Tema Kuća / dom, dnevna soba, kauč – nije loše odabrati sigurno mjesto za upuštanje u spekulacije kakve su u podlozi žanra znanstvene fantastike, učahuriti se s knjigom u ruci ili plosnatim ekranom negdje na dohvat pogleda. Pred nekoliko desetljeća, neizostavno su se ispred kauča nalazili televizori, tada još katodni, gotovo kockasti, blago zaobljenih, naelektriziranih ekrana s kojih je ponekad omamljujuće šumio sivo-bijeli snijeg zbog prekida programa. Kada je funkcioniralo, titranje frekvencije donosilo nam je TV program koji je sve one koji su u tom trenutku imali upaljen televizor povezivao nevidljivom vezom dajući nam svima iste podražaje – kognitivne i senzoričke – kao i radio, samo s dodatkom pokretne slike. Svi mi koji smo se odlučili za isti program u isto vrijeme, postajali smo neka vrsta disperzirane zajednice.
Primjerice, četvrtkom kasno navečer, svi smo gledali nove epizode serije Dosjei X i onda je u petak u školi komentirali. Ta je serija u naše domove, na naše meke i tople kauče u kasni sat unosila oštricu nelagode, nečega stranog, alienog. Vanzemaljsko, paranormalno, na granici mogućeg i preko, tih je tričetvrt sata narušavalo spokoj i sigurnost naših dnevnih soba, ne uvijek bez humora, ali češće donoseći jezu od koje se nije uvijek bilo lako otresti jednostavnim pritiskom gumba. Poznata, topla, predvidljiva pa i dosadna dnevna soba mogla je tako nakon epizode Dosjea X, već blizu ponoći, poprimiti obrise stranoga i prijetećeg. A ima li išta strašnije od onog kad nam se poznato, što nam ulijeva ultimativnu sigurnost, prometne u nešto strano? (Nije slučajno da je javno mnijenje složno: najstrašnija epizoda Dosjea X zove se Home / Dom.)
Dom je ujedno i poprište jednog od kanonskih djela znanstveno-fantastične književnosti, kratke priče Dijete krvi (Bloodchild) afro-američke spisateljice Octavie E. Butler, objavljene 1984. u časopisu Asimov’s Science Fiction i ovjenčane nagradama Nebula i Hugo, ključnim priznanjima žanra. Knjižno izdanje zajedno s drugim kratkim pričama dočekala je tek 1995. u nezavisnoj izdavačkoj kući Four Walls Eight Windows. Na hrvatski je prevedena i objavljena u kultnom časopisu Sirius (br. 121/122), dvije godine nakon nastanka, a to je ujedno i jedini prijevod Butler na hrvatski jezik do danas.
“Posljednja noć mog djetinjstva počela je posjetom domu” – tako počinje Dijete krvi, a prva se scena odigrava u nečemu što prepoznajemo i osjećamo kao dnevnu sobu, ono mjesto u stanu gdje se okupljamo, opuštamo, mazimo, pričamo, možda svi zajedno navalimo na vrećicu čipsa ili tablu čokolade. Obitelj u priči na sličan način konzumira sterilna jaja, koja za razliku od čipsa i čokolade na organizam djeluju blagotvorno, ali i izrazito omamljujuće, prizivajući atmosferu opijumskih pušionica. Butler opisuje neku vrstu kolektivnog drogiranja u kojem sudjeluju pripovjedač, dječak na pragu zrelosti Gan i njegova braća, ali ne i majka koja odbija – prva radnja već signalizira da su stvari istovremeno i poznate i strane.
Jaja, koja očito nisu ni čokoladna ni kokošja, dijeli osoba neobična imena: T’Gatoi. Ona, doznajemo postepeno, sasvim je drugačije biće – brojnim udovima privlači Gana sebi i zatvara ga u kavez od vlastita tijela, grije se njegovim toplim tijelom na jednom od kauča posebno prilagođenih njenoj razvedenoj fizionomiji. T’Gatoi, baš kao i sve ostalo u ovoj priči, istovremeno je i poznata i strana. Radnje bliskosti, maženja i grijanja osciliraju između ugode i nelagode, a T’Gatoi je i član obitelji i radikalno drugačija.
Kako priča napreduje, ocrtava se kontekst ovog neobičnog doma: riječ je o Rezervatu za ljudsku vrstu koja egzistira na nekoj planeti daleko u svemiru u vrlo specifičnom odnosu s domicilnim stanovništvom, nazvanim Tlic. Upravo je taj odnos klackajuća osovina ove priče i mjesto iz kojeg se otvaraju brojna pitanja.
