Intervju Kada se u proljeće 2013. godine pojavila ozbiljna opasnost da kustoski kolektiv WHW (What, How and for Whom? / Što, kako i za koga?) ostane bez radnog i izložbenog prostora Galerije Nova u Teslinoj ulici u Zagrebu (što se na koncu ipak nije dogodilo), u tekstu podrške kolegicama kustos i likovni kritičar Marko Golub napisao je znakovite riječi: “Ako je djelovanje takozvane nezavisne scene bitno obilježilo razdoblje od kraja devedesetih do danas, i ako se još jednom poslužimo tumačenjem kako su upravo akteri iste temeljito nadopunjavali i korigirali učinke institucionalne kulture, onda je WHW (uz kustoski tim [KONTEJNER] i G-MK) definitivno najbolje i najjasnije odigrao i nadigrao tu ulogu u području suvremene umjetnosti”. Barem što se Zagreba tiče, polovicom “desetih godina” situacija je više-manje slična – uz neke iznimke (poput rada kustoskog kolektiva [BLOK]), najuzbudljiviji programi u gradu posvećeni suvremenim vizualnim umjetnostima još uvijek su oni u kojima prste ima troje spomenutih aktera. Dok su u samom središtu grada WHW nastavili voditi Galeriju Nova kao nepredvidivo sjecište lokalnih i globalnih umjetničkih strujanja, a [KONTEJNER] su svoju izmještenost iz centra u Galeriju Močvara na savskom nasipu (i brojne “leteće” programe posvuda po gradu) odavno pretvorili u prednost, a ne manu, kustoski tim Galerije Miroslav Kraljević, treći član značajnog trijumvirata, kontinuirano radi u suterenskom prostoru tvrtke INA na križanju Martićeve i Šubićeve ulice.
S jedne strane, malen prostor kojeg svakodnevni prolaznici u žurbi i ne primjećuju na prvi pogled nije adekvatan za potrebe agilne umjetničke galerije, no s druge, valja podsjetiti da je G-MK osnovana još 1986. u sklopu Udruge građana KUD INA, te je kao takva izvanredan primjer očuvanja tradicije inkluzivnog kulturnog aktivizma u radničkim kolektivima – tradicije čija se neprocjenjiva emancipatorska vrijednost, u međuvremenu gotovo ugušena, danas iznova otkriva. Stoga, primjerice, nije nimalo slučajno što je kustoski tim G-MK (poimence, voditeljica Ana Kovačić i njene suradnice Sanja Sekelj i Lea Vene) ove godine surađivao s umjetnikom Marijanom Crtalićem i kustosicom Natašom Kadin u organizaciji Festivala Željezara u Sisku, gradu čija je umjetnička scena bila u velikoj mjeri potaknuta i inspirirana radom njegove ključne tvornice – u vremenima kada “šljaka” na takvom mjestu nije podrazumijevala samo “rintanje”, već i stjecanje kulture i obrazovanje. Uglavnom, ako su WHW istraživanje ideologije umjetničkog polja istaknuli kao svoj stvaralački credo, a [KONTEJNER] začudno umrežavanje umjetnosti i prirodno-računalnih znanosti, tada G-MK s aktualnim vodstvom (nakon mandata Branka Franceschija i Antonije Majače) na dnevni red uvodi zadiranje u suptilne svakodnevne pojave i stanja, pak ih dovodeći u izravnu vezu s političkim mehanizmima koji određuju naše živote.
Nije u tome iznimka ni aktualna skupna izložba Skretanje pogleda, dio dugoročnog projekta Srami se! koji je G-MK pokrenula zajedno s Centrom suvremenih umjetnosti iz Celja (CELEIA) i Udruženjem za kulturu i umjetnost CRVENA iz Sarajeva. Izložbu su kurirale Ana Kovačić i Irena Borić, a predstavljeni su radovi umjetnica i umjetnika Ivane Pipal i Nicole Hewitt (Hrvatska), louie+jesse (Ujedinjeno Kraljevstvo), Olivera Resslera (Austrija) i Chloe Turpin. Prema riječima kustosica, “projekt Srami se! uspostavlja platformu za umjetničko i teorijsko istraživanje pojma srama uvjetovanog specifičnim političkim, ekonomskim i društvenim kontekstom. (…) Koji identiteti i prakse se smatraju sramotnima i koje strukture ili pozicije imaju moć označiti ih takvima?”. Mada je ovakav koncept potpuno univerzalan s obzirom na vrijeme i prostor, dojam je da je sada i ovdje posebno bremenit značenjima. Osjećaj srama u neposrednoj je korelaciji sa strahom koji također proizvode skriveni ili očiti društveni mehanizmi, bilo oni duboko usađeni u nama samima tijekom godina reprodukcije neupitnih normi ponašanja, a njih se ne može riješiti preko noći, bilo oni koji danas eksplicitno emaniraju moć.
