Kritika Muzej sodobne umetnosti Metelkova, Janez Janša
Piše: Lovro Japundžić
“Do I have to change my name? Will it get me far? Should I lose some weight? Am I gonna be a star?”, pjeva Madonna u svom pop hitu American Life iz 2003. godine. Iako Madonna prije svega cilja na kontekst celebrity kulture, stihovi eksplicitno afirmiraju simboličku moć imena i pripadajuće mu društvene uloge. Ime je naše primarno sredstvo u komunikaciji s društvom, koje s vremenom nužno poprima određene konotacije. Slovenski filozof i kulturni teoretičar Mladen Dolar u svom eseju What’s in a Name tvrdi kako ne postoji neutralno i nevino ime. Naime, ime je prema njemu nositelj “simboličkog mandata” koji je legitimiran službenim dokumentima poput osobne iskaznice ili putovnice. Iako je ime pravno zaštićeno, to ne znači da je nedodirljivo. Kroz povijest umjetnosti često možemo naići na kolektive koji odbacuju režim imena prisvajajući pseudonime kojima se naglašava njihovo grupno autorstvo ili pak individualce koji postojeća i poznata imena destabiliziraju njihovim preuzimanjem, primjerice umjetnik Goran Đorđević koji se osamdesetih potpisivao kao Maljevič.
Korak dalje ili, bolje rečeno, najdalji korak u borbi protiv konvencija i autorstva učinili su 2007. godine trojica umjetnika: Janez Janša f.k.a. Davide Grassi, Janez Janša f.k.a. Emil Hrvatin i Janez Janša f.k.a. Žiga Kariž. Vođeni izjavom tadašnjeg slovenskog premijera i voditelja Socijaldemokratskog saveza Slovenije (SDS) Janeza Janše “Što nas je više, to smo bliže cilju”, trojica umjetnika su u doslovnom tumačenju riječi političara pokrenuli postupak promjene imena. Njihov privatan život kao i umjetnička praksa već deset godina ostaju obilježeni novim imenom i posljedicama tog čina. Performansi, instalacije i video radovi koji će slijediti lančana su reakcija na promjenu imena koju je nemoguće kontrolirati budući da podrazumijeva uplitanje institucija i medija koji time postaju koautori. Umjetnici za svoj rad uvode termin “kolateralne umjetnosti” koja obuhvaća umjetničku proizvodnju nastalu kao posljedica specifičnih društvenih okolnosti. Stoga višegodišnje kretanje na novom i nesigurnom terenu bez unaprijed zadanog smjera trebamo shvatiti više kao umjetničko istraživanje nego kao jednokratni performans promjene imena.
U ljubljanskom Muzeju sodobne umetnosti Metelkova (MSUM), u suradnji s Modernom galerijom (MG) i Institutom za suvremenu umjetnost – Aksioma, u listopadu prošle godine otvorena je izložba Janez Janša® kojom se obilježava 10 godina stvaralaštva umjetničkog kolektiva. Ova izložba nudi pregled njegovog dosadašnjeg rada, ali kroz popratni program u obliku jednodnevnog međunarodnog simpozija What’s in a Name održanog 10. siječnja ove godine, u organizaciji Zavoda Maska, revalorizira umjetnost Janeza Janše i otvara dijalog o potencijalnim daljnjim smjerovima njezinog kretanja. Kruna dosadašnjeg djelovanja jest i prezentacija čak dviju publikacija Janez Janša and Beyond i Janez Janša koje se mogu besplatno preuzeti na web stranici Aksiome.
Na izložbi koju je postavio talijanski kustos Domenico Quaranta izloženi su objekti poput osobnih iskaznica, putovnica i bankovnih kartica, dokumenti koje možemo pozicionirati negdje između osobnih predmeta i umjetničkih radova. Njihova vrijednost sadržana je u bilježenju memorije borbe s birokratskim institucijama sklonima donošenju arbitrarnih i često nestručnih sudova. Na simpoziju je o legalnom aspektu rada Janeza Janše govorila pravnica Urša Chitrakar, ujedno odvjetnica umjetničkog kolektiva specijalizirana u području autorskog prava. Iako nesumnjivo stručna, nije mogla ponuditi konačan odgovor na pitanje može li muzejska institucija otkupiti ili izložiti osobne iskaznice kao umjetnička djela. Izlaganje osobnih dokumenata ne smatra se kriminalnim aktom, ali spada u manji oblik prekršaja te zahtijeva prethodno osiguranje od strane muzeja radi zaštite od moguće novčane kazne. U slučaju Janeza Janše, trome i neprilagodljive državne institucije suočene s nelogičnostima vlastitog protokola nerijetko su izražavale čvrste sudove labave argumentacije.
Ministarstvo unutarnjih poslova Slovenije odbilo je u službenom dokumentu prihvatiti osobne iskaznice kao umjetničke radove budući da ih umjetnici nisu sami izdali ili dizajnirali te stoga ne spadaju pod autorske radove. S druge strane, umjetnička scena je rano prepoznala konceptualnu vrijednost spomenutih radova. Dogovaranje uvjeta prodaje osobnih iskaznica s umjetničke aukcije Hard to Sell, Good to Have iz 2010. u Beču također je dio izložene dokumentacije u MSUM-u. Na spomenutoj aukciji privatni je kolekcionar za 1900 € kupio jednu od putovnica Janeza Janše koja mu u materijalnom obliku može biti dostupna tek nakon isteka valjanosti dokumenta.
