Blic The Americans, TV serije
U predgrađu Washingtona usred Reaganovih osamdesetih živi naizgled idealna američka obitelj, a zapravo bračni par ruskih špijuna s djecom, kad li im se jednog dana u susjedstvo doseli – FBI-jev kontraobavještajac koji nema blage tko su oni zapravo! I sada oni s njim moraju njegovati dobrosusjedske odnose dok istovjetno obavljaju raznorazne misije za KGB pod smiješnim perikama… E, da, i muška polovica špijunskog para pod aliasom obrađuje jednu tajnicu u FBI-ju, koja se toliko zagrije za njega da ovaj bude prisiljen organizirati lažno vjenčanje s njom!
Zvuči kao siže nekog poprilično blesavog sitcoma, ne? Imam, recimo, jednog prijatelja kojem The Americans nikada nisu legli jer jednostavno nije mogao provariti to kao premisu jedne ozbiljne dramske serije. I nije da mu mogu puno zamjeriti: svatko bira kada je voljan suspregnuti svoju nevjericu a kada ne, tako da ono što je meni simpatično ekscentrično nekome drugome može biti uvredljivo nerealistično, i naravno obratno…
A i nije moj prijatelj bio usamljen: puno je ljudi imalo svoje razloge zbog kojih nisu gledali The Americans, jer već do treće sezone gledanost je spala na manje od milijun gledatelja po epizodi – mizeriju čak i po mjerilima samozatajnih kablovskih drama – a serija je doživjela duboku starost od šest sezona samo zahvaljujući tome što je istovremeno bila miljenica i kritike i CEO-a matičnog kanala FX, Johna Landgrafa. No iako ju je kritika smještala rame uz rame s najvećim dramskim TV-titanima našeg vremena – The Wire, Mad Men, Deadwood – interes gledatelja je ostajao relativno skromnim čak i unutar užih enklava štovatelj/ica “sporih” serija “u kojima se ništa ne događa”.
OK, istini za dušu, ne može se nikako reći da se u The Americans ništa ne događa: kroz 75 epizoda je zapravo pokriveno užasno puno radnje, samo što… Pa, dobar dio toga otpada na niz usputnih, jednokratnih i višekratnih špijunskih misija Philipa i Elizabeth Jennings (njihovim roditeljima bolje poznatih kao Mihajlo i Nadežda). Serija stoga ima dosta neobičan flow: imamo glavnu liniju radnje u kojoj Elizabeth i Philip odrađuju jednu veliku Misiju sezone dok se usput trude ostati neotkriveni i živjeti koliko-toliko normalnim obiteljskim životom, i imamo sporednu liniju koja je… isprekidana, rascjepkana, s nizom mini-misija koje mogu biti dovršene ili abortirane unutar par epizoda – ali su i znale biti gurnute u zapećak, samo da bi odjednom bile reaktivirane nakon više epizoda, ako ne i sezona! Sve skupa je lakše za pratiti nego što zvuči, kunem se, ali ritmički nije nalik nijednoj drugoj seriji i to definitivno zna biti dezorijentirajuće.
No kamen spoticanja za većinu je ipak najvjerojatnije taj što je riječ o jednoj jako sporovoznoj seriji. Da, bude tu i jurnjava autima, i pucnjava, i makljaže, i igara mačke i miša i svega ostalog što veseli ljubitelje špijunskih akcića – ali to su stvari koje u The Americans uglavnom dobivamo na kapaljku, jer je naglasak na osobnoj drami. Ne grizete nokte toliko oko toga tko će koga upucati, nego više oko stvari tipa “može li Philip pod krinkom ljigavog dilera izvući potrebne informacije tako da zavede curu koja je istih godina kao i njegova kćer tinejdžerka, a da pritom izbjegne seks s njom?” (sam Philip, naravno, nije ljigavac pa ga takva mogućnost istinski užasava). Ili “dokle Elizabeth može razvijati iskreno prijateljski odnos sa ženom preko koje treba doći do određenih podataka, uzevši u obzir da je u svakom trenutku spremna ubiti i nju i cijelu njezinu obitelj ako išta pođe po krivu?”
