Blic ‘Tis the season kiča i kolačića, novih planera i rekapitulacija! Jedna je od poanti ritualnih godišnjih sletova naći se u istoj, ali drugačijoj točci u spirali vremena koja nas gotovo tjera da sagledamo ciklus koji dolazi svome završetku, i promislimo želje, nade, odluke kratkog i dugog daha za krug koji tek slijedi. Dok otkucava u svojim posljednjim trenucima, godina u izvedbenim umjetnostima istovremeno se čini nesagledivo daleko i neugodno blizu da bi pregledni rezime bio izvediv, a opet ima neke ljepote u pokušajima da se nešto efemernoga zadrži u rešetci teksta. Najinspirativniji misaoni rukavci često dopiru iz smjerova u koje nam pogled nije izravno usmjeren, nanose ih slučajnosti, usputne preporuke i nataložena dosada, pronalazimo ih u pogledu iskosa, u odrazima i onome što zakačimo samo krajičkom oka. Izlazeći iz sjene prethodne uklete 2020., ova je godina možda bila obilježena opreznim optimizmom, silaskom natrag u analognu stvarnost, osjećajem nelagodne suspenzije prije no što se ponovno prizemljimo i uzemljimo, strepnje da će se sve promijeniti i da se ništa neće promijeniti, tenzijom između žamora melankolije i umornog neumornog entuzijazma. Slijedi nekoliko izvedbenih čvorišta godine na izmaku koja su prošla nepravilno sito mog manjkavog pamćenja i zalijepile mi se negdje među ušima, uz nepce, među rebrima.
1. Antisezonski hitovi
Dance, dance, otherwise we’re lost, naslovni je moto predstave DOWL Sonje Pregrad, jedne od premijernih izvedbi ovogodišnje Antisezone, ali u svom katastrofičarskom optimizmu, iscrpljenoj euforiji i samozapaljivoj strasti jednako može stajati kao misao vodilja čitave multimedijske platforme čiji je organski dio. Spontano kreirana iz nasušne potrebe za pronalaskom prostora za stvaranje i izvedbu plesnih predstava, najprije u prostoru Gorgone zagrebačkog MSU i dijelom zahvaljujući permisivnoj ravnodušnosti kojoj je izvedbeni potencijal jedne od središnjih umjetničkih institucija u gradu uvelike slijepa točka, Antisezona kroz godine buja, neprestano šireći područje borbe na različite prostore, medije i suradnje.
Antisezona je pomalo sumanuti projekt, čiji je doživljaj uvijek topao, često mekan, nerijetko sirov, ponekad frustrirajući, nikada indiferentan. U ovogodišnjem premijernom nizu osobni mi je favorit predstava Majke proljeća / Tužniji od najtužnijeg komada. Ikad. kolektiva Kik Melone. Kao i drugi radovi ove plesno-novomedijske skupine, karakteristične upravo po visokorizičnoj fragilnosti izvedbe, humoru i apsolutno antihijerarhijskom principu rada, Majke traže samo rahlu pažnju, otvorenu prisutnost i sposobnost da se savršeno ozbiljno uživa u otpuštanju ideje da se išta suviše ozbiljno, ili ikako, shvaća.
Stoga pozivamo nomade u vama da svoju maštu selite po našim sedimentiranim sentimentalnim krajolicima zatečenog bivanja, začinjenih činjenicama skandalozne povijesti, nemoguće budućnosti i okamenjene sadašnjosti…
2. U bijelim kockama
Mnogi od najzanimljivijih izvedbenih eksperimenata i hibridnih istraživanja na domaćoj sceni pripadaju upravo području performansa i nerijetko čine bitan dio prakse umjetnica i umjetnika koji dolaze sa studija novih medija zagrebačke ALU. U skladu s time, primarno galerijski prostor orijentiran na suvremene prakse unutar područja vizualnih umjetnosti, GMK je ujedno i jedan od najživljih zagrebačkih prostora za eksperimentalne izvedbene radove. To je osobito točno otkako je Čvorišta, protejskog projekta koji je po/vremeno tekstualni izvedbeni prostor, ili pritajeni bazen za duboka baršunasta skupna slušanja, ili anti/spektakl satkan od rubova sjećanja. Neuredno i zavodljivo, Čvorište defokusirano istražuje moduse izvedbenosti, uvijek otvorenih krajeva i slobodnih niti.
