Kritika Tabor Film Festval
Piše: Marta Medvešek
Osmišljeno kao malo filmsko hodočašće, dvanaesto izdanje Tabor Film Festivala započelo je u utorak 10. lipnja 2014. na Trgu Ivana Pavla II. u Mariji Bistrici. Tijekom tjedna projekcije su se odvijale u Multimedijalnom centru Zabok, jedinoj kino dvorani u Zagorju, sve do petka navečer kada je festival stigao do svog završnog odredišta – nedavno obnovljenog dvora Veliki Tabor, utvrđenog plemićkog grad(ić)a obitelji Ratkaj iz 16. stoljeća.
Ovogodišnje izdanje ovog međunarodnog festivala kratkometražnog filma obilježio je izrazito bogat program – možda čak i prebogat budući da su pauze između blokova nedovoljno duge za predah od kontinuiranog uranjanja i izranjanja iz potpuno različitih (umjetničkih) svjetova ovih kratkih priča. S druge strane, upravo je limitirano trajanje draž ove filmske forme – dok će nas neki filmovi u samo nekoliko minuta potpuno osvojiti, druge ćemo lako “preživjeti” jer znamo da će njihov svijet uskoro zamijeniti neki drugi, možda nama bliži.
Glavni program ugostio je dvije svjetske i mnoštvo domaćih premijera, a popratni se program usredotočio na kinematografiju Kosova, Bugarske, Estonije i Italije. Uz to, u suradnji s Hrvatskim Državnim Arhivom, prikazani su filmovi Škole narodnog zdravlja ‘Andrija Štampar’ iz tridesetih godina prošloga stoljeća, koji su nastali s ciljem poboljšanja kvalitete života na selu, a danas se promatraju kao zapisi o nekadašnjim običajima i načinu života. Mreža europskih festivala kratkog filma EuroShort predstavila je izbor najboljih filmova europskih redatelja mlađih od 29 godina, a program Short Matters! filmove nominirane za prestižnu nagradu Europske filmske akademije. I na kraju, program su začinila dva nova filmsko-glazbena programa – Sound&Vision i Noć filma.
Sound&Vision pod sloganom “gledam glasno” kombinacija je filma i glazbe izvođene uživo. Vizualno ekspresivnim filmovima ugašen je izvorni ton, dok glazbenici raznih žanrovskih izričaja, od lokalne glazbe tamburaškog orkestra KUD Horvatska i limene glazbe Karlo Lugarić iz Desinića, do eksperimentalnog rock sastava Husta, električne techno gitare NT wavea a.k.a. Valenta Samardžije ‘Beat Bustera’ i A Duo Booa Jurice Vugreka na klavijaturama i Dražena Škrleca na saksofonu, filmove obogaćuju vlastitim verzijama glazbene podloge i na taj način stvaraju posve drugačiji doživljaj priče. Koncept je jednostavan – glazbenici su smješteni u dvorani Kino Rustica, a film se projicira na dva platna – jedno unutar dvorane, drugo u atriju dvorca (tzv. Kino Tabor Varosh). Publika je slobodna šetati amo-tamo i kombinirati zvukove glazbe uživo s tim istima ali iz zvučnika – vani publika glazbenike ne vidi, nego film prati kao da je riječ o originalnom uratku. Poseban je doživljaj smjestiti se negdje između ta dva prostora, otvorenog i zatvorenog, te slušati pretapanje zvukova uživo i iz zvučnika, osjetiti kako cijeli dvorac rezonira. Publika je zatim, tijekom ležernijeg druženja u atriju, imala priliku ponovno vidjeti filmove, no ovoga puta u originalnoj verziji.
Noć filma, zamišljena kao “4D: film-gastro-eno-stand-up događaj” s idejom: “Kada si u srednjovjekovnom dvorcu, živi kao na dvoru! Naravno, uz pomoć suvremene tehnologije” također je zanimljiva, no možda ipak malo manje uspješno realizirana nego Sound&Vision. Program moderira stand-up komičar – “dvorski zabavljač” – uz pomoć “otkačenog” pijanista, dok publika aktivno sudjeluje u odabiru najboljeg filma, izražavajući emocije raznobojnim balonima i zviždaljkama. Postavlja se pitanje na koju je publiku zapravo ciljao ovaj dvosatni filmsko-gastronomski program, budući da je odabir filmova (u programu najavljenih kao ‘humoristični i neobični’) upitan s obzirom na odaziv obitelji s manjom djecom. Tako se puna dvorana nakon jednoga prilično nepriličnog filma takoreći prepolovila.