Dvije vrste, Zemljani i Tlic, dovedeni su u situaciju suživota nakon što prvi, prisiljeni napustiti Zemlju, nalaze svoje utočište na planetu drugih. Vezani su neočekivanom biološkom simbiozom: tijela Zemljana mogu poslužiti kao domaćini za sazrijevanje jajašaca Tlica, a tjelesna supstanca Tlica, sadržana i u spomenutim sterilnim jajima, na ljude djeluje ljekovito i sedativno omogućavajući im ne samo pomlađivanje i ugodu, nego i manje bolan porod. Porod u ovom slučaju znači rez uzduž utrobe i vađenje sazrelih jajašaca prije nego što se počnu hraniti mesom svog domaćina. Bez supstance Tlica, pogotovo onog tj. one koja je jajašca i položila, ovo krvavo odstranjivanje za čovjeka bi vrlo vjerojatno biti smrtonosno. Uz njegovo odnosno njezino sudjelovanje, podnošljivo je.
Tako za obje vrste međuodnos postaje način opstanka: za Zemljane to je cijena “dozvole boravka”, a za Tlice spas za opstanak vrste. T’Gatoi u razgovoru s Ganom sažima: “Životinje koje smo nekad upotrebljavali počele su ubijati većinu jaja nakon usađivanja davno prije nego su došli tvoji preci. (…) Ti znaš sve to, Gane. Zato što je tvoj narod došao, mi ponovo saznajemo što to znači biti zdrav, cvatući narod. A tvoji preci, bježeći sa svoga svijeta, od vlastite vrste koja bi ih bila pobila ili porobila, preživjeli su zbog nas. Mi smo ih vidjeli kao ljude i dali im Rezervat još dok su nas oni pokušavali ubiti kao crve.”
Odnos dvaju vrsta ne postavlja se kao otvoreni, fizički sukob, već ga zatičemo u fazi kad je on uređen kao društveni ugovor koji podrazumijeva uspostavu Rezervata i odustajanje od ubijanja koje spominje T’Gatoi. Uz obavezne represivne mehanizme (npr. zabrana držanja vatrenog oružja unutar Rezervata), njihov suživot počiva na privoli i ideji da su bliski, prijateljski, pa i ljubavni odnosi među vrstama mogući. No, budući da je ipak riječ o vanzemaljskoj vrsti, priroda tih odnosa nužno je drugačija – ili nije? Jedan od snažnih učinaka ove priče jest da nas tjera da ispitamo vlastite definicije odnosa – srodstva, ljubavi, pripadnosti, da se suočimo s nemogućnošću zakucavanja granica između privrženosti i manipulacije, ovisnosti i svjesnog pristanka, sigurnosti i podčinjenosti, straha i odanosti.
Gan tijekom priče proživljava unutarnji sukob, pokušavajući posložiti svoje osjećaje prema T’Gatoi koja u njega želi položiti svoja jajašca. Njegova drama sastoji se u tome što ima izbor – ući u taj neobičan seksualni odnos i specifičnu trudnoću, ili odbiti i prepustiti T’Gatoi da izabere nekog drugog od članova obitelji, primjerice sestru koja bi to žarko željela (iako Tlic radije čuvaju žene za reprodukciju ljudske vrste). Ona je na drugom polu od Ganova brata koji prezire T’Gatoi i narod Tlica, a njihov odnos prema ljudskoj vrsti vidi kao fino upakirano nasilje.
Na kraju priče, na čitateljici ostaje da traži vlastitu poziciju. Tlic evidentno nisu kolonizatori, nalazeći se na vlastitom planetu, no je li činjenica da uvjetuju svoje gostoprimstvo korištenjem ljudi za opstanak vlastite vrste ipak čin eksploatacije? Je li postizanje društvenog ugovora, kao preduvjet bliskih, pa i ljubavnih odnosa među vrstama, znak dobrote ili tek vrlo rafinirana forma želje za podčinjavanjem? Jesu li ljudske jedinke koje pristaju na pravila igre, pa čak u njima i uživaju, izdajice vlastite vrste? Gdje je mjesto individualne slobode, a gdje odgovornosti i brige za zajednicu koje smo dio? I koja je to uopće zajednica – jesmo li baš uvijek sigurni tko nam je stran, a tko blizak?