U susjednoj galaksiji bijelih kocki kao izvedbenih prostora, Marko Gutić Mižimakov, pokretač Čvorišta i vanjski kustos GMK, autorska je osovina još jednog od meni najdražih ovogodišnjih umjetničkih doživljaja, izvedbeno-izložbenog događaja pod naslovom Izvedbeni tereni za afektivne klonove, realiziranog u Galeriji Nova. Naslanjajući se na umjetnikova ranija istraživanja sintetskih avatara i smjera njihovih želja i žudnji, Izvedbeni tereni multimedijski je i transmedijski imerzivni projekt razvijen u suradnji s Lanom Hosni, Sonjom Pregrad, Nikom Pećarinom te klonovima Acurata2 i LalacurataG8, Svetlana3 i Ona6, MitchG8 i MarQ8.1. Istražujući kontaktna mjesta između različitih stvarnosnih dimenzija, Mižimakov & co. savijaju vrijeme i prostor u meditativnom subivanju koje titra u taktilnom pogledu koji vječito stremi.
…certainly not a spaceship, and not just because it lacks the resources, velocity or scale, but because Čvorište is more akin to an idiosyncratic swamp
3. Polifona kritika
Postoji već kronična potreba za time da se razvijaju inovativni i fleksibilni modusi u teoriji i kritici umjetnosti, koji bi tematske, metodološke, medijske, političke preokupacije umjetničke produkcije promišljali zajedno s djelima s kojima komuniciraju i interferiraju. Upravo je zato među najznačajnijim i najdinamičnijim publikacijama vezanih za izvedbene umjetnosti ove godine knjiga Vježbanje nemogućeg Une Bauer. Koncipirana kao serija intervjua s autorskom jezgrom kolektiva BADco., knjiga multiperspektivno predstavlja poetiku i praksu jedne od najznačajnijih domaćih izvedbenih skupina. Polifonija koju Bauer otvara, rahlo vodi i zatim strukturira u raspršeni pogled na dvadesetogodišnji opus i uvijek procesualno promišljanje izvedbe/nosti, meandrira iz harmonije u disonancu, i natrag. Moto kolektiva BADco. da se između dva izbora izabiru oba, dopuštajući da istodobnost kontradikcija reflektira univerzalnu doživljajnost življe i potpunije nego što to može i najspretnija jednoznačnost, rezonira čitavim izdanjem čija vrijednost nadilazi gabarite konvencionalne monografije. Kritika i teorija koje bi privilegirale transparentni afektivni angažman i polifoni modus u polivalentnoj tenziji između različitih praksi i pozicija unutar umjetničkog polja još su uvijek uvelike neistraženi potencijal koji bi mogao stvoriti bolje prokrvljenu scenu i daleko inspirativniji diskurs unutar i oko umjetničke produkcije.
BADco. su za mene prvenstveno velik izvor znatiželje, ponekad i zamora u toj znatiželji, uvijek odgođenog zadovoljstva, vječni pokušaj otvaranja da bi se našlo nešto što je zapravo ljuštura za nešto drugo što tek treba doći.
4. Feministička dramaturgija
Iz Beograda mi je nedavno kao neočekivani suvenir stigla knjiga Ane Dubljević Feministički pornopejzaži: o feminističkom dramaturškom mišljenju u praksi plesa i performansa. Osim što pruža insajderski pogled u proces rada na predstavi TEK PRISTIŽE feministički pornopejzaž nastale u suautorstvu Zrinke Užbinec, Ide Daniel, Rahel Crawford Barra, Fride Laux i Ane Dubljević, knjiga u auto-teorijskom kodu otvara mogući ulaz u propitivanje što bi mogla biti i kako bi mogla funkcionirati feministička dramaturgija. Istražujući na sjecištu opscenih prostora, odnosno pozicija, sadržaja i značenja koja ostaju izvan i onkraj scene, Pornopejzaži su mala procesualna studija slučaja koja bilježi stalno nastajanje i strukturalno nedovršeno promišljanje suvremene dramaturgije kroz prizmu rodnih studija, uvijek u živom dodiru s umjetničkom praksom.
Problematika i potencijali feminističke dramaturgije interes su i rada dramaturginje Nine Gojić, čija je nedavna suradnja na plesnoj predstavi Ane Jelušić Ranjiva tijela (zajedno s Martom Krešić i Zrinkom Užbinec), između ostaloga, utjelovljenje danog promišljanja unutar izvedbene minijature čistih, ali otvorenih misaonih linija. Napipavajući granice ne/ugode i ne/vidljivosti u repeticijama i iscrpljivanju, Ranjiva tijela višestrukim uokvirivanjem i samosvjesnom isprekidanom estetizacijom paralelno istražuju ambivalentnu i višesmjernu hijerarhiju autorske konstelacije.
Rad se jednako bavi ranjivošću kao i ranjenošću te barata povredom i mekanošću kao djelatno produktivnim mjestima. Feminizam ovom radu nije stran, a nije ni pop kultura.