U tom smislu, strah se najčešće manifestira kao ekstremna odbojnost prema Drugom i drugačijem, koja u sebi nosi natruhe nasilja, a ti Drugi logično su zrcalo naših vlastitih osobina kojih se iz određenih razloga sramimo, pri čemu sram nipošto ne treba shvaćati kao sinonim za savjest. Dapače, dok im je konkretan emotivni učinak možda sličan, savjest predstavlja sukus čovjekovih moralnih uvjerenja koja su nominalno najčešće u skladu sa službenim etičkim principima u demokratskim državama (ne kradi, ne ubij, ne kleveći, i slično u skladu s Kantovim kategoričkim imperativom). Ipak, porijeklo i uloga srama manje su jasni, a za razliku od savjesti, on se najčešće tumači kao okidač negativnih emocija i stanja, kao uznemirujuća reakcija na pojave ili situacije koje same po sebi ne moraju biti sporne. Odnosno, onaj koji u Hrvatskoj ni kriv ni dužan nosi stigmu Drugog (a tko je to, može se vrlo dobro vidjeti prateći pogrdne grafite upućene Zdravku Mamiću, od “Mamiću Srbine!”, do pederu, Cigane i najnovijeg – Turčine, dakle susjed, homoseksualac, Rom i odnedavno izbjeglica islamske vjeroispovjesti) će u doticaju s prosječnom osobom najvjerojatnije osjetiti neku vrstu srama, samo zato što je Drugi i što se onaj Prvi, logično, prepoznaje u njemu Drugom. Doduše, nedovoljno da bi se potpuno identificirao, ali dovoljno da bi se osjetio ugroženo, tj. izmješteno iz sigurnog okrilja zajedničkih nazivnika.
Umjetnici/e na izložbi Skretanje pogleda su rječito i slikovito progovorili o ovim temama i mnogim njihovim implikacijama, pa se uspješnost izložbe ogleda i u tome koliko su studiozno pojedini aspekti fenomena srama istraženi i prikazani. Mlada umjetnica, ilustratorica i strip-autorica Ivana Pipal je u svom prepoznatljivom, nježnom i dojmljivom crtaćem stilu ispripovijedala intimnu priču o vlastitim “sramotnim” stanjima, kombinirajući dnevničke zabilješke s preciznim crtežima u kojima analizira svojevrsnu arhitekturu međuljudske komunikacije – njezinu labavu statiku, ali i neophodne nosive konstrukcije. Rad Upute za upotrebu (ljudsko tijelo) se osim niza crteža i bilježaka sastoji i od seta obrazaca sa savjetima o korektnom ponašanju u pomalo apsurdnim, repetitivnim svakodnevnim situacijama kao što su razgovori sa susjedima ili hinjena ljubaznost pri susretima na ulici ili primanju neželjenih poklona. Veoma duhovit i sistematičan, rad Ivane Pipal nas na samom početku postava uvodi u onu samorazumljivu, naizgled osobnu dimenziju srama, istodobno pokazujući koliko je ona slična od individue do individue te vidljivo društveno uvjetovana. K tome, naprosto je užitak razabrati vještinu kojom Ivana Pipal fiksira njoj interesantna stanja, ističući se kao prvakinja u međuvremenu gotovo kanoniziranog pristupa ilustraciji, a koji se ipak pomiče dalje zahvaljujući talentiranim stvarateljima poput nje. Setove obrazaca s pet kartica posjetitelji mogu slobodno ponijeti sa sobom, koristeći ih kao nezaobilazni vodič za svagdanju borbu.
