Intervju Usprkos više ili manje uvriježenom mišljenju da je kratkometražni film “manje” važan od dugometražnog i da predstavlja tek prvu stepenicu mladih redatelja prije nego što se odvaže na dulji format, Kockice – natjecateljski program domaćeg kratkometražnog filma Zagreb Film Festivala – iz godine u godinu potvrđuju da kratki film ima vlastita pravila, poetiku i publiku koja ga predano prati. Pokazalo je to i 23. izdanje ZFF-a, na kojem je program Kockica od utorka do petka redovito punio dvoranu Kina Kinoteka do posljednjeg mjesta, pokazujući da interes za hrvatski film, posebno za kratku formu, itekako postoji.
Na programu su se našle autorice i autori različitih generacija – od studentica i studenata do već afirmiranih, moglo bi se reći veterana Kockica. U tematskom smislu nastavljen je trend koji se već nekoliko godina ističe u domaćem kratkom metru, a to je fokus na intimne odnose, bilo ljubavne ili obiteljske, u svakom slučaju izrazito emotivno nabijene. Priroda je ove godine apsolutno dominirala kao prostor, forme su se kretale od konvencionalnih do eksperimentalnih, a sreću (ili tugu, s obzirom da se to treba napominjati) izaziva i činjenica da su se dva filma bavila kvir odnosima.
Jedan od njih je film Ljubi, jesmo dobro? redateljice Nine Damjanović koji je i otvorio program. Njezin završni rad preddiplomskog studija devetnaestominutna je posveta otoku, mladosti i ljubavi. Protagonistice odlaze na more kako bi proslavile prvu godišnjicu veze, no njihov odmor postaje sve samo ne idiličan. Pratimo nesuglasice, ljubomorne ispade, a na kraju i pomirbu. Nela (Tara Dorotić) i Luna (Lucija Nera Đurić) otvoreno razgovaraju o svojim osjećajima, koliko god oni iracionalni bili. Iako na pomalo isforsiran način, film Nine Damjanović donosi realističan prikaz ljubavnog odnosa, a možda je njegova najbolja odlika činjenica da se u nijednom trenutku kvir odnos ne ističe niti propitkuje, nego se tretira kao prosječan odnos pun nesuglasica i ranjivosti.
Zanimanje za odnos dvoje mladih ljudi dijeli i film Ether Vide Skerk, premijerno prikazan u Cannesu i jedini ovogodišnji domaći naslov snimljen na engleskom jeziku. Film prati disfunkcionalni odnos mladog para (Laura Kaliger, Billy Bolt) koji se odmara u šumi, pritom otvarajući i tabu temu submisivnog i dominantnog seksualnog ponašanja. Kao i u Ljubi, jesmo dobro?, dramaturgija se oslanja na dijalog, tišinu i prizore prirode. Iako ne nudi mnogo, Ether vjerno predočava osjećaj psihološkog tereta disfunkcionalne veze, kao i dinamiku odnosa s gaslighterom.
Prirodu kao prostor radnje dijele i filmovi Priroda i poezija redateljice Jasne Safić i Poluotok Davida Gaše. Ipak, radi se o dva potpuno različita filma. Priroda i poezija donosi opuštajuću atmosferu izleta u prirodu. Protagonistica Selma (Maja Posavec) vodi nećaka Dina (Vini Novosel) na planinarenje kako bi ga odvojila od videoigara i mobitela. Međugeneracijske razlike, nostalgija za rodnim krajem (u ovom slučaju Bosnom) i osjećaj neispunjenosti i izgubljenosti u srednjim godinama temelji su na kojima se gradi priča ovog filma.
Zašto se u naslovu nalazi poezija nije posve jasno, osim što Selma u jednom trenutku citira stihove Vesne Krmpotić. Iako vrlo površno obrađuje ranije spomenute teme, film uspijeva na razini stvaranja melankoličnog ugođaja te, svojom predivnom slikom, u ovoj gledateljici budi želju da se digne s kauča i ode u planine.
