren ipak predomislio i naručio nešto preko Glova?
A tek odnosi među likovima… Ijao! Picard ganuto govori posadi kako je tek u opasnosti skužio koliko mu je stalo do njih i da su mu oni poput obitelji – njegova nova posada, koju je okupio prije jedva dvije-tri epizode! A jedan član i jedna članica posade se spanđaju zato što… a ne znam, valjda zato što je on najzgodniji a ona najzgodnija članica, nisam uspio detektirati nijedan drugi razlog niti ikakvu kemiju među njima? Za tog lika, inače, u osmoj epizodi saznajemo da je svojom osobnom prošlošću vezan za Picardovu misiju na jedan oh-tako-prikladan način da je to apsurdno. A ona si za to vrijeme uspije iskopati neke ključne informacije koje su joj negativci utisnuli u mozak i kojima sve dotad nije imala pristup zbog nekakve nametnute mentalne blokade, ali je blokada onda odjednom prestala djelovati jer… eto, jednostavno je prestala i točka, šta morate uvijek gnjaviti s tim nekim pitanjima?! E da, i ona usput još i počini jedno ubojstvo i zaključi da se zbog toga treba predati organima reda i svi se slože s njom, ali do zadnje epizode k’o da se ništa nije dogodilo. Ubojstvo? Ma kakvo ubojstvo, pusti, tko se toga više sjeća! Davno je to bilo, ima bar epizoda-dvije.
A u srcu svega toga… 94-godišnji Jean-Luc Picard. Neke scene – kao ona kad nastane pičvajz na Artefaktu i svi ti mladi ljudi oko njega trče i skaču okolo, dok on jedva stoji na nogama – izgledaju kao parodija iz Simpsona. Ali najgore od svega je što Picard ne djeluje kao statist samo u akcijskim scenama: on djeluje kao statist u vlastitoj priči općenito. Prvi odjebi na koje nakon povratka iz mirovine nailazi među tijelima Federacije isprve još i imaju svrhu, pokazujući tako velikana koji se možda malo previše uljuljkao u svoju veličinu i postao pomalo arogantan pa je okej da ga se malo spusti na zemlju, ali kako se odjebi nastavljaju gomilati – nemaš više nikakav dojam autoriteta, Picard ne radi skoro ništa osim što drži “inspirativne” govore koje nitko nešto posebno ne doživljava… Osim onog jednog govora u završnici sezone, koji je inače bio toliko inspirativan da, iako sam pogledao epizodu prije samo nekoliko sati, jedva da se sjećam i riječi – ali je radnja zahtijevala da Picard njime mora nagovoriti jednu junakinju na odluku koja je ključna za rasplet pa ono, inspiriraj, inspiracijo moja, šta je vortex Ane Bučević spram Jean-Luc Picardovog wormholea!
Zvjezdane staze? Zvjezdane tegobe, eto šta je ovo.
ObjavljenoObjavljeno