Duo louie+jesse odlučio se pak na potpuno drugačiji pristup, kreirajući ni više ni manje nego društvenu kartašku igru Haaška istina, u kojoj se igrač u ulozi pritvorenika i optuženika za ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije mora riješiti svjedoka kako bi se oslobodio, sam ili surađujući s drugim haškim uznicima. Apsurdno zabavna igra za četvero uznika nije pretjerano kompleksna ni zahtjevna, stoga partije traju kratko (osoblje G-MK rado će s vama odigrati jednu), taman toliko da se posjetitelji užive u uloge ratnih zločinaca i zakratko borave u koži onih koji nemaju srama, a vjerojatno ni savjesti. Igra je nazvana prema fragmentu iz posljednjih stihova pjesme Sime Zarića, napisane u Schevenginenu 1998., optuženika koji je beskonačno trajanje suđenja kratio, očito, umjetničkim izražavanjem. Zanimljivo je što smo doživljavajući ovaj rad mi, promatrači, oni koji se srame zločina počinjenih od strane Drugih, i premda je naš sram opravdan, ali nepotreban jer iskupljuje one koji to ne zaslužuju, mehanizam posramljenja isti je kao u slučaju srama potaknutog strahom – naposljetku, sramimo se samo onog što poznajemo, što nam je blisko. Baš kao što se onaj koji na cesti prođe pokraj stranca srami jer ga se boji, a boji se uistinu sebe sama, dok se stranac srami jer nehotice budi strah i boji se preplašenog, tako se i mi u tišini sramimo zbog zločinaca jer ih se bojimo javno prozvati, jer nas je strah suprotstaviti se. Naoko benigno slikovit i vrckavo ilustriran, rad tandema louie+jesse nepokolebljivo izriče ovu neugodnu istinu.
Ako izuzmemo performativno predavanje Nicole Hewitt Ova žena zove se Jasna 06, održano samo na otvorenju izložbe kojem nažalost nisam prisustvovao (a također se tiče srama svjedoka na Haaškom sudu), preostala dva rada znatno su manje eksplicitna i meditativnog su tipa. Oliver Ressler u filmu Vidljivo i nevidljivo svojom kamerom progovara o kompleksnim odnosima moći u navodno rajskoj zemlji poput Švicarske, prikazujući jedno od središta svjetskog financijskog mešetarenja kao varljivu koprenu iza koje prolaze nebrojene kolone radničke klase bez odlaska u raj na kraju pjesme. Hrabar koncept, ali nedorečena realizacija u kojoj se teško uhvatiti za određeni motiv ili misao čine ovaj film vrijednim pokušajem koji ipak nije ostvario sve svoje političke potencijale. Naposljetku, Mora Chloe Turpin, video snimka plesnog performansa u tri čina, s plesačicom Nikolinom Komljenović u glavnoj i jedinoj ulozi, na samom kraju postava u određenom smislu vraća nas na početak, u pretpostavljeno intimno, pa čak i podsvjesno. Prema zacrtanoj koreografiji, plesačica se senzualno kreće u tamnom, neodredivom interijeru, u jednom navratu mijenjajući kostim, od prvog koji ju stapa s pozadinom do drugog – erotski namjerno izazovne zlatne haljine čiju zavodljivost performans propituje u kontekstu “čudovišne ženstvenosti”, reference iz drame Milana Begovića Pustolov pred vratima (1925). Repetitivna struktura videa svjesno utječe na opuštanje racija, stoga smo performans potaknuti doživjeti intuitivno, prepuštajući se nagonu koji je, naravno, u katoličkoj sredini usko povezan sa sramom. Autorica i izvođačica performansa pozivaju nas da podlegnemo iskušenju čitanja izvedbe u kontekstu dominantnih patrijarhalnih klišeja, ali je istodobno konstantno prisutan i odmak. Namjerna artificijelnost koreografije, kostimografije i scenografije pri kraju performansa bez daljnjega sugerira brehtijanski efekt začudnosti, podsjećajući nas da iza erotskog aspekta života (pa čak i pogotovo njega!) također čuče zamršeni rodni i klasni odnosi. I da se, na kraju krajeva, nemamo čega sramiti.
ObjavljenoObjavljeno