Ova je pitanja Butler nastavila razrađivati u romanu Zora (Dawn, Warner Books, 1987), prvom dijelu trilogije Lilith’s Brood. Glavni lik, djevojka Lilith budi se u nepoznatom okružju, zatvorena u sobi u kojoj se susreće s izrazito zazornim bićem prekrivenim nakupinama senzoričkih pipaka u stalnom gibanju, da bi saznala da se nalazi u svemiru, u nadležnosti naroda Oankali. Spašena sa Zemlje gdje život za ljude u jednom trenutku više nije bio moguć, odabrana je da pripremi ostale preživjele za posebnu misiju. Ona se sastoji u povratku na Zemlju koju su Oankali u međuvremenu rekuperirali, a razlog za to leži u činjenici da je riječ o vrsti koja se reproducira i razvija kroz genetske mutacije s drugim vrstama. Ovoga puta, to bi trebali biti ljudi, koji bi se kroz mutaciju s Oankalijima i sami transformirali.
Oporavak ljudske vrste na Zemlji tako dolazi pod cijenu radikalne promjene. Ta se promjena odvija kroz specifičan seksualni odnos – seks muškarca i žene posredovan jedinkama Oankalija koje imaju sposobnost mijenjati kemijske procese u tijelima ljudi, inducirati požudu i užitak, a naposlijetku sve troje završavaju izmijenjene genetske strukture. Kao i u Djetetu krvi, i ovdje glavni lik prolazi put od odbijanja do razumijevanja, nailazeći na osudu onih koji takve odnose smatraju krajnje perverznima i ponižavajućima za ljudsku vrstu. No grupa spašenih koju bi Lilith trebala voditi na Zemlju pokazuje se kao izrazito disfunkcionalna, nesposobna za dogovor i međusobno povjerenje – tako Oankaliji, bez obzira na sve, ipak ispadaju humanijima.
Gan u Djetetu krvi i Lilith u Zori postavljaju si isto pitanje: mogu li neljudske vrste biti humanije od ljudi? Desetljećima nakon, njima se pridružuje Carol Sturka, heroina serije Pluribus (Apple TV, 2025) izrasle iz fantastične spekulacije američkog scenarista Vinca Gilligana, koji se ovim uratkom vratio svojim SF počecima, žanru koji je izbrusio na već spomenutim Dosjeima X.
Pluribus pripada eri streaming servisa u kojoj svatko za sebe bira što, kako i kada će gledati. Ako su TV prijemnici na kakvima smo gledali Dosjee X značili rasturanje fizičkog okupljanja ljudi oko platna u kino dvoranama, onda su streaming servisi značili kidanje nevidljive mreže vremenski ujedinjenih gledatelja_ica. Ili jednostavnije, značili su daljnju individualizaciju, a proces je to nipošto specifičan za konzumaciju pokretnih slika, već za kasni kapitalizam kao takav. U toj je društvenoj atomizaciji, ideja individualne slobode postavljena na pijedestal. Pluribus ga ozbiljno ljulja.
Carol je spisateljica fantasy romana koje čitaju milijuni ljudi. Ona taj kolektiv, njezin fandom okupljen oko istog sadržaja, prezire kao i vlastite knjige, ali ne i zaradu koju joj donose. Riječ je dakle o bogatoj, ciničnoj, mizantropičnoj, loše raspoloženoj ženi koja svoju partnericu tretira kao osobnu asistenticu i otirač za cipele. No i od partnerice i od fandoma, i mi i Carol opraštamo se već u drugoj epizodi. Zemljani, naime, napokon primaju dugo očekivanu poruku iz svemira, koju se svojski potrude dešifrirati, a kada im to uspije, stvari odlaze u neočekivanom pravcu – ljudska se vrsta bitno mijenja iako naizgled, svi ostaju isti.
Gilliganova inventivnost je upravo u tome što ono strano i vanzemaljsko ima svu pojavnost ljudskoga, a promjena nisu prikrivene nadnaravne sposobnosti ni čipovi ispod kože. Promjena je u svijesti koja je postala kolektivna. Ljudske su jedinke sada dijelovi istoga organizma. Što zna jedan, znaju svi. Što osjeća jedan, osjećaju svi – precizno pogođen naslov piše se PLUR1BUS prizivajući latinsku frazu E pluribus unum (“Iz mnogih, jedno”).
Carol je jedna od dvanaest ljudskih jedinki imunih na virus kojim je uspostavljen Pluribus. Njezina je partnerica jedna od žrtava transfera, ljudi koji su odmah po promjeni svijesti preminuli. Tako se Carol s Pluribusom upoznaje preko izvjesne Zosie odabrane da joj priđe jer fizički sliči na androginog junaka iz njezinih romana, predmeta žudnje njezinih čitateljica. Carol je naime svojem fandomu odlučila servirati heteronormativan obrazac uz pomoć dugokosog gusara, iako je zapravo zamišljala ženu.
