Drama na čekanju

Dok preko Atlantika ne jenjavaju SAG-AFTRA protesti, u kojima nakon obilježavanja stotog dana protesta filmski i televizijski glumci ponovno sjedaju za pregovarački stol s AMPTP-om, u KunstCaffeu se u subotu, 21. listopada o kazališnom radu raspravljalo za okruglim stolom Koliko košta dramski tekst?. Rasprava je diskurzivni dio dvogodišnjeg projekta New Stages, “fokusiranog na razvoj novih dramskih tekstova autora i autorica mlađe generacije, njihovo aktivno pozicioniranje na kazališnu i književnu scenu, kontekstualizaciju suvremenog dramskog pisma, te problematiziranje položaja suvremenih dramskih pisaca u Hrvatskoj”. Razgovor je moderirala dramaturginja Nikolina Rafaj, a sudjelovali su pročelnica Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba Emina Višnić, redatelj i ravnatelj drame Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu Ivan Plazibat i Drago Utješanović, glumac i ravnatelj Gradskog kazališta Žar ptica iz Zagreba. Neizostavan akter ove rasprave je, dakako, i Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID), koji je 2021. godine objavio iscrpan Priručnik o autorskim pravima, pravednim naknadama za rad i pravima radnika u području scenaristike, dramaturgije i pisanja izvedbenih djela, prvi takav stručni cjenik na polju dramaturgije i izvedbenog pisanja. Nedugo zatim, objavljen je i Strukovni cjenik plesnih umjetnika u suradnji udruga UPUH i UPPU-PULS.

Strukovni cjenik zasad ima više savjetodavnu umjesto regulatorne uloge pa će se opreka obaveze-poticaja pokazati jednom od ključnih točaka ovog okruglog stola. Utješanović smatra SPID-ov cjenik korektnim, ali problem vidi u matematici odnosno u postocima jer, kako kaže, većina budžeta odlazi na autorske honorare autorskom timu, a sredstava za produkciju novih programa već je godinama sve manje i manje. Pročelnica Višnić to potvrđuje te ističe da dolazi do paradoksalne situacije gdje plaće kazališnim radnicima u institucionalnim kazalištima stagniraju, ali zato nema dovoljno sredstava za produkciju novih programa. S druge pak strane, nezavisna scena prednjači u programskoj ponudi s manjkom tehničke i financijske podrške na koju javne ustanove mogu računati. Stoga su se govornici složili s idejom povezivanja institucionalne scene s nezavisnom kroz poticaje, kako je naglasila Višnić, budući da “obaveza” sa sobom može donijeti zloupotrebu. Za ilustraciju uzima ravnateljstvo Pavlice Bajsić Brazzoduro u Centru mladih Ribnjak kao odličan primjer tog modela suradnje, ističući pritom kulturne centre koji nisu opterećeni repertoarnom politikom kao moguće rezidencije za nezavisne umjetnike.

Kroz raspravu i diskusiju s prisutnom publikom provlačio se i problem kroničnog nedostatka “kućnih” dramaturga kojih se u hrvatskim kazalištima može nabrojiti na prstima jedne ruke, a razlog leži u nerazumijevanju posla koje to radno mjesto obuhvaća. Repertoarne politike institucionalnih kazališta još su jedan kamen spoticanja za mlade dramaturge jer produkcija autorskih tekstova nailazi na otpor, dok je nezavisna scena otvorenija riziku i eksperimentu. Dominantnost kanonskih, odnosno lektirnih i populističkih naslova, prema pročelnici Višnić, dovodi do provincijalizacije kazališta i nedostatka svježine repertoara, što je osobit problem kazališta za djecu, kako ističe Utješanović. Isto tako, problem vidi i u manjku kazališnih predstava za mlade tj. adolescente koji su prestari za kazališta za djecu, a premladi za “odrasla” kazališta – nema adekvatnog sadržaja za njihov uzrast i zbog toga je teško poticati naviku odlaska tinejdžera na predstave. Međutim, Plazibat uzima primjer vlastite režije u HNK Split, nagrađivane predstave 55 kvadrata Ivane Vuković i pozitivnih reakcija publike na taj suvremeni komad. Riječ je, naime, o tekstu koji je smješten u Split 21. stoljeća, a bavi se i problemom sveopće apartmanizacije i nestajanju grada. Prema tome, Plazibat zaključuje kako bi se repertoari kazališta trebali bi se baviti temama koje zanimaju publiku, budući da se ova predstava pokazala uspješnom ponajprije zbog suživljavanja gledatelja s dramom koja tematizira njihovu svakodnevicu.

Kako je više puta istaknuto kroz razgovor, strukovni cjenik zasad postoji isključivo kao prijedlog, referenca, ali je u praksi teško primjenjiv. Višnić je dodala kako gradska uprava može samo upozoriti kazališta koliko trebaju platiti umjetnike jer zasad ne postoji zakonska osnova za intervenciju, jedino putem ulaganja u programska sredstva. Ono što govornici vide kao optimalno rješenje je sustavna implementacija cjenika i standardizacija omjera autorskih honorara kako bi obje strane pregovaračkog stola bile zadovoljne. Iz svega se, nažalost, daje zaključiti kako je potencijalni razvoj suvremenog dramskog pisma stavljen na čekanje dok ne dođe do boljih organizacijskih prilika i standardizacije autorskih honorara što se tiče javnih ustanova, a na nezavisnoj sceni ostaje da bude mjesto eksperimenta i afirmiranja suvremene hrvatske drame iz pera mladih dramskih autora i autorica.