Iannis Xenakis (1922. – 2001.), intelektualna i kreativna figura druge polovice 20. stoljeća, veliko ime ne tako davne glazbene prošlosti, ali i snažno uporište i temelj glazbene suvremenosti, u siječnju ove godine predstavljen je zagrebačkoj publici kroz tri, formom drugačija, ali sadržajem itekako komplementarna događanja – panelom Hrvatskog glazbenog zavoda, gostovanjem izložbe Iannis Xenakis & UPIC u Oris Kući arhitekture i koncertom All about Iannis Cantus Ansambla u Laubi.
Po djelovanju prije svega skladatelj, a potom i glazbeni teoretičar, arhitekt i inženjer, Iannis Xenakis djetinjstvo je proveo u rodnoj Rumunjskoj, a zatim nakon smrti majke seli u očinsku Grčku. Netom po završetku Drugog svjetskog rata upisuje Nacionalno tehničko sveučilište u Ateni. No, u Grčkoj slijede dugogodišnja politička previranja i nesigurnosti pa i sama okupacija, a Xenakis pristupa komunističkom pokretu otpora, tijekom kojeg i fizički strada, izgubivši vid na jedno oko. Bijegom u Francusku 1947. godine, u kojoj kasnije preuzima i državljanstvo, izmaknuo je uhićenju i smrtnoj kazni, ali je i započeo izvanredno, iznimno, multidisciplinarno djelovanje kako na polju glazbe tako i – nešto manje brojem u samoj realizaciji, ali ne i manje važno za njegovo cjelokupno djelovanje – arhitekture.
Iako do pariškog egzila pretežno samouk, glazbu počinje studirati kod sve samo ne rubnih skladatelja Arthura Honeggera, Dariusa Milhauda, Oliviera Messiaena, te kasnije u Švicarskoj i kod dirigenta Hermanna Scherchena. Upravo je posljednji imao najviše (sl)uha za glazbenu poetiku i disciplinu Grka te mu je svojom naklonošću i izvođenjem njegovih djela otvorio vrata mnogih relevantnih koncertnih podija. I kasnije je Xenakis uvijek bio uz ili blizu ili u okružju svih glavnih previranja, škola, skladateljskih obitelji i njihovih poglavica, te disciplina druge polovice 20. stoljeća. On za njih nije bio nepoznanica, već im je tek možda mogao biti strancem, uljezom, preprekom koju nisu negirali kao nevažnu ili neznatnu pojavu, već su je se pribojavali zbog promjene paradigme glazbe 20. stoljeća koju je sam personificirao i promovirao, a koja se nikako nije slagala s vodećim standardom. Idejno nije spadao – niti su ga oni prihvaćali, niti je on htio biti beskompromisno prihvaćen – uz Darmstadt, tada bastion serijalizma, ili pedagogiju Pierra Schaeffera ili uz Pierrea Bouleza, francuskog broja jedan i miljenika europske suvremenoglazbene skladateljske scene. A ako ga se treba s nekim usporediti, po srodnosti glazbene poetike koja kao da se može svrstati u neki zajednički glazbeno-jezični razred, suprotan poslijeratnim striktnostima glazbenoga serijalizma i strukturalizma, onda su to Edgard Varèse ili György Ligeti. Xenakisu nisu bili strani ni vrhunski interpreti, možda upravo jer ih je njegova glazba zahtijevala, a poznata je stvar da je svoj obol elektroničkoj i kompjuterskoj glazbi započeo nakon što mu je IBM poklonio jedno od prvih računala. I na polju arhitekture svoje je djelovanje vezao uz atelje slavnog Le Corbusiera, pod čijim je mentorstvom i nastao Philipsov paviljon (Svjetska izložba u Bruxellesu, 1958.), danas najčešće spominjano Xenakisovo arhitektonsko ostvarenje.
Upravo iz opsesije znanošću proizlazi Xenakisova glazbena teorija i estetika. Razmišljanje u arhitektonskim gabaritima u direktnoj je korelaciji s načinom na koji organizira glazbenu materiju, pretvarajući prostornost u glazbeno vrijeme. Kao izvrstan matematičar koristio je različite matematičke postavke, poput teorije vjerojatnosti za tzv. stohastičku glazbu, kako bi razvio nove skladateljsko-tehničke procese, s ciljem širenja mogućnosti i varijanti zvuka. On je glazbu razmišljao, doživljavao i svojim unutarnjim uhom čuo na do tada sasvim nezamisliv način. I upravo se u toj glazbi, načinu na koji je nastajala i kako se percipirala te naposljetku izborila za svoje mjesto, najviše naziru dvije osnovne linije karaktera grčko-francuskog skladatelja: ona autsajdera i ona anticipatora. Iako se od osamdesetih godina prošlog stoljeća pomalo etablirao u društvo “važnih” i evidentno je, ali nažalost samo jednim dijelom svojega opusa, jedan od najizvođenijih među njima, Xenakis i dalje ostaje rubni, nerazumljiv, nepristupačan, najviše zbog svoje vlastite kompleksnosti.