Jenningsovima vječno visi mač nad glavom: dovoljan je jedan krivi potez da im se u treptaju oka sruši kula od karata koju su desetljećima pažljivo gradili, pa je cijela serija prožeta polagano rastućom, sve nelagodnijom napetošću. The Americans ne prezaju od usmrćivanja likova za koje smo se vezali; za nikoga osim Jenningsovih ne možemo staviti ruku u vatru da će kraj serije dočekati živ/a. I kada primjerice u četvrtoj sezoni jedna od najdražih nam sporednih junakinja bude stjerana u kut – rasplet njezine priče se prati u predinfarktnom stanju jer sve je moguće, uključujući i ono najgore.
A usred svih tih intriga, The Americans je suštinski serija o dvoje ljudi u nekonvencionalnom, ali funkcionalnom braku. Jenningsovi su, inače, par i u stvarnom životu: Matthew Rhys (Philip) i Keri Russell (Elizabeth) su se zaljubili jedno u drugo na snimanju prve sezone i otad su u vezi… No Rhys i Russell su toliko fantastični glumci da bi podjednako uvjerljivo oslikali međusobnu privrženost Elizabeth i Philipa i da nemaju tu najvišu razinu kemije, privrženost koja nadmašuje možda čak i onu majčici Rusiji (a jako su privrženi majčici Rusiji!). A ni ostatak glumačkog ansambla ne zaostaje, pri čemu se posebno – ako ne i ponajviše – ističe Noah Emmerich u ulozi FBI-jevog agenta Stana Beemana: što taj čovjek sve može dočarati jedva primjetnim, mikroskopskim mijenama na licu, to nisu istine!
Toliko je puno stvari koje ovu seriju čini jednom od najvećih – od organske sljubljenosti poznatih i manje poznatih pjesama osamdesetih sa zbivanjima na ekranu (pa makar i, jebiga, nema te serije na svijetu koja bi mogla ublažiti moju mržnju prema Brothers in Arms!) do opipljivo evokativnog ambijenta prve polovice osamdesetih (u mnogim današnjim serijama i filmovima smještenima u to doba imaš dojam kao da su svima na glavi iskočile trajne frizure istog trena čim je sat na Staru 1979. otkucao ponoć – dok The Americans ne gube iz vida da su osamdesete u početku jednostavno izgledale isto kao i sedamdesete)… No snaga serije je ponajprije u njezinim likovima, čije je pripovijesti nedavno prikazano finale serije savršeno zaokružilo.
Čitao sam mnoga predviđanja uoči finala, imao sam i svoja, i… svi smo odreda fulali. U redu, da, nismo fulali u smislu da smo znali da tu naprosto ne može biti happy enda, ali što se tiče točne naravi unhappy enda – The Americans su po još jedan, posljednji put maestralno demonstrirali svoju vještinu izmicanja gledateljskim očekivanjima. Svi smo bili uvjereni da nas čeka na ovaj ili onaj način eksplozivna završnica, a umjesto toga smo dobili tiho, intimno finale uz otvoren kraj, koji nam ostavlja da nagađamo što se dogodilo s većinom likova nakon nadolazećeg pada Berlinskog zida. Ne znamo štošta, ali na kraju znamo sve što treba znati.
I ako mene pitate, jako je malo dramskih serija koje se mogu pohvaliti tako zadovoljavajućim finalom: razmišljao sam koliko ih se još mogu sjetiti da su tako uspješno i efektno privele priču koncu, i na pamet mi pada jedino… The Shield? Znam da su, primjerice, mnogi hvalili finale Breaking Bad, no mene se nekako nije dojmilo što je u njemu sve tako uredno zaključeno i svezano mašnicom. Finale Mad Men je na nezaboravan način destiliralo esenciju lika i djela Dona Drapera, ali na zaključenje štorija ostalih likova imam isti prigovor kao i u slučaju Breaking Bad…
Da ne spominjem većinu ostalih TV-drama, koje su ili bile prijevremeno ukinute pa nisu stigle zatvoriti butigu kako spada, ili su poživjele duže nego što su trebale pa su na kraju tek umorno došepale do cilja! Dok The Americans jesu malo posustali u inertnoj predzadnjoj sezoni, ali su se zato za zadnju vratili u top-formi – i oprostili se na najtužniji, najdivniji mogući način. Dasvidanja!
ObjavljenoObjavljeno
