Intervju Iako je stupanj razvoja čovjekovih tehnoloških sposobnosti u nekim slučajevima premašio, nadvladao ili se približio zasadama znanstvene fantastike – primarno književnog, a potom popularnog filmskog žanra – ponekad se čini da dohvaćanje njenih formalnih odrednica u zbilji prijeti izmicanjem od srži SF-a. Splet intelektualne radoznalosti u probijanju materijalnih ograničenja i kritičke projekcije društva (barem u potencijalno zahtjevnijim sadržajima) utemeljenog na tehnološkoj inovativnosti – što bismo mogli označiti kao jezgru žanra – u realnosti se raspolovljuje inzistirajući na liniji čistih znanstvenih zahvata u zbilju. Naša se društvena stvarnost realizira kroz jednostrani tehnološki napredak, izostavljajući refleksivan odnos spram svojih implikacija. SF pak evocira cjelokupnu sliku neposredne veze tehnološkog razvoja i njime determinirane promjene društvenih struktura. Na koji način umjetne intervencije u ljudsku zbilju, od primjene u medicini do računalnih igara, preobražavaju čovjekovo iskustvo, izazivajući promjenu percepcije o sebi i izvanjskom svijetu, moguće je istraživati povlačenjem paralela između realnosti i njenog umjetničkog preoblikovanja.
Opća mjesta interesa znanstveno-fantastičnog žanra uz povremene se modifikacije uvijek iznova tematiziraju. Preformulirane u pojmove bliske konkretnom historijskom trenutku, vječne okupacije od intervencija u ljudsku prirodu do razvoja artificijelne inteligencije, iz filozofijsko-teorijske tradicije transformiraju se u široko prihvatljive forme znanstveno-fantastičnog sadržaja. Da se potencijal krije u interpretaciji iskonstruiranih situacija SF-a, koje će pomiriti opće i specifično, ostajući pritom dostupne publici različitih profila, sugerirat će nam autori izložbe Science Fiction – New Parallel Worlds, nastale u suradnji Tehničkog muzeja “Nikola Tesla” i organizacije Radiona.org, otvorene 10. studenog 2016. u prostorima Tehničkog muzeja. Kroz kustosku koncepciju Debore Hustić predstavljen je niz radova – inozemnih umjetnika i razvojnih programera te autora naglašene multidisciplinarnosti koji i inače djeluju kao članovi Radione – čiji će fokus na neku od žanrovski specifičnih koncepcija proizvoditi nova tumačenja u odnosu na vlastitu strukturu, novi kontekst, ali i poziciju posjetitelja.
Tematski se radovi oslanjaju na prepoznatljiva djela i popularne momente znanstvene fantastike, što je razumljivo s obzirom na to da nije riječ o njima samima, već nizu problematičnih faktora njihove implementacije u društvenu zbilju, ali i obratnog procesa istraživanja simultanih komponenata stvarnosti. Prisvojivši u panoptikumu ideja one bliske svom interesu, autor temu izdvaja, problematizira i ovisno o afinitetu predstavlja. Budući da značenje ostaje otvoreno, posjetitelj taj krug nadopunjuje smislom, ponekad direktno (da bi nova vrsta muzičkog instrumenta TANR#3, umjetnika Jarija Suominena, ispunila svoj potencijal, neophodan je čovjek koji će zatvaranjem strujnog kruga proizvesti zvuk), najčešće indirektno, nadopunjavajući narativ vlastitom interpretacijom (isti je rad ugrađen u drvenu klupu, naziva Rembrantova klupa, dok će popratni tekst navoditi na višeznačne prostorno-vremenske paralele stvaralačkog ozračja, da bismo evocirali suvremeno u kojem računalni program reproducira Rembrandtov slikarski stil). Eksponati na gore opisani način dopuštaju proizvoljna rješenja, koja se kontekstualiziraju u odnosu na na zatečeno stanje, konstruiraju kao potpuno novi narativ ili se posjetitelja direktno usmjerava na izložak, ne bi li osvijestio zakulisne elemente. Takav je slučaj s arkadnom igrom Phoenix, koju su Davor Jadrijević i Mario Pavlić modificirali u skladu sa suvremenim mogućnostima, dok igrač dobiva pristup u dosad nedostupnu dimenziju igre. Potraga za naličjima razumljivog, koja konstruiraju taj paralelni, supostojeći svijet, okvir je izložbenog koncepta u koji se postavljaju specifični artefakti.
Radionin rad orijentira se na spoj suvremenih umjetničkih tendencija, znanosti i tehnologije, stoga prezentirani hibridni eksponati ilustriraju doprinose primarno različitih praksi u problematizaciji promijenjenih uvjeta svakodnevne egzistencije. Možda su najzanimljiviji oni radovi koji anticipiraju etički dvojbene dimenzije digitalne komunikacije. Nekritički prihvaćajući suvremene komunikacijske metode, stupamo u područje u kojem pojmovi osobe i njena tretmana, utemeljeni na humanističkim principima, prestaju biti obvezujući, a nova predimenzionirana stvarnost rasplinjava kodove ispravnog i neispravnog.
Never a Bot, rad skupine autora, problem privatnosti na internetu sagledava iz novog rakursa, u kojem naš virtualni identitet nadvladava fizičku smrt i podložan je novim načinima manipulacije. Koliko god to nadrealno zvučalo, etički problem današnjice postaje neovlašteno iskorištavanje privatnih podataka i digitalnih tragova u kreiranju programa s ciljem oponašanja ljudske inteligencije, što se zbog pravne neuređenosti ionako već događa. Etičke konotacije manipulacije osobnim podacima koji nastavljaju samostalno postojati, neovisno o individuumu, nismo niti osvijestili. No, na trenutak pobuđena spoznaja o nemogućnosti kontrole virtualnih identiteta na sljedećem koraku biva urušena. Posjetitelj će ipak ostaviti virtualni trag u radu Crying Mirror Gorana Mahovlića i Alenke Dmitrović, zrcalu koje naše odraze zauvijek pohranjuje u digitalnoj memoriji. Replika Kubrickovog HAL-a nameće se prirodno. Mario Pavlić rekonstruira vjerojatno najpoznatije osjećajno računalo, čija nas verzija osjetljiva na najslabiji pokret podsjeća na krhku granicu dehumanizacije u svijetu posvemašnjeg nadzora. Tehnološki napredna civilizacija s lakoćom integrira čitav niz distopijskih elemenata, koji neprekidno prijete urušavanju u njenu suprotnost.
Science Fiction – New Parallel Worlds zaista otvara paralelnu sferu umnožavanja značenja van uvriježenih pojmova, dok se kao nužnost nameće pokušaj humanizacije novostvorenih prostora. Sve izložene radove možemo promatrati kao artefakte tog podvojenog svijeta, ali i pratiti onu crtu koja neumoljivo prodire u realitet, preobražavajući ga. Odjeke jednog svijeta pronalazimo u drugom, dok njihova međuuvjetovanost ostaje jedina konstanta. Baš kao što je u katalogu izložbe najavljeno, autori se poigravaju žanrom čija demokratičnost privlači, a sadržaj prijeti izmicanjem kontroli. Granice i metode autora nadopunjavaju se i preklapaju, kreirajući hibridnu umjetnost koja svoj smisao bez kritičke distance gubi, uz permanentnu prijetnju zapadanja u distopiju kao dominantu žanra.
Izložba Science Fiction – New Parallel Worlds otvorena je do 20. studenog u Tehničkom muzeju “Nikola Tesla” u Zagrebu.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