U međuvremenu, iako to našu junakinju gotovo da i ne zanima, situacija na Zemlji nakon tranzicije u Pluribus je nikad bolja. Pretpostavka je serije da znanja i iskustva svih ljudi u zbroju daju nešto poput pozitivne nule – kad se sve stavi na hrpu, dobro ispliva. Ili, ako smo svi jedno, zašto bismo bilo kojem dijelu svog bića željeli zlo? Uspostavljanje hijerarhije i eksploatacija jednih da bi drugima bilo bolje (upravo ono radi čega su ljudi kod Butler morali napustiti Zemlju) naprosto nisu opcija. Jedina je opcija savršena usklađenost, toliko savršena da iritira.
Upravo ta iritacija savršenom usklađenošću koju Carol s lakoćom prenosi na gledatelje, komična je potka serije. No, ona može biti i uznemirujuća, razmislimo li čemu se zapravo smijemo i na kojoj se osnovi solidariziramo s Carol, koja je, barem u početku, zgrožena Pluribusom i odlučna u misiji da stvari vrati na staro. Serija nam poručuje: najgora noćna mora čovječanstva prve polovice 21. stoljeća jest kolektiv. Ideja da možemo funkcionirati bez ugnjetavanja, djelovati za dobrobit sviju i raditi naoko banalne stvari kao npr. gasiti sva svjetla noću i proizvoditi samo onoliko koliko nam treba, ispostavlja se zazornijom od najstrašnijeg vanzemaljskog bića. Razlog straha je u tome što ta harmonija ima cijenu.
Iako serija između redaka, kao i činjenicom da je E pluribus unum geslo SAD-a, koketira s kritikom takozvanih totalitarnih društava, cijena nije podvrgavanje nekom tipu vođe, već sam gubitak individualne slobode. Samo to ne! – vrišti iz scenarija toliko glasno da postaje smiješno, a onda i dovedeno u pitanje. Je li moguće zamisliti slobodu koja je kolektivna? Je li Pluribus slobodan? Sposoban je osjećati, biti i sretan i tužan, može ga se povrijediti, donosi odluke za koje preuzima odgovornost. Pluribus je svjestan promjene koja se desila – sjećanje ne da mu nije izbrisano nego je upotpunjeno svim mogućim sjećanjima – i ne želi se vratiti na staro.
Zašto ga se tako panično bojimo? Zato što smo kao društvo krajnje atomizirani, a sva naša mogućnost istraživanja kolektivnog iscrpljuje se u AI-u – sustavu koji možda ima “šarm” Pluribusa, ali je zapravo utemeljen na zabrinjavajuće reduciranom znanju s tendencijom daljnjeg reduciranja? Ili zato što jednostavno ne želimo to za sebe? Je li druga vrsta s kojom se susrećemo, čak i kad donosi spas, ipak nužno i prijetnja čovječanstvu? Je li ono što nas čini ljudima ne naša humanost nego predanost očuvanju vlastite vrste, ma koliko destruktivna ona bila?
U ovim se pitanjima susreću spekulacije Gilligana i Butler. Tlic i Oankali spasili su ljudsku vrstu, na neki način učinili su to i Pluribus kao savršena lijevo-zelena antikapitalistička partija o kakvoj u stvarnosti možemo samo sanjati. Dok su Tlic u simbiozi s ljudima nužnoj za njihovu reprodukciju, a Oankali tek planiraju iskoristiti ljudsku genetsku strukturu za vlastiti evolucijski razvoj, Pluribus je tu mutaciju već obavio.
No, dvanaestorica imunih i dalje čine ljudsku vrstu, tako da se ponovno uspostavlja odnos sličan onome kod Butler. Kvaka je u tome što su Pluribus visoko osjetljivi na direktno usmjerene ispade bijesa individualaca poput Carol. Jedno njezino izderavanje na bilo koga od njih, i svi dobivaju kolektivni napad sličan epileptičnom. Što god u tom trenutku radili, ruše se i gube kontrolu, što dovodi do višemilijunskih povreda i smrti. Carol i preostali imuni tako su stalna prijetnja. Stoga je kolektivu njihova asimilacija evolucijski imperativ, iako njihov etički kodeks podrazumijeva strogo poštivanje načela nenasilja (ono što je u indijskoj filozofiji ahimsa, osnovni princip đainizma). Dok to ne učine na nenasilan način, napravit će sve da Carol i ostali imuni budu zbrinuti i da im sve želje, makar opasne, budu ispunjene.