Dugotrajna korespondencija s institucijama tvori velik dio “opusa” umjetnika te ide u prilog propitivanju identiteta i vezanih društveno-političkih konvencija. Sličnu praksu nalazimo i kod američke umjetnice Kristin Sue Lucas koja je u listopadu 2007. pokrenula postupak promjene imena u Kristin Sue Lucas kako bi “osvježivanjem” (refresh) vlastitog imena postala najaktualnija verzija sebe. Umjetnica od 2013. godine sakuplja novinske članke, sudske dokumente i transkripte, autoportrete prije i poslije promjene imena u arhiv koji joj postaje baza za performanse koji su još uvijek u tijeku.
O važnosti imena unutar korporativnog svijeta svjedoči novija serija radova 350 Janez Janša Bottles (2017.) i Nutella (2015.) u kojima umjetnici vlastitim imenom personaliziraju boce Coca-Cole i Nutelle ne mijenjajući njihovu formu ili funkciju. U akciji Trust (2015.) publici je pružena prilika da preuzmu sliku rada Janeza Janše te kreiraju vlastite kreditne kartice koje potom sva trojica umjetnika potpisuju dozvoljavajući pojedincima da istovremeno budu koautori i kolekcionari. Odnos banke i klijenta u fokusu je triptiha All About You (2016.) koji se sastoji od triju kolaža sa 100 personaliziranih kreditnih kartica izdanih od Nove ljubljanske banke. Nedovršenost ovog rada, koji je rezultat dugotrajne trostrane komunikacije svakog od Janeza Janši s bankom, posljedično svjedoči o arbitrarnosti odlučivanja institucija. Akcije masovne personalizacije zapravo diskreditiraju ideju obećanog individualizma unutar kapitalističkog društva. U veljači 2017. ime Janez Janša registrirano je kao zaštićeni znak (trademark). Dio predavača simpozija ovakav postupak dovodi u korelaciju s korporativnim svijetom i novim umjetničkim aspiracijama kolektiva, ali treba uzeti u obzir kako je pitanje brandiranja u njihovom radu bilo prisutno i prije ove zaštite.
Ime Janez Janša u seriji Signatures monumentalizirano je i korišteno kao ready made na fasadama, plažama i javnim spomenicima akcijama potpisivanja u duhu land arta, street arta i medijskih performansa, koje, ovisno o kontekstu, poprimaju različita značenja. Profesor Aldo Milohnić navodi kako se zapravo radi o “hakiranju u sustave i kolonizaciji novih prostora kroz multipliciranje imena koje poprima ulogu homonima”. Osvrnuo se i na izložbu Signature (2010.) u kojoj umjetnici propituju autentičnost rada. Naime, umjetnik Viktor Bernik je naslikao 9 triptiha potpisa trojice Janeza Janši koje su umjetnici potom potpisali. Ovakav postupak u svom obratu u potpunosti destabilizira autorstvo rada i funkciju potpisa.
Na simpoziju u ljubljanskom MSUM-u bila su prisutna sva trojica umjetnika koji bi se povremeno uključili u rasprave, ali uvijek prilično suzdržano vješto izbjegavajući bilo kakvo tumačenje vlastitog rada. Od prvog dana promjenu imena opravdavaju osobnim razlozima, a ne pokušajem eksplicitne kritike režima, što bismo možda očekivali. Performerica i doktorica filozofije Mala Kline u svojoj prezentaciji ističe kako inzistiranje na skrivanju motivacije promjene imena čini političnost ove geste još većom. Odricanje od zauzimanja političkog stava te zadržavanje elemenata nepredvidivosti unutar akcija čini umjetničku strategiju Janeza Janše još moćnijom. Mala Kline je u prezentaciji kroz duge pauze i elemente performansa tjelesno dočarala anksioznost i nesigurnost pozicije umjetnika kao agenata koji postupno raskrinkavaju i destabiliziraju društvene norme.
Nedavnim produživanjem osobnih dokumenata Janez Janša, Janez Janša i Janez Janša ponovno legitimiraju preuzeto ime. S obzirom da je od same aproprijacije imena slovenskog političara prošlo više od deset godina, bit će zanimljivo pratiti do koje sve razine memorija porijekla imena i pripadajuća mu društvena moć mogu biti izbrisane. Možemo li već sada reći da umjetnici nisu samo nositelji izabranog imena, već nakon izvjesnog vremena nužno postaju i njegovi punopravni, tj. opravdani vlasnici? Jesu li nakon deset godina u privatnom i javnom životu izgradili ime u kojem nema mjesta za kohabitaciju s političkom personom? Ovo su samo neka od pitanja koja možemo postaviti ususret novoj fazi umjetničkog rada uvjetovanog procedurama svakodnevnog života.
ObjavljenoObjavljeno
