Kritika Mimika je često predstavljana kao “orkestar cijelog svijeta za cijeli svijet”. To ne treba zahvaliti samo članovima koji su za vrijeme njenog djelovanja u Londonu doista dolazili iz različitih država, nego i glazbi koju se njen autor trudi učiniti što šire konceptualno postavljenom, inkluzivnom spram različitih utjecaja i stilova. Tako se može pročitati kako sastav “na autentičan i svjež način isprepliće tradicionalni i suvremeni jazz, progresivni rock, folklor, suvremenu klasiku i live elektroniku”. Ovo se zbilja ne može poreći, no pitanje je što napraviti s tim raznolikim utjecajima i kakvim proizvodom rezultira takva mješavina. Treba također istaknuti kako je nedavnim preseljenjem u Zagreb orkestar izgubio na svojoj međunarodnoj postavi te su ga na koncertu u KSET-u 19. listopada činili gotovo isključivo hrvatski glazbenici koji, sudeći po prikazanom, po svojim sviračkim sposobnostima vjerojatno nimalo ne zaostaju za svojim stranim kolegama.
Glavnu riječ u orkestru vodi njegov osnivač Mak Murtić čije su kompozicije jedine bile na repertoaru te večeri u KSET-u, iako orkestar inače čini iskorake prema izvođenju kompozicija drugih autora. Na koncertu je predstavljeno desetak djela, koja se često voli nazivati “suitama”. To doista jesu nešto razrađeniji glazbeni komadi koji odbacuju ustaljenu formalnu matricu popularne glazbe, ali se ne priklanjaju ni formalnoj ozbiljnosti i čestoj krutosti tzv. umjetničke glazbe, zadržavajući, međutim, visoku postojanost formalne organizacije.
Međutim, ona su ujedno auditivno prezasićena. Teško je precizno detektirati zašto dolazi do ove auditivne lavine, je li ona namjerna ili pak slučajna, a procjenu nije olakšavao KSET koji svakako nije prilagođen ansamblu s tolikim brojem glazbenika. Radi se o relativno malom prostoru u kojem možda ni ne treba ozvučiti sve instrumente, osobito limene puhače ili bubnjeve. Pridoda li se tome i da je ozvučenje odrađeno relativno loše, rezultat je mnogo intenzivnog i nedovoljno artikuliranog zvuka.
Ozvučenju svakog ansambla treba pristupiti vrlo detaljno, filigranski. Da bi se dobio zvuk koji može iznijeti skladateljeve zamisli nije dovoljno, žargonski rečeno, samo “podizati” instrumente, već i procijeniti njihove realne glasnoće i prema tome slagati nijansiranu zvukovnu piramidu. U KSET-u su se, primjerice, bubnjevi i udaraljke isticali kao najprezentniji dio orkestra koji je mjestimično prekrivao sve ostale instrumente. Oni jesu bitna sekcija, važno ih je čuti prilikom izvođenja zanimljivih kombinacija složenih mjera i ritmova, ali ne i nauštrb ostalih slojeva glazbe.
No problem ne može samo biti u ozvučenju: budući da se radi o zapisanim autorskim kompozicijama, dio krivice vjerojatno leži i u samim materijalima. Čak i oni koji nisu previše bili upoznati s Murtićevim kompozicijama mogli su vrlo brzo prepoznati svojevrsni manirizam koji proizlazi iz repetitivnog formalnog koncepta temeljenog na gradaciji. Bilo da se radi o kompozicijama za čije je polazište uzet neki tradicijski napjev ili se radi o izvornom autorovom materijalu, dramaturška razrada kompozicija je bila većinom ista i/ili slična, s minimalnim pomacima. Takva formalna koncepcija se ponekad nameće i sama od sebe – primjerice, u kompozicijama koje za polazište uzimaju tradicijske napjeve. No u drugim kompozicijama, koje također prate tu istu dramaturšku gradaciju, činila se ziheraškom. Samo po sebi, takvo što možda i ne predstavlja veliki problem, no u kontekstu dvosatnog koncerta takva sličnost materijala dovodi izvedbu u opasnost da postane zamornom.