Poluotok se, pak, nastavlja na Gašino dosadašnje stvaralaštvo, a formalno uvelike podsjeća na njegov pobjednički film s Kockica 2023. godine, Niska trava. I ovdje se oslanja na statični kadar, ovaj put sniman iz jednoga puta (i kuta), bilježeći ljetno popodne u unutarnjem dijelu gradskog parka. U dvadeset minuta trajanja pred gledateljima se odvija niz intimnih muških susreta u zelenilu šume. Roster muškaraca se izmjenjuje i nisu svi nužno uvijek usred seksualnog čina – riječ je o praksi koja se naziva cruisingom.
Gledateljica sudjeluje u svojevrsnoj igri; pokušava uočiti sve što se ispred nje događa, što se čini gotovo nemogućim. Na to da je sve ipak samo film, ili, pak, upravo suprotno, na to da se stvarno skrivamo u šumi, podsjeća nas puž golać koji nekoliko minuta prelazi preko kamere. Kombinacijom zvuka koji upućuje na to da se radnja odvija u javnom prostoru i slike koja prikazuje čovjekovu najveću intimu, ovaj film vješto istražuje granice između javnog i privatnog. Eksperimentalan u narativu i metodi, Poluotok se na ovogodišnjim Kockicama izdvaja pristupom koji zahtijeva angažirano gledanje.
Film koji se izdvojio od ostatka programa je Inicijalni Krune Trninića. Iako s Poluotokom dijeli metodu snimanja bez rezova, tematski donosi osvježenje ovogodišnjeg, ali i općenito programa Kockica. Najpreciznije bi ga se moglo opisati kao kombinaciju Kuće od papira (La Casa de Papel) i Adolescencije (Adolescence): anarhistička ideja španjolske hit-serije obrađena je metodom britanske serije limitiranog trajanja – snimanje u jednom kadru, s kamerom koja cijeli film prati glumce po školi.
Ovaj žanrovski film donosi priču o troje maturanata i prvašiću koji provaljuju u školu kako bi pribavili dokaze o korumpiranosti školske administracije. Izvikujući slogan Eat the rich!, politički poklik povezan s anarhističkim idejama, ekipa kreće u onesposobljavanje nadzornih kamera i postavljanje bubica po školi. Osim vrlo zanimljive metode, film donosi i snažnu poruku da igra mladih može donijeti ozbiljne posljedice. Jedina zamjerka Inicijalnom jest činjenica da ima previše detalja i informacija kojima se ne stiže posvetiti u kratkom metru.
Rino Barbir, veteran Kockica (Druker 2019. nagrađen Zlatnim kolicima, Zof 2022.), ove se godine predstavio filmom Dobro je sve, dobro je sve, dobro je sve koji se bavi iskustvom ulaska u tridesete. Andro (Paško Vukasović) za godišnji odmor dolazi u rodni Split i druži se s dvojicom prijatelja iz mladosti. Dva prijatelja predstavljaju dvije krajnosti u kojima možeš završiti u tridesetima; Toni (Stipe Radoja) je otac i karikaturalno je opsjednut svojom djecom, dok je Franko (Josip Lukić) još uvijek zaglavljen u mladosti – živi s majkom, drogira se iako svaki dan kaže da će prestati i opsjednut je inspirativnim govorima s interneta. Andro se nalazi negdje između tih krajnosti.
Barbirov film progovara o krizi identiteta nakon dvadesetih godina, kao i o Splitu koji je njegova stalna inspiracija. Odličan scenarij (Rino Barbir i Šimun Šitum) i glumačka ekipa čine film istovremeno duhovitim i dubokim, što je i inače prepoznatljiva karakteristika Barbirova opusa.
Iako ga s Barbirovim filmom povezuje topos Dalmacije, Snježana Sinovčić Šiškov u epizodnoj ulozi, Paško Vukasović i Stipe Radoja koji ponovo glumi lika koji se zove Toni, Traje veliko finale Luke Galešića emotivno je zahtjevniji i ozbiljniji film koji se bavi pritiscima svakodnevice i emocionalnim teretom obiteljskih uloga.