Dvorac je u sklopu festivala udomio i ambijentalnu instalaciju MEMORIES Tamare Galović, koja videom dokumentira spontane odnose između domaćih životinja na seoskom dvorištu, osobito svinja (različite dobi), te na taj način propituje sjećanja, osobna i kolektivna, i odnose u širem smislu.
Poseban ambijent staroga dvorca, brojne legende (osobito ona o Veroniki Desinićkoj) i prekrasan krajolik, neizostavni su dio doživljaja festivala. Upravo zbog toga iznimna je šteta što je sama obnova dvora, riječima Drage Miletića iz knjige Plemićki gradovi kontinentalne Hrvatske (2012), “školski primjer za to kako se nikada ne bi smjelo pristupiti spomeniku i intervenirati u spomenik”. Nedostatna istraživanja, ulazak u radove navrat-nanos, nerazumijevanje spomenika i nepoštivanje njegove autentičnosti, greške u odabiru materijala, odsustvo stručnjaka specijaliziranih za srednjovjekovnu i renesansnu arhitekturu, nedosljednost u prezentaciji, prilagodba prostora novim namjenama bez osjećaja za ambijent (npr. sanitarije), donošenje odluka “u hodu” – samo su neki od razloga zbog kojih se postavlja pitanje kako je unatoč velikim financijskim sredstvima došlo do takve ‘obnove’ koja je spomeniku dugoročno nanijela više štete nego koristi. Ivan Srša, savjetnik u Hrvatskom restauratorskom zavodu, u članku objavljenom na stranicama Hrvatske grupe Međunarodnog instituta za restauriranje povijesnih i umjetničkih djela postavlja pitanje tko je odgovoran ili bolje rečeno kriv, u nadi da će ovaj primjer poslužiti kao prekretnica u službi zaštite koja hitno mora nadvladati vlastite nesuglasice i ujediniti se u zajedničkome cilju – očuvanju kulturne baštine.
Tužno je vidjeti koliko je sredstava uloženo u obnovu Velikog Tabora, a kakvi su krajnji rezultati. Jedina je svijetla točka ove “obnove” to što je spomeniku vraćen život i što će mu buduća upotreba osigurati kakvu-takvu zaštitu za buduće generacije. Festival je u njegovome okrilju pronašao vrlo ugodan intimni ambijent koji pruža razne organizacijske mogućnosti i dinamičnost programa, a pritom ponekad djeluje gotovo nestvarno, obasjan mjesečinom i okupan tišinom okolnih brjegova. Jedno takvo oniričko iskustvo bilo je i zatvaranje festivala koncertom nizozemskoga filmskog skladatelja Jozefa van Wissema, koji se sa svojom lutnjom prekrasno smjestio u tom prilikom krcatoj rustičnoj dvorani.
Tabor je festival koji zapravo ostavlja dojam “mladosti” i činjenica da mu je ovo bilo dvanaesto izdanje može u prvi mah iznenaditi, osobito zbog pojedinih organizacijskih poteškoća i malog odaziva publike (pogotovo one ciljane iz okolnih područja). Trebalo bi smisliti kako privući i aktivirati ljude, ne zbog samoga festivala – festival sam za sebe funkcionira sasvim dobro – šteta je samo što od njega ne profitira veći broj ljudi. Pa ipak, ta se “mladost” može protumačiti kao “vječna mladost” i “dječja radost” koje daju posebni šarm ovome festivalu i održavaju ga na životu – dok mnogi festivali tijekom godina postanu odviše veliki i službeni, Tabor je zadržao tu intimnu, domaću, gotovo obiteljsku atmosferu u kojoj se svakome gostu pristupa individualno. Predstavnici EuroShorta istaknuli su važnost networkinga – povezivanja, razmjene iskustava, širenja mreže kontakata i budućih suradnika. U tome smislu ovaj je festival pronašao vrlo uspješan recept: uzeti šačicu (kreativnih) ljudi i dobro ih izolirati na vrh brda, ostaviti nekoliko dana da sve to lijepo “fermentira” a zatim ih pustiti natrag u svijet. Koliko ideja i zamisli za buduće projekte i suradnje!
Riječ je, dakle, o festivalu koji, iako ima dosta prostora za napredak, u sebi sadrži nešto istinsko, koji nije zaboravio na svoju bit – okupljanje ljudi oko zajedničke ljubavi za kratkim filmom – te zapravo na neki način funkcionira kao međunarodna radionica. U uvodnim riječima organizatora naslućuje se najava za neke promjene: “Ako je vjerovati simbolici broja dvanaest, ovogodišnji Tabor bit će čarobno zatvaranje jednog kruga, kako bi se neki novi krugovi mogli otvoriti”. Što će nam donijeti novo, trinaesto izdanje ovog slatkog festivala? Sljedeće godine – svi na taborovanje po odgovor!
ObjavljenoObjavljeno