Također, čini se da nije u potpunosti iskorišten potencijal orkestra koji sa svojih petnaestak članova (ponekad i više) daje pregršt mogućnosti za različita instrumentacijska rješenja i različite zvukovne boje. Instrumentacija je bila uredna, ali i predvidljiva, odnosno nedovoljno razrađena uzevši u obzir postav orkestra i različite glazbene utjecaje na koje se orkestar poziva. Zvuk je kroz cijeli koncert bio poprilično intenzivan bez većih oscilacija u glasnoći i bez ikakvog poigravanja različitim instrumentacijskim postupcima, što je na kraju rezultiralo velikim i intenzivnim korpusom zvuka koji je na trenutke i iritirao.
Zanimljiviji momenti su bili oni gdje su instrumenti imitirali tradicijske instrumente uzimajući u obzir provenijenciju korištenih napjeva. Također, svjetliji su trenuci bili oni improvizacijski, a posebno se to odnosi na gitarista Luku Čapetu koji je pokazao sposobnost da se na zanimljiv način odmakne od materijala kompozicije i izvedbi doprinese osobnom imaginacijom. Osim što se na taj način razbijala monotonija, glazbenici su ujedno mogli pokazati svoje nesporno sviračko umijeće i naposljetku malo olabaviti formalnu shemu kompozicija.
Treba istaknuti i vokalistice Maju Rivić i Dunju Bahtijarević koje su, prema onome što se moglo čuti, suvereno iznijele svoje dionice koje su se većinom oslanjale na tradicijske napjeve, ali su, nažalost, bile nedovoljno prezentne u zvučnoj slici. To je također krivica lošeg ozvučenja, ali ponegdje i lošeg tretiranja glasa od strane autora kompozicija. Vokal je često u nezavidnom položaju naspram orkestra. Vođenje vokalnih dionica u srednjim ili nižim registrima prilikom tutti svirke ostavlja ih u pozadini, najčešće u završim dijelovima kompozicija. Tada oni postaju nedovoljno artikulirani (što tekstovno, što melodijski) i gotovo nečujni. Počeci ponekih kompozicija s vokalima u prvom planu i skromnijom instrumentacijom bili su znatno bolje realizirani. Sa sličnim je problemom, nažalost, bila suočena i elektronička komponenta kompozicija koja se mogla čuti tek u – najčešće sempliranim – uvodima i prijelazima.
U konačnici, radi se o zanimljivom konceptu koji možda nije osobito nov, ali može biti inovativan i umjetnički produktivan. Iako se ovaj hibridni stilski pristup često pokazuje kao pogrešan put, čini se da je Mimika na dobrom tragu. Nije potrebno previše ulaziti u estetičko određenje, ali moguće je zamijetiti stanovito kolebanje između popularne glazbe, tradicijske glazbe, tzv. umjetničke glazbe i naposljetku jazza. Takva mješovita realizacija za sobom povlači zakonitosti pojedinih žanrova, ali i odnos prema samoj glazbi i onome što ona može ili treba biti. U ovom slučaju čini se kao da takvo polazište sputava orkestar, ali i autora glazbe u potpunom ostvarenju vlastitih ideja. Inzistiranje na fuziji ovih različitih glazbi daje naznaku nečeg slobodnijeg, pa čak i eksperimentalnijeg, no za sada to obećanje ostaje neispunjeno. Zapis/partitura ovako široko postavljene glazbene poetike na kraju zauzdava mogući umjetnički zamah i njegovo ostvarenje.
Moguće je da su ovakvoj impresiji više pridonijele neke nesretne okolnosti nego kvaliteta orkestra čije su, barem sviračke sposobnosti, neosporne. Svakako bi valjalo više pažnje posvetiti samim glazbenicima i dati im više prostora za izražavanje, osobito kroz improvizaciju, jer je sasvim očito da imaju što za reći. Upravo bi to pozivanje na jazz glazbu trebalo dati veći impuls prema iskoraku u manje determiniranom smjeru koji bi posljedično doveo do zanimljivijih glazbenih rješenja.
ObjavljenoObjavljeno