Toni je u najboljim godinama, mlad i spreman imati vlastiti život i obitelj – ipak, životne okolnosti su odredile da svoju ulogu oca i zaštitnika usmjeri na svog bolesnog oca (Izudin Bajrović) i mlađeg brata (Franko Jakovčević). Iako ima podršku zajednice i obitelji, film vrlo jasno pokazuje da je zapravo sav teret na njemu. Zarobljen u prostoru vlastite kuće i obitelji, Toni se trga između odgovornosti i slobode. Na vrlo jednostavan način, bez pretjeranog naglašavanja, Galešićev film ocrtava emotivnu težinu i tjeskobu protagonista te izborom prikaza surove životne realnosti gađa “u sridu”.
Zasluženim pobjednikom programa proglašen je Rahlo, film redatelja Joze Schmucha. Kao povratnik Kockicama (Severinin pas, 2024.), Schmuch je ove godine publici prikazao još jedan u nizu emocionalno teških filmova. Iako na prvu sinopsis sugerira emocionalnu eksploataciju rata i tragedije, Schmuchov film govori o ljubavi prema gradu, uzaludnosti rata, ali i hrabrosti i, više nego o prošlom, govori o današnjem vremenu.
Vukovarki Mariji (Radoslava Mrkšić) se posljednjeg dana njezinog života na vratima pojavljuje sin Luka (Luka Knez) koji je nestao u ratu prije trideset godina. Luka još uvijek izgleda kao dvadesetogodišnjak, što sugerira da njegov povratak nije realan. Nakon inicijalnog šoka, Marija prihvaća čudnovatu situaciju i sa sinom provodi naizgled uobičajeni dan; šetaju gradom, kupuju odjeću, ručaju. U prvoj polovici, film navodi na zaključak da je Luka možda plod Marijine mašte, ali u trenutku susreta s Teom (Tea Ljubešić) i njezinom majkom (Areta Ćurković) ta teorija pada u vodu i postaje jasno da film ide dublje od toga.
Susret s Teom manje je ljubavna priča, a više način da se vješto i suptilno prikaže razlika između dvoje mladih ljudi, najviše u pogledu njihovog odnosa prema rodnom gradu. Tea jedva čeka pobjeći iz Vukovara, pita se tko bi zapravo htio ostati na mjestu gdje se stalno uzalud vrte iste priče. Luka je, s druge strane, dao život za taj grad i u filmu tvrdi da bi sve ponovio. Osim što govori da je rat uništio Vukovar i njegove stanovnike, što i nije novost, Rahlo nameće pitanje jesu li ljudi dijelom i sami krivi jer ne žele napustiti prošlost i “stare priče”.
Tea kaže: “Ovo ti je najdosadniji grad na svijetu”, sugerirajući da mlada osoba nema što u njemu tražiti, ali Lukina perspektiva nam pokazuje da nije uvijek bilo tako. Lukin posljednji monolog pruža Mariji ono što joj je dužan prije nego što zauvijek ode – objašnjenje gdje je umro i gdje je zakopan. Njegov monolog je puno više od priče o smrti; to je objava ljubavi gradu u kojem se rodio i umro.
Čini se kao da Schmuchov film nije mogao doći u bolje vrijeme; danas, u trenutku u kojem nekolicina ljudi misli da može polagati pravo na slobodu kulture onoga drugoga, Rahlo podsjeća na uzaludnost rata i mržnje. Tu poruku naglasio je i sam autor pri primanju Zlatnih kolica pozivajući na to da se Vukovar ne koristi kao izvor podjela i mržnje nego ljubavi. Ovogodišnji pobjednik Kockica tako potvrđuje i da kratki film kao forma može iznijeti ozbiljne i teške teme te progovarati o važnim društvenim temama i to na promišljen i efektan način.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