Tako su i u sva tri zagrebačka događanja, najčešće spominjane riječi, osim naravno imena samog skladatelja, bile baš autsajder i anticipator. Prije svega na panelu u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda, koja je ugostila i samog skladatelja na Muzičkom biennalu 1985. godine. Panel, iako najobuhvatnija stavka zagrebačkog profiliranja Xenakisa, nažalost bio je najslabije posjećen. Tako se moglo čuti o Xenakisu iz glazbeno-likovne ekspertize Marcela Bačića, dok je sveobuhvatni pregled samog skladateljskog djelovanja donijela dr. Sanja Kiš Žuvela. Dr. Aleksandar Durman pojasnio je neke astrološko-arheološke pojave izrazito važne za simboličku razinu razumijevanja Xenakisovih skladbi. No, ovaj panel imao je posebnu vrijednost upravo zbog govornika koji su bili direktni svjedoci Xenakisa samog ili njegove najuže okoline. Seadeta Midžić je Xenakisove srednje godine provela u Parizu radeći i učeći kod samog Pierra Schaeffera, te je s punim kredibilitetom mogla svjedočiti o samoj klimi, o odnosima i srazovima ovih velikih ličnosti. Akademik Nikša Gligo, dugogodišnji izvršni producent Muzičkog Biennala Zagreb, ali prije svega jedan od vodećih muzikologa na polju suvremene glazbe, i Berislav Šipuš kao jedan od prvih polaznika Xenakisovog programa UPIC (Unité Polyagogique Informatique CEMAMu) 1980-ih, osim vlastite ekspertize, pridonijeli su anegdotama i sjećanjima, te na jedinstven, ali i pristupačan te cjelovit način pojasnili Xenakisovu poziciju unutar kulturno-glazbenog svijeta u kojem je djelovao, te umjetničke interese, želje i svjetonazore vidljive i čujne u njegovoj višeslojnoj umjetnosti.
Oris Kuća arhitekture ugostila je izložbu Iannis Xenakis & UPIC čiji su autori kustosi Centra Iannis Xenakis iz Rouena. Ova putujuća izložba obuhvaća samo jedan aspekt Xenakisova rada kao pionira računalno generirane glazbe: kroz svega nekoliko panoa (koji su ostali neprevedeni s engleskog jezika) donosi povijest i genealogiju UPIC-a, pomoćnog računalnog alata koji konverzijom grafičkih stimulansa stvara zvuk, a koji je Xenakis osmislio i pomoću kojeg je trebao omogućiti svima, i stručnjacima i amaterima, da stvaraju glazbu. Šture informacije koje izložba donosi, danas su dohvatljive i na samoj internetskoj stranici Centra Iannis Xenakis (nasljednika Xenakisovog EMAMu na kojem su prvotna UPIC istraživanja i započeta). No, uz izložbu tiskano je i posebno izdanje Glazba za gledanje s hrvatskom i engleskom verzijom teksta Sharon Kanach “Glazba za gledanje: traganje za Xenakisovim kreativnim procesima”. Tekst je nastao za katalog izložbe Iannis Xenakis: Composer. Architect. Visionary, posvećenoj jednom sasvim drugom aspektu Xenakisova stvaralaštva, onom vizualnom, a koja bi možda bila primjerenija za samu Oris Kuću arhitekture. On stoga otvara još jedno novo, zasebno poglavlje, te ocrtava nevjerojatnu niveliranost Xenakisovog stvaralaštva, a ujedno je i važan doprinos gotovo nepostojećoj i neprevođenoj literaturi o autoru.
Xenakisova glazba mogla se prvi puta čuti na otvorenju izložbe u Noći muzeja. Članovi Cantus Ansambla, klarinetist Danijel Martinović i violončelist Jasen Chelfi izveli su duo Charisma, a trombonist Mario Šincek izrazito zahtjevnu Keren. No, to je bio tek uvod za koncert Cantus Ansambla, nekoliko dana kasnije u još jednoj Kući, onoj za ljude i umjetnost. Odabrani program – skladbe Atrées, Phlegra, Jalons i O-Mega – ponudio je tip skladbi upravo za komorni ansambl kakav je Cantus. Sve su to skladbe iz njegovog tzv. zrelog razdoblja (nakon Metastaza za veliki orkestar iz 1954.) nastale u gotovo četrdesetogodišnjem rastojanju. Lauba se još jednom pokazala kao ne samo ambijentom, već i akustikom odličan prostor za komorne koncerte ovoga tipa. Ekstremno izvedbeno složene skladbe bilo je iznenađujuće lako slušati, razumjeti i u njima uživati. One su, kao i sam Xenakisov umjetnički duh i djelovanje te ideja koju je promovirao te nastojao ostvariti i pomoću UPIC-a, demokratične i otvorene za sve, barem na svojem prvom percepcijskom nivou, onom zvučnom. Isto nikako nije slučaj kod složenosti partiture i, ponekad nemogućim, tehničko-izvedbenim zahtjevima koje stavlja pred izvođače. No, na svu sreću nas slušatelja, taj izvedbeno-perceptivni manevar odlično je odradio Cantus Ansambl pod vodstvom svojega dirigenta Berislava Šipuša.
Zagrebačka publika pokazala je svojim brojem, ali naravno i odobravanjem, da itekako dobro zna koliko je Xenakisova glazba intrigantna. No, veliki interes zapravo istovremeno otkriva koliko je iste željna i znatiželjna otkriti još.
Izložba Iannis Xenakis & UPIC otvorena je u Oris Kući arhitekture do 11. veljače.
ObjavljenoObjavljeno