Carol, Gan i Lilith tri su lika suočena s istim ili vrlo sličnim preokupacijama. Sve troje prolaze kroz transformacije od zgražanja do razumijevanja i prihvaćanja. Sve troje se suočavaju s osjećajem da su na neki način odgovorni za opstanak svoje vrste, ali istovremeno, opiru se ideji da bi drugu vrstu trebalo uništiti. Sve troje razočaraju se svojom vrstom i trpe osudu postajući izdajice naroda, kolaboracionisti najgoreg tipa – oni koji liježu s neprijateljem. Sve su troje i ljubavnici druge vrste, ali upravo na tom mjestu Gilligan podbacuje i naspram Butler ispada krajnji puritanac. Dok je sam Pluribus, kao jedno biće sastavljeno od milijardi tijela, fascinantno jednostavan u svojoj začudnosti, istovremeno drugačiji i isti, te se može gledati kao vrlo dovitljiva interpretacija oankalijevskih tijela punih senzoričkih pipaka s vlastitom inteligencijom, pitanja seksualnosti i reprodukcije, središnja kod Butler, potpuno su zaobiđena.
Dok se fabula dotiče problema izumiranja Pluribusa, koji bi se svojim đainističkim pristupom prehrani, baziranoj na voću koje padne s grane, mogli ubiti od gladi (što ne znači da se kao ultimativni ekolozi neće na najefikasniji mogući način riješiti svih, ali baš svih tijela već lišenih života), ni između redaka se ne dotiče načina na koji se Pluribusi razmnožavaju. Fascinantno je da se serija time ne bavi čak ni kada Carol i Zosia započinju ljubavnički odnos. Kao da je riječ o TV seriji koja se emitira prije večernjeg dnevnika, ljubavnice se poljube, da bi u idućoj sceni u pidžamama jedna drugoj spremale doručak, a o seksu se ni ne razgovara.
Investiramo li vlastite spekulativne sposobnosti, susrest ćemo se s izazovnim pitanjem: kako bi se seks između jedinki Pluribusa mogao nastaviti odvijati na način koji je uobičajen kod ljudi, kad ih međusobno veže zajednička svijest? Nije li za seksualnu privlačnost potrebna razlika? Nisu li brojni filozofi obrađivali vezu između drugačijeg, nepoznatog, ne dokraja spoznatljivog i romantične ljubavi (primjerice Roland Barthes u Fragmentima ljubavnog diskursa)? Ne bi li Carol i ostali imuni mogli za Pluribuse predstavljati jedini mogući predmet žudnje? Ako bi reprodukciju, savršeno učinkoviti i pametni kakvi jesu, mogli riješiti nekom vrstom umjetne oplodnje, ne bi li seks s drugom vrstom za njih ipak predstavljao neki tip izvanrednog iskustva?
Tko god se odvaži na čitanje Octavie Butler, vidjet će da tema seksa među vrstama ne mora sadržavati u sebi ništa pornografskog, već biti okidač za radikalno preispitivanje odnosa koji, na kraju krajeva, oblikuje naše živote i proizlazi iz naših temeljnih potreba. Kako se seksualnost premrežava s političkim, pitanje je koje iskrsava u zapletima i Djeteta krvi i Zore, a sami su činovi seksualnih odnosa opisani otvoreno i autentično, realistično u svojem spekulativnom okviru, bez podilaženja pretpostavljenom moralističkom zgražanju. Ako se Gilligan, invencijom Pluribusa, približio Butler referirajući se na njezine postavke, po pitanju seksualnosti ostao je od nje udaljen svjetlosnim godinama, barem za sada.
U zadnjoj sceni prve sezone, od čijeg ću se prepričavanja ovdje suzdržati, odnos između ljudske i vanzemaljske vrste vraća se u dobro poznate, predvidljive okvire. Ako je žanr znanstvene fantastike podložan štancanju zapleta kojima se samo ponavljaju poznati obrasci, a dominantni politički narativi iz ovoga svijeta preslikavaju se u svemirske okvire bez preispitivanja, autorice poput Butler pokazuju kako SF može zaista biti mjesto istraživanja nepoznatog i radikalnog preispitivanja poznatog. U seriji Pluribus ostali smo na pola puta – pijedestal individualne slobode samo se zaljuljao, ne i pao, a odnos između vrsta završava ziheraški reduciran na stereotipe.
Objavljeno