5. Sve za Kunst!
Dramska indie scena svoje trenutno žarište ima na trešnjevačkoj adresi KunstTeatra koji razvija sve ambiciozniji repertoar, postavljajući redom mlade autore i maestralno iskorištavajući sve mogućnosti koje njihovi produkcijski uvjeti imaju i nemaju. Neposredan, nepretenciozan i pogonjen čistom tvrdoglavom ljubavlju prema kazališnoj umjetnosti kao prostoru igre, Kunst je jedan od najvažnijih off off kazališnih fenomena u gradu. Među ovogodišnjim premijernim naslovima našlo se nekoliko mini-hitova: satirična preradba filozofskog mita Vic o Sizifu autorskog tandema Ivana Vuković/Ivan Planinić, te generacijske drame Granatiranje Dina Pešuta (u režiji Judite Gamulin) i Ti si prvi hrabar Espija Tomičića (s redateljskim potpisom Ivana Penovića). Dok je generacijska drama relativno nezahvalna sintagma, repertoarna jukstapozicija kakvu nudi Kunstov program jasno prikazuje dijeljene i raspršene preokupacije mladih autorskih glasova koji zajedno s kazalištem rastu i odrastaju. Kunst Kunsta, koji ne zazire od zabavljačkog pristupa, high brow publici može biti više ili manje po umjetničkom guštu, ali je svakako riječ o prostoru koji vrijedi imati u vidu i pratiti njegov organski razvoj koji je tek na svojim počecima.
Ovo nije priča o katarzičnom pronalasku smisla života u ispravnosti i poštivanju zakona, ovo je bljeskoviti prikaz jedne generacije i njezinih pripadnika koji su odrasli na ulici.
Post/Scriptum: Godina magičnog mišljenja
Htjela sam pisati o konferencijskim događanjima zasićenima akademskim i para-akademskim celebima srednje generacije poput jesenskog događanja How to do things with context?, posvećenog transdisciplinarnom i transnacionalnom predstavljanju pedagoških, umjetničkih, kustoskih i kritičarskih praksi na području izvedbenih umjetnosti, u središtu i na margini institucionalnih okvira. Pisala bih o dojmu da srodna diskurzivna događanja na umjetničkoj sceni uvijek ponavljaju iste refrene, ne samo uslijed pravila konferencijskog žanra ili tematskih fiksacija koje imaju vlastitu trendovsku logiku, nego zbog diskursa koji uporno udara u isti reflektirajući zid. Koliko god beskrajno pametni i iskreno angažirani, govornici i govornice kao da su u nekom trenutku uvučeni u diskurzivnu centrifugu u kojoj govore o novim modusima, alternativnim praksama, inovativnim pristupima, a da praksa ovih praksi slušateljicama i slušateljima ostaje nejasna apstrakcija. Iz perspektive bolno zainteresirane publike koja živi produženu post/adolescenciju u limbu nezavisne scene, čini se da od glasova s katedri i imena sa studijskih syllaba saznajemo sve o dobrim namjerama, ograničenjima i zamkama institucionalnih spona (za koje bi se mnogi institucionalni autsajder rado uhvatio da mu je dana prilika), ali nemoguće je izmaknuti dojmu da uz gusti vokabular čujemo i šupljinu eho-komore.
Počela sam pisati o burnoutu, o potplaćenom i neplaćenom radu u kulturnom sektoru, potrebi za strukturalnim promjenama da bi život na sceni bio življiv. Napisala bih da je “(auto-)fetišizacija permanentnog rada i produktivnosti, natjecanje u tome tko će manje spavati ili sabrati više boljki uslijed maratonskog pregaranja još uvijek dio dominantnog komunikacijskog dekoruma”. Požalila bih se da tipkam ove riječi u božićno jutro, podne, večer, ganjajući dedlajne naslagane poput domino pločica. Rekla bih i da “razgovor o problematičnim aspektima života i rada na sceni ima svoju važnost i vrijednost, ali vrijedi imati na umu i psihološku zamku kompulzivnog govora o svemu što bi se trebalo i moglo poduzeti, koji oblikuje iluzorni dojam djelovanja i promjena koje se ne događaju, barem ne dovoljno značajno, brzo i efikasno.”
Tekst je tako rastao i skakao sam sebi u usta, ali kako sam se prisjećala najljepših trenutaka posljednjih godinu dana provedenih u para-vremenu-prostoru izvedbe, obuzela me vjerojatno ista glupa romantika koja me drži u ovoj ne/sretnoj stokholmskoj aferi s umjetničkom scenom. Konačno sam obrisala cirkularne lamentacije koje ionako nikome ne govore ništa čega nije već do iznemoglosti svjesna, o problemima koji se ionako prelijevaju iz godine u godinu. Trebat će nam više od magičnog mišljenja da izvučemo žive glave iz kulturnjačkog sadomazohističkog klinča, ali u međuvremenu je lijepo znati da ima još magije na toj našoj izudaranoj umjetničkoj sceni, da se imamo gdje uvući, gdje vrijeme skreće sa svoga toka, da malo zacijelimo.
Objavljeno
